Skip to main content

Slobodan Sadžakov: SPC je trenutno glavna poluga velikosrpskog nacionalizma

Izdvajamo 07. сеп 2022.
4 min čitanja

"Časovi verske nastave predstavljaju svojevrsni regrutni centar"

Sve veći uticaj crkve na društvo u Srbij, ali i sam politički sistem, ozbiljno ugrožava sekularni karakter države, upozorava u intervjuu za Autonomiju sociolog religije i profesor etike na Pedagoškom fakultetu u Somboru Slobodan Sadžakov.

On ističe da je Srbija „samo po Ustavu“ sekularna država, ali da je realnost potpuno drugačija, te da uplitanje, pre svega, Srpske pravoslavne crkve u obrazovanje, ekonomiju ili bilo koji drugi segment života utiče na „formiranje loših vrednosnih sistema u društvu“.

„Dovoljnoje pomenuti uticaj SPC na politiku i obrazovanje, a tu su i razne beneficije koje SPC ima u ekonomskom smislu, kao što je oslobađanje od poreza, brojne donacije od strane države i slično, pa čak i u pravnom – zastarevanje sudskih procesa, tolerisanje brojnih prekršaja kakvi su bili oni za vreme najvećeg talasa pandemije… Najnoviji primer uticaja SPC je najava zabrane Evroprajda, što, očigledno, predstavlja rezultat pritiska koji mesecima dolazi od strane i SPC i desničarskih grupacija“, ukazuje naš sagovornik.

Kakvu poruku država šalje ćutanjem na pretnju i poziv na linč crkvenog zvaničnika koji diskriminiše LGBT+ populaciju uoči Evroprajda u Beogradu?

Poruku da su joj bitniji dobri odnosi sa SPC od izgradnje građanskog društva i zaštite ljudskih prava. Vučić je reagovao ali samo zato što je napadnut jedan od njih. Ovakav ispad prećutan je i od strane patrijarha. To može sugerisati da patrijarh ili deli isti vrednosni sistem sa vladikom Nikanorom ili da zbog nekih unutarcrkvenih interesa i mira u kući ne želi da reaguje. Međutim, ovaj ispad predstavlja nešto veoma ozbiljno i patrijarh bi se morao prema tome odrediti. No, imajući u vidu način delovanja SPC, izostanak reagovanja nimalo ne iznenađuje. Nikanorova izjava svedoči kako bi izgledalo društvo kada bi se verskim fanaticima dopustilo da se razmahnu. Huškanje na nasilje zadire u sferu pravne odgovornosti i smatram da postoji čitav niz elemenata zbog kojih Nikanor može biti sudski gonjen.

Da li takav uticaj crkve ugrožava sekularno uređenje države?

Saradnja vlasti i SPC dovela je do toga da se gaze principi sekularizacije, kao i da država ostane zaglavljena u fazi predmodernosti. Vlasti su u poslednjih dvadeset godina podsticale uticaj SPC, tetošile tu versku organizaciju, činile joj ustupke, mahom zbog svojih interesa. SPC je u brojnim prilikama vraćala usluge i legitimisala delovanje vlasti. Zbog pomenutog dopuštanja raste moć SPC koja je danas značajan faktor i od čijih stavova i pozicioniranja i vlast zazire.

SPC nikad nije reagovala na govor mržnje u društvu, jačanje desnice, glorifikaciju ratnih zločinaca, naprotiv – a to je sve deo atmosfere u kojoj se formiraju mladi. U kojoj meri takvi trendovi utiču na stavove mlađih generacija?

SPC je trenutno glavna poluga velikosrpskog nacionalizma, ona pokušava spasiti što se može spasiti od te ideje, koja je uvek bila osnova politike ekspanzionizma, a krajem 20. veka odvela je i u razaranja i teške zločine. SPC ne osuđuje pojave koje ste naveli jer to predstavlja ono što manje ili više eksplicitno podržavaju.
Sve ličnosti i događaji, i u prošlosti i u sadašnjosti, kojih bi se svako normalan stideo, za njih su prihvatljivi. Osuđeni ratni zločinci za SPC su heroji. Blagonaklon, pozitivan stav prema četničkom pokretu od strane SPC ne iznenađuje ako se ima u vidu da su četnici u Drugom svetskom ratu bili realizatori koncepta velikosrpske ideje. Sveštenici SPC će rado održati opelo Draži Mihailoviću i proglasiti koljače svetima jer se oni odlično uklapaju u njihov vrednosni sistem sastavljen od najmračnijih ideja i pojava. Oni su blagosiljali i ratne zločince devedesetih godina, kao što su podržavali i ratnu politiku Srbije. Tako ni danas nemaju problem zastupati neočetničke ideje, ali imaju problem pozitivno vrednovati antifašističku borbu. Mladi, delom i pod uticajem SPC, prihvataju nacionalističku ideologiju, mitomaniju, ratne zločince kao idole.

Koliko su mladi u Srbiji religiozni, a koliko su pod uticajem populističkih politika?

Istraživanja pokazuju da je reč o ogromnom broju mladih ljudi koji se tako izjašnjavaju, a tu je i neosporni uticaj veronauke kao modela prepariranja ljudskih duša. S tim u paketu po pravilu ide i podleganje nacionalizmu, konzervativizmu, autoritarnosti… Kritički potencijali mladih su amortizovani na porazan način.
U odgovoru na ovo pitanje potrebno se osvrnuti i na celokupan društveni kontekst koji preko trideset godina sačinjava našu stvarnost. On je obeležen nacionalizmom, koji je neodvojiv od desničarskih ideja, primitivizma, nasilja, mržnje prema drugim narodima, a u jednom periodu to je vodilo ratovima i zločinima.
Kroz religijsku sferu se potencira stav da mi na taj način postajemo istinski ljudi, duhovna bića, patriote, čuvari tradicije, što je pogrešno. Tako drilovana mladež, kojoj je uskraćeno razmišljanje o čitavom nizu alternativa, postaje u dobroj meri mentalno osakaćena i nesposobna da stvarnosti pristupa racionalno i prihvata moderne, civilizacijske ideje.

U kojoj meri na stavove mladih utiče nastava veronauke u obrazovnom sistemu?

Nema sumnje da je reč o velikom uticaju. Naravno, đaci imaju i mogućnost da kroz predmet građansko vaspitanje saznaju o nečemu što je primereno modernom civilizacijskom kontekstu, da nauče o vrednostima tolerancije, demokratije, ljudskih prava, itd. To je nešto sasvim drugačije od onoga što podrazumeva verska nastava, zasnovana na dogmi, koja nudi nešto vrlo jednodimenzionalno, nenaučno i anahrono. Međutim, pod uticajem roditelja i kroz pritisak društvene sredine bira se uglavnom veronauka.
Čas veronauke počinje i završava se molitvom. Škole su preko veronauke postale zapravo crkvene ekspoziture, duplikat onoga što se odvija u crkvi. Ne radi se tu o nekom znanju već o inicijaciji u veru. Časovi verske nastave u tom smislu predstavljaju svojevrsni regrutni centar. Iako joj u imenu stoji reč nauka, veronauka nije nauka, od koje se razlikuje u čitavom nizu bitnih aspekata. Veronauka je zasnovana na dogmatskim sadržajima i stavu vere, što je fundamentalno suprotno biti nauke. Interesovanje za veru i saznavanje o njoj treba da se događa u adekvatnim prostorijama, a ne u školama.
Prema podacima Ministarstva prosvete, na početku školske 2020/21. godine za versku nastavu opredelilo se 441.487 učenika, a za građansko vaspitanje 264.220 učenika. Nedavno smo imali i protest od strane SPC u pogledu toga kada časovi verske nastave treba da se održavaju (nikako pretčas, sedmi ili osmi čas), takođe i prigovore oko statusa predmeta i programa (obavezni izborni predmet/obavezni izborni program), načina formiranja grupa… Očigledna je namera SPC, a tu obilato koristi svoju moć, da ostvari što veći upliv u obrazovni sistem, odnosno da se mnogo toga kreira u skladu sa njihovim željama.
Funkcija škole nije da usmerava u pravcu neke veroispovesti, niti da plasira bilo kakve dogmatske, a samim tim i indoktrinirajuće sadržaje. Informacije o religiji mogu biti i deo nekih drugih predmeta, ali bez primesa verske propagande. Sve to je posebno osetljivo pitanje jer verska nastava kreće od najranijih dana, kada je reč o deci koja nisu u stanju kritički razmotriti ono što im se servira.

Vanja Velisavljev (Autonomija, foto: gradski.me)