Skip to main content

SONJA BISERKO: Ukoliko se ne uvaže zahtevi Vojvodine, preti realna opasnost da se oni radikalizuju

Autonomija 21. феб 2009.
3 min čitanja

biserko.jpg“Beogradizacija je iscrpela Srbiju i opustošila njene regione”, kaže na početku razgovora za www.autonomija.info Sonja Biserko, predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, protiv koje se, verovatno i zbog ovog stava, u beogradskim medijima godinama vodi hajka. Njena organizacija već dugo radi na području naše pokrajine, propitujući i podstičući njene političke i multikulturalne potencijale.
Predlog statuta Vojvodine izazvao je burne polemike, iako mnogi vojvođanski intelektualci ukazuju na to da on zapravo Vojvodini ne donosi suštinsku autonomiju, odnosno da je produkt nakaradnog, centralističkog Ustava Srbije. Kakvo je vaše mišljenje o samoj sadržini statuta?
– Polemika oko vojvođanskog statuta, po meni, ukazuje na suštinsku dramu srbijanske političke klase. Naime, na delu je stalni sukob dva koncepta države, najpre Jugoslavije, a sada i same Srbije: unitarna ili složena država. Ili kako još bolje to formuliuše Olga Popović: kolika ili kakva država! Statut o kojem je reč ne izlazi iz okvira koji je za to dao Ustav iz 2006, koji je, kao i prethodni, u suštini centralistički, pa je žestina polemike oko ovog dokumenta utoliko čudnija. Konzervativni blok izričito zastupa tezu o jedinstvu, koja je u pluralnim drustvima – besmislena. Posebno začuđuje mešanje Sinoda SPC koji izražava zabrinutost da će predloženi statut Vojvodine ugroziti suverenitet i teritorijalni integritet Srbije.
Zašto se konzervativističke i nacionalističke snage toliko protive statutu, da li je to paničan strah od decentralizacije, politički autizam, politička igra ili nešto drugo? Čini se da njima, na kraju, smeta i samo pominjanje imena Vojvodina?
– Vojvodina je dobrovoljno ušla u Srbiju, i posle toga u Jugoslaviju. Ona ima puno pravo da se izjasni kakav položaj želi u sadašnoj Srbiji. Zanimljivo je da je imputiranje navodnog secesionizma i “pravljenja države u državi” – isti metod kojim se srbijanska elita služila u optužbama protiv jugoslovenskih republika koje su tražile veću decentralizaciju. Ukoliko Beograd ne uvaži zahteve Vojvodine, preti realna opasnost da se zahtevi Vojvodine radikalizuju. Zato je prihvatanje sadašnjeg statuta koji je minimilan, što se tiče prava Vojvodine, najbolje rešenje. Uostalom, status Vojvodine nije zauvek dat ni ovim Statutom. On će se profilisati u datim okolnostima a biće rukovođen ostvarivanjem interesa kako Vojvodine, tako i Srbije.
Očito je da Beograd ne prihvata realnost kako u susedstvu, tako i u samoj Srbiji. Fiksacija na unitarnu državu i pozivanje na jedan narod, jednu zastavu, u suštini je antimoderno i preti daljom fragmentacijom Srbiji. Uočljiva je tenzija između centra i periferije u Srbiji. Beogradizacija je iscrpela Srbiju i opustošila njene regione. Na jednoj strani, Beograd se zalaže za pripajanje Republike Srpske i dela Kosova, a na drugoj, Srbija zbog takve politike gubi vlastito stanovništvo koje konstantno odlazi iz zemlje.
Vi ste svojevremeno argumentovano branili tezu da je u Vojvodini izvršavan etnički inžinjering dugi niz godina. U svetlu novih događanja, smatrate li da su autori tog inženjeringa zadovoljni svojim postignućima? Odnosno, u kojoj meri je Vojvodina zadržala svoj kulturni i politički identitet?
– Vojvodina je i u Jugoslaviji, a isto tako i u Srbiji, od početka bila predmet svojevrsnog inžinjeringa. Poznato je da je Vojvodina bila jedan od retkih evropskih regiona u pogledu multietničosti i multikulturalnosti, ali isto tako i po suživotu i toleranciji. Proterivanjem Nemaca nakon Drugog svetskog rata, Srbi su postali relativna većina, a nakon poslednjih ratova Vojvodina je postala većinski srpska (oko 64 odsto). Međutim, očigledno je da srpski nacionalisti nisu zadovoljni ovom proporcijom. Da podsetim, nije slučajno da su “Obraz” i druge desničarske organizacije, kao što su “Nacionalni stroj”, 1389 i slične, najaktivnije baš u Vojvodini. Želi se istaći da suživot u suštini nije moguć. Nakon petog oktobra fokus Koštuničine vlade bio je na Voijvodini, uz podršku SPC. Zbog toga je Vojvodina bila predmet rasprave u Evropskom parlamentu. Polemika oko Statuta je u suštini samo vrh ledenog brega.U toku je zaokruživanje Srbije kao države, pa se samim tim nametnula i tema njenog unutrašnjeg rešenja.
Nedavno je u intervjuu za naš sajt predsednik Evropskog pokreta u Srbiji Živorad Kovačević rekao da je problem Vojvodine suštinski već internacionalizovan, odnosno predmet interesovanja Brisela i Strazbura. Slažete li se sa njim i da li se može anticipirati odnos međunarodnih i evropskih institucija i organizacija prema stepenu vojvođanske autonomnosti?
– Prošlo je vreme kada su ovakva pitanja bila samo unutrašnja stvar. Vojvodina je član Evropske asocijacije regija i to joj već omogućava pristup izvesnim fondovima koje EU izdavaja za balansirani regionalni razvoj. Vojvodina ima jaku mađarsku manjinu koja je veoma aktivna u profilisanju budućeg statusa Vojvodine. Veoma je važno da se ona opredelila za vojvođanski okvir. Kao što sam pomenula, Vojvodina je već prisutna u evropskim institucijama i biće još više, posebno ako se stvari otmu kontroli.
Nedim Sejdinović