Skip to main content

Slobodna Bosna: Da li Zapad svojom politikom tera Zapadni Balkan u ruski zagrljaj?

Jugoslavija 08. nov 2022.
5 min čitanja

U subotu, 5. novembra, u Beogradu je u Ruskom domu proslavljen ruski Praznik narodnog jedinstva koji, kako je na svečanosti istakao Bocan Harčenko, ruski ambasador u Srbiji, stoji na “tri stuba“: “Prvi stub je jedinstvo svih naroda Rusije, drugi stub je jedinstvo i konsolidacija srpskog naroda, a treći i najvažniji je – jedinstvo srpskog i ruskog naroda.“ Za stolom, pored Harčenka, sjedio je Milorad Dodik.

(Srpsko) nacionalno jedinstvo

Isti dan, u subotu 5. novembra, u jeku pojačanih tenzija na Kosovu, u Beogradu je održan sastanak patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i još uvijek aktuelnog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika. Vučić je nakon toga objavio da je Dodika i Porfirija informirao o razgovorima pod okriljem Evropske unije o Kosovu, kao i drugim “raznim temama“ među kojima i o poziciji Srbije na međunarodnom planu. Dodik je Vučića i Porfirija izvjestio o situaciju u BiH i “teškoćama sa kojima se srpski narod suočava zapadno od Drine“.

Patrijarh Porfirije i članovi Sinoda Srpske pravoslavne crkve ukazali su na “neophodnost postojanja nacionalnog jedinstva i očuvanja vitalnih interesa srpskog naroda u celini“, te uz ostalo “zatražili od predsednika Vučića i srpskog člana predsedništva BiH Milorada Dodika da istraju u vođenju samostalne i nezavisne spoljne politike“ (nezavisne od Zapada, zavisne od Rusije).

Nakon ovog sastanka Dodik je uputio više no jasnu poruku: “Jedinstvo crkve i države mora da postoji u zaštiti naših ljudi na Kosovu i Metohiji i naš narod tamo se neće nikad ostaviti sam. Neće se desiti nikakve nove ‘Oluje’ i pogromi. Država Srbija garantuje status slobode za sve Srbe gdje god se oni nalaze”, a “Republika Srpska je odlučna i spremna da u svemu pruži snažnu podršku i pomogne našem narodu na Kosovu i Metohiji“.

Iako je to i od prije poznato, nema nikakvih sumnji, nakon sastanka Porfirije-Dodik-Vučić, o zajedničkom “srpskom svetu“ na Zapadnom Balkanu, kao ni njegovim vezama s “ruskim svetom“.

Ruska baza – Zapadni Balkan

Komentirajući (najnovije) podignute tenzije na Kosovu Sonja Biserko nema dilema o tome da je “projekat ‘srpski svet’ ponovo aktueliziran ove godine na svim terenima – u Crnoj Gori, Republici Srpskoj i sada na Kosovu. Nije se odustalo od tog projekta i on je paralelan pritiscima na Srbiju koji dolaze sa Zapada. Pitanje je kada će prevagnuti pozitivan stav Srbije u odnosu na ponudu Zapada. Međutim, treba imati u vidu da je ruska strana duboko infiltrirana u Srbiju, u njeno društvo, Akademiju, SPC, bezbjednosne službe, kulturu, medije – ona je sveprisutna na neki način i pitanje je kada će Zapad uspjeti da taj uticaj neutrališe”. I da li će uopće?

Nenad Čanak je podsjetio da “Kosovo nije oteto nego je izgubljeno u ratu koji je počeo nacional-socijalistički režim Slobodana Miloševića. Režim koji je proizveo stotine hiljada mrtvih i milione raseljenih na čitavoj teritoriji bivše Jugoslavije. Onda je potpisao kapitulaciju Kosova koja se cinično zvala vojno tehnički sporazum iz Kumanova. Zvati to vojno tehničkim sporazumom je veleizdaja kao što je veleizdaja i potpisivanje takozvanog Temeljnog ugovora sa Crkvom Srbije, koji je učinio zločinac Dritan Abazović.” Po Čanku se investiraju ogromne količine (ruskih) materijalnih i nematerijalnih sredstava da se “crnogorska zemlja pretvori u nepotopivi nosač aviona za rusko srpski svijet, a crnogorska obala u pomorsku bazu ruske sredozemne flote“.

Prema brojnim analitičarima (i obavještajnim službama) Srpska pravoslavna crkva je glavni nosilac i realizator širenja ruskog uticaja na Zapadnom Balkanu u koji je inkorporirana i nekadašnja ideja o Velikoj Srbiji, a koja je po ugledu na Rusiju i projekat “ruski svet“ koji je uzrok brojnih sukoba pa i agresije na Ukrajinu, preimenovana u “srpski svet“.

Beogradski historičar Milivoj Bešlin prije nekoliko mjeseci je za vojvođanski portal Autonomija (jedan od rijetkih koji nisu pod kontrolom vladajućeg režima u Srbiji) izjavio: “U ovom trenutku Crkva Srbije je jedina prekogranična institucija koja legalno djeluje na teritorijama drugih država i nesmetano sprovodi velikosrpski projekat. Ona je uvijek bila ključni ideološko-propagandni aparat srpskog nacionalizma.”

“Promjene“ u BiH, Crnoj Gori i na Kosovu

Svega dva dana nakon sastanaka u Beogradu (7. novembra), Američka ambasada na Kosovu pozvala je kosovske vlasti da krenu s formiranjem Zajednice srpskih općina, za koju je kosovski premijer Albin Kurti više puta rekao da je to stvaranje Republike Srpske na Kosovu ukazujući na probleme koje Bosna i Hercegovina ima zbog toga. Kurti je do sada odbijao formiranje ove Zajednice, no iz Američke ambasade su ga podsjetili da je to obaveza Kosova po Briselskom sporazumu. Da li će Kurti ispoštovati zahtjeve Američke ambasade ili će se naći u njihovoj nemilosti, a ne bi bilo prvi put da ga Zapad ruši zbog odbijanja “suradnje“ sa Srbijom (koja je na štetu Kosova).

Hoće li nakon Bosne i Hercegovine i Crne Gore proruske i prosrpske snage preuzeti kontrolu i nad Kosovom proizvodnjom haosa i nesigurnosti. Uz podršku zapadnih diplomata, predvođenih američkim ambasadama u ovim zemljama?

U Bosni i Hercegovini je Milorad Dodik zacementirao vlast u Republici Srpskoj, dok se javno poziva na svoje bliske veze s Rusijom i podršku Srbije, pri tome napadajući i ponižavajući zapadne političare kako hoće. Sve to je rezultiralo time da niko od njih više i ne pokušava bilo kakve intervencije u Republici Srpskoj. S druge strane Dodik podržava (Schmidtove) promjene u Federaciji kojima Dragan Čović (što je podržala i Rusija) postaje neprikosnoveni vladar i njih dvojica (kako se zasad razvija nametnuta situacija u BiH) na državnom vrhu imaju kontrolni paket vlasti uz, kako je podržano i od zapadnih političara, bezbroj malih (probosanskih i probošnjačkih) stranaka iz Federacije koje nemaju nikakvu snagu da se nose ni s Dodikom i Čovićem, ali su partneri zapadnih političara i obećavaju promjene.

Sličnosti s promjenama u Crnoj Gori očito nisu nimalo slučajne, jer pojedini zapadni političari, na čelu s američkim ambasadirom u BiH, provode politiku u kojoj je imperativ maknuti iz vlasti SDA i Izetbegovića, kao što je u Crnoj Gori cilj maknuti i razvlastiti Milu Đukanovića čak i ako to znači dolazak proruskih, prosrpskih i pročetničkih snaga na vlast u Crnoj Gori.

A sad je i Kurti dobio jasan zadatak da riješi sve probleme na Kosovu – formiranjem Zajednice srpskih općina. Sasvim je jasno da formiranjem te zajednice koju podržavaju Vučić, Dačić, Dodik, Porfirije… nije ništa drugo do jačanje “srpskog sveta“ na Balkanu, odnosno jačanje ruskog uticaja.

Šta se dešava s američkom politikom koju na Zapadnom Balkanu provode američki ambasadori u BiH, Crnoj Gori i na Kosovu? Politikom koja ozbiljno ugrožava mir i sigurnost obespravljivanjem Bošnjaka u BiH iako su većina u svojoj zemlji, Crnogoraca u Crnoj Gori i podjelom Kosova po uzoru na BiH?

Zapadni ili ruski zagrljaj?

Kada je Hrvatska ulazila u Evropsku uniju zagrebački profesor Žarko Puhovski je ponavljao da je Hrvatska od sad EU, a da glavni lider na Zapadnom Balkanu ostaje Srbija i da će ona biti ključni nosilac svega, bez obzira sviđalo se to kome ili ne. S obzirom na sve probleme koje je Srbija, uz podršku Rusije, izazivala u BiH, Crnoj Gori i Kosovu svi oni koji su vjerovali u zapadna obećanja o demokraciji i vladavini prava, zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta balkanskih državica, nisu prihvatali ove teze Puhovskog, no s obzirom na sve navedeno, možda je sad vrijeme za pitanje: jesu li u krivu bili potpuno ili samo djelimično?

Na jednom od brojnih sastanaka, koje je imao tokom balkanskih turneja Gabriel Escobar, specijalni američki izaslanik za Zapadni Balkan, hvalio se kako je od Aleksandra Vučića dobio uvjeravanja kako će Srbija ući u NATO? Na Balkanu je to prepričavano kao vic, jer su općepoznate Vučićeve bliske veze s Kinom i Rusijom, no da li je za “srpski svet“ Vučić spreman ući u Alijansu? Nema sumnje da bi to bio ogroman uspjeh za nižerangiranog američkog službenika Gabriela Escobara i velika odskočna daska u karijeri. No, kolika je cijena toga za Zapadni Balkan?

Hoće li Bosna i Hercegovina i Kosovo ćuteći posmatrati realizaciju planova devedesetih koje Srbija nije ostvarila ratovima? Hoće li Crna Gora nakon što se izborila za svoju samostalnost pristati da bude ruska gubernija? Uostalom, da li je Zapad toliko naivan da nasjedne na ovakva obećanja Vučića, nakon što su godinama vjerovali lažima Slobodana Miloševića? Ukoliko Srbija u jednom trenutku i odluči da pokrene svoj ulazak u NATO, to će biti samo posljedica ozbiljne rusko-srpske strategije kojima je godinama cilj slabljenje NATO-a.

Nema nikakvih sumnji da američki ambasadori u BiH, Crnoj Gori i Kosovu provode politiku svoje zemlje. No, ko je osmislio tu politiku i na osnovu kojih i čijih informacija? Ko će odgovarati za pogrešne procjene i podršku političarima koji su pod kontrolom Rusije ili bliski Kremlju, bliži nego Zapadu? Ko će odgovarati jer su mir i sigurnost ozbiljno narušeni na Zapadnom Balkanu gdje su dojučerašnji i dugogodišnji partneri preko noći odbačeni, a nađeni neki novi. Koliki je zaista rizik da Zapadni Balkan ode iz zapadnog zagrljaja, na šta je upozorio i Zijad Bećirević navodeći da se o tome već otvoreno govori?

(Slobodna Bosna, foto: Pixabay)