Ruska agresija nije dovela do mnogo promjena u Vašingtonu kada je riječ o odnosu prema zemljama Zapadnog Balkana, ali one moraju postati svjesne da svijet funkcioniše u potpuno drugačijem geostrateškom okruženju nego što je to bio slučaj prije 12 mjeseci, kaže Skot Kalinejn, viši savjetnik za odnose sa vladom neprofitne organizacije “Zajedno za Ukrajinu“.

Kalinejn, koji je osam godina radio u Odboru za spoljne poslove Predstavničkog doma američkog Kongresa i dobro je upoznat sa dešavanjima na Zapadnom Balkanu, govorio je za Glas Amerike povodom prve godišnjice ruske invazije na Ukrajinu.

Glas Amerike: Kako vidite Zapadni Balkan godinu dana nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, koje su najveće posljedice toga?

Kalinejn: Godinu dana nakon invazije na Ukrajinu, najveća posljedica za Zapadni Balkan je to što sada funkcioniše u drugačijem geostrateškom okruženju. Ranije smo znali da je Rusija prijetnja, da izvozi nestabilnost, ali sada možemo vidjeti brutalnost i razmjere onoga što ruska agresija predstavlja. Za Zapadni Balkan to znači da sada te vlade moraju da rade u kontekstu u kojem se Evropa ponovo suočava sa kopnenim ratom punog obima na kontinentu. Time se vrši veći pritisak na Brisel, Berlin i Vašington, te ograničava količina resursa i pažnje koju te vlade mogu da posvete Zapadnom Balkanu. Čak i prije invazije na Ukrajinu postojao je ograničen kapacitet ili spremnost u tim prijestolnicama za ulaganja i za obraćanje pažnje na Zapadni Balkan. A sada, u kontekstu Ukrajine, toga ima još manje.

Glas Amerike: Možete li govoriti o razlikama između kratkoročnih i dugoročnih posljedica onoga što se dešavalo u proteklih 12 mjeseci?

Kalinejn: Kratkoročno gledano, iz Zapadne Evrope i Sjedinjenih Država dolazi veliki pritisak da se bude dio rješenja, dio zapadnog saveza i koalicije nacija koje slično razmišljaju i koje pomažu Ukrajini u vojnom ili humanitarnom kapacitetu, ali i da se nametnu posljedice ruskoj vladi za njenu agresiju. Postoji pritisak na te vlade da preduzmu radnje kako bi uskladile svoju politiku sa zapadnim sankcijama i da preduzmu mudre korake za ograničavanje uplitanja ruske vlade ili ruskih sredstava u državnom vlasništvu, u strateške sektore njihovih ekonomija. Dugoročno, ono što me brine jeste da bi Zapadni Balkan, Srbija, Bosna, mogli još više da zaostanu. Kako se više pažnje pridaje zemljama poput Ukrajine i Moldavije, pažnja Zapada i zapadni resursi će ići u te zemlje da bi im se pomoglo u ponovnoj izgradnji i daljoj integraciji sa zapadnim strukturama poput Evropske unije. A to je još jedan vremenski period u kojem će vlade na Zapadnom Balkanu morati da naprave korak naprijed i biti proaktivne. Na mnoge od tih stvari Brisel, Evropska unija i američka vlada već dugo pozivaju i samo je pitanje kada će vlade biti spremne da preduzmu konkretne i smislene korake u borbi protiv korupcije, reformama i obavezivanju koje će dodatno integrisati njihove ekonomije sa Evropom i Sjedinjenim Državama, a ne sa Rusijom ili Kinom.

Glas Amerike: A kako vidite razvoj događaja ako rat potraje još nekoliko godina, što bi se moglo dogoditi?

Kalinejn: To je vrlo moguće i nadam se da nije tako, ali takođe sam veoma uvjeren da volja u Vašingtonu i u evropskim prijestolnicama, ne samo u vladama nego i kod šire populacije, stoji uz Ukrajinu. Sjedinjene Države, Evropa i Zapad apsolutno neće biti slomljeni. Stajaćemo uz Ukrajinu koliko god bude trebalo. Nema sumnje u to. U kontekstu Zapadnog Balkana, ljudi i vlade moraju da shvate da su se stvari promijenile i da se nećemo vratiti u svijet kakav smo imali prije 24. februara 2022. Ruska agresija promijenila je računicu i u suštini zapadne vlade i Amerika su fokusirani na velike prijetnje koje dolaze od Rusije i od Kine u Indo-Pacifiku. Sve više uzimamo u obzir koje su vlade od pomoći u tom procesu, koje vlade pomažu u zauzimanju za ljudska prava i teritorijalni integritet, te u suprotstavljanju genocidu. One vlade koje to ne čine i koje nisu od pomoći, znate, to će oblikovati ambijent za politiku i diplomatiju u godinama koje dolaze.

Glas Amerike: Dugo pratite međunarodne odnose i ono što se dešava u regionu, između ostalog i kroz rad u Odboru za spoljne poslove Predstavničkog doma Kongresa. U poređenju sa prije nekoliko godina, postoji li u Vašingtonu razlika u smislu svijesti o onome što se dešava na Zapadnom Balkanu?

Kalinejn: Bilo je mnogo promjena u spoljnoj politici Vašingtona, ali ne kada je riječ o Zapadnom Balkanu. Zapadni Balkan je na mnogo načina tema na marginama razmišljanja i diplomatije u Vašingtonu. Vlada i Kongres Sjedinjenih Država polažu velike nade i žele da sve zemlje Zapadnog Balkana napreduju i budu uspješne, demokratske, prosperitetne, da se približavaju Evropi u obliku u kojem vlade žele ići tim putem. Ali postoji granica u uticaju koji Sjedinjene Države imaju. Na mnogo načina smo čekali i još čekamo na određene lidere u tim vladama, da donesu odluke o reformama i izgradnji svojih demokratija. Dok američka vlada nastavlja da se nada i očekuje da se te stvari dogode, to je – na kraju – izbor koji vlade i stanovništvo moraju sami da naprave. Dok ne bude više napretka, više znakova značajnih promjena, pažnju Vašingtona će privlačiti hitniji zahtjevi koji dolaze iz Ukrajine, iz istočne Evrope, iz istočne Azije. Za sada, relativni interes Vašingtona ostaje donekle nepromijenjen, ali nada postoji, a volja za pomoć nije nestala.

Glas Amerike: Šta su najveći izazovi za američku politiku u regionu?

Kalinejn: Najveći izazovi za američku politiku povezani su s ograničenim resursima. Rat u Ukrajini stvorio je velike zahtjeve za američkim resursima, kako ekonomskim – u smislu inostrane pomoći, tako i vojnim – u smislu oružja, ali i kada je riječ o pažnji – u smislu diplomatije i toga gdje su diplomate raspoređene i kako troše svoje vrijeme. Izazov za Zapadni Balkan je to što postoje drugi dijelovi svijeta kojima je to sada potrebnije. Sjedinjene Države su spremne da budu od pomoći, ali postoji jaz između želja i resursa koje mogu pravovremeno iskoristiti. Tako da je najveća poteškoća ili test za američku diplomatiju da se Ukrajini, Rusiji i istočnoj Evropi posveti potrebna pažnja, ali i da se pronađe odgovarajuća ravnoteža, da se ne izgubi iz vida Zapadni Balkan i da se zadrži angažman, možda na nižem nivou u poređenju sa Ukrajinom, ali ipak na način koji je važan i ne dopušta stagnaciju ili čak nazadovanje bilateralnih ili širih regionalnih odnosa.

Glas Amerike: Šta Sjedinjene Države sada rade na tim pitanjima ili na borbi protiv štetnih uticaja na Balkanu, odnosno, šta bi trebalo da rade više, uzimajući u obzir sve šta ste rekli, u ovim okolnostima?

Kalinejn: Na mnogo načina, američka vlada je bila veoma istrajna u porukama vladama, kada je riječ o reformama koje se tiču demokratije, borbe protiv korupcije, izgradnje institucija civilnog društva i vlade, što čini funkcionalne demokratije. Sjedinjene Države su takođe bile dosljedne u tome kako te vlade treba da se postavi protiv loših spoljnih aktera. A to ima veze s diversifikacijom izvora i ruta energije, pritom mislim na Rusiju. Ima veze sa prihvatanjem mudrih ulaganja i ne uzimanjem jeftinog, ali korozivnog kapitala iz Kine, koji je jeftin na početku, ali mnogo košta na duge staze i dolazi sa političkim obavezama. Mislim da Sjedinjene Države trebaju nastaviti vrlo jasno govoriti o ovim porukama, zajedno sa našim evropskim partnerima. Ali je važno i da nismo licemjerni, te da se i sami pridržavamo savjeta koje dajemo evropskim zemljama, posebno Zapadnom Balkanu.

Glas Amerike: Šta bi mogao biti podsticaj za lidere tih zemalja da rade na takav način, imajući između ostalog u vidu da je članstvo u Evropskoj uniji godinama bilo ideja koja se možda činila dostižnom, ali sada iz godine u godinu djeluje sve manje ostvariva? Šta vidite kao podsticaj da se prave reforme, prati Zapad u sankcijama ili tome slično?

Kalinejn: Ne postoji spoljni podsticaj koji je toliko značajan ili moćan kao što su zahtjevi ljudi koji žive u Bosni ili Srbiji, o budućnosti kakvu žele za sebe. Tim vođama i vladama kažem da slušaju ljude i slijede njihove želje i razmišljaju o tome koji putevi vode zemlje da postanu demokratičnije, prosperitetnije i mirnije. Sve stvari koje vode do toga su takođe one koje vode do veće integracije s Evropom i zapadnim strukturama. Stoga mislim da nije prikladno, niti bismo, kada je riječ o Sjedinjenim Državama, trebalo da pokušavamo da ponudimo spoljne podsticaje. Ovdje se radi o tim vladama, populacijama i zemljama, koje donose suverene odluke za sebe, o tome u kakvim zemljama, u kakvom regionu i na kakvom kontinentu žele da žive. Žele li živjeti na kontinentu u ratu pod prijetnjom nasilja i političke prisile iz dalekih prijestonica, ili žele živjeti na kontinentu gdje su u miru sa svojim susjedima, gdje mogu slobodno putovati, ići u školu i baviti se ekonomskom trgovinom po vlastitom izboru?

Glas Amerike: A kako posmatrate regionalne krize, krize između Kosova i Srbije, unutrašnje probleme u Crnoj Gori, separatizam u Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini, u ukupnoj slici stabilnosti istočne ili jugoistočne Evrope, u kontekstu ruske invazije?

Kalinejn: Ruska vlada je širom Evrope bila veoma dobra u korišćenju etnonacionalizma, malih i istorijskih razmirica i problema u vezi sa religijom, jezikom ili nacionalnošću. Oni ih ne kreiraju uvijek, već ih šire i iskorišćavaju. Moskva ta pitanja ne stvara, ali Moskva takođe nije bila od pomoći u pokušajima da ih se riješi. Mislim da možemo ukazati na mnoge primjere u kojima je Rusija radila sasvim suprotno i pokušavala ih rasplamsati, jer Zapadni Balkan koji je podijeljen, koji je u sukobu sam sa sobom, manje je sposoban da izdrži spoljne ekonomske i političke pritiske većih zemalja. Nadam se da zvaničnici i vlade ne vide korist u produbljivanju ili pogoršavanju etnonacionalnih sukoba, već u pokušaju pronalaženja načina za miran razvoj i zajednički život. I nadam se da će u ovom trenutku, kada se Evropa ponovo suočava sa još jednom rundom genocida u Ukrajini, gdje ruska vojska napada ukrajinske civile, bavi se trafikingom ukrajinske djece, nastoji izbrisati ukrajinsku kulturu i nacionalni identitet, da će to inspirisati ljude i vlade na Zapadnom Balkanu da shvate da se radi o vrlo opasnim silama. Ružnim i opasnim silama koje nisu dio politike i nisu stvari sa kojima se treba igrati ili ih shvatati olako.

Glas Amerike: Već ste spomenuli nametanje posljedica Rusiji i stajanje uz Zapad. Koliko dugo Srbije može izbjegavati uvođenje sankcija i pridruživanje sankcijama prema Rusiji?

Kalinejn: Srbija će sve više biti u raskoraku s međunarodnom zajednicom. U ovom trenutku, svijet je suočen sa dva suprotstavljena sistema i izbora. S jedne strane vidimo udružene Evropu i demokratski svijet kako bi branili Ukrajinu, demokratiju i slobodu. S druge strane, vidimo svijet autoritarizma u Pekingu, Teheranu i Moskvi, udružene da bi pomogli jedni drugima. Vidimo to u protoku oružja i krijumčarenju nafte, gdje Kina, Iran i Rusija sve više sarađuju kako bi podržali i produbili ruski rat protiv Ukrajine. Tako da sa jedne strane imamo demokratiju, a sa druge genocid i autoritarizam. Srbija mora odlučiti koji joj je od ta dva modela privlačniji. Koju od tih verzija 21. vijeka Vlada Srbije želi podržati, uz koju se stranu želi svrstati. Kako vrijeme bude prolazilo, oni će sve više otkrivati da su u raskoraku. A kada rat u Ukrajini završi i Ukrajina pobijedi, zapadni svijet neće zaboraviti koje su se zemlje zauzele za podršku demokratiji, a koje zemlje nisu bile tu tokom teških vremena. Mislim da znam gdje srpski narod želi biti i da je vrlo jasno da oni žele biti uz demokratiju, njihova budućnost je u Evropi. U to ne sumnjam. I svakako se nadam da će srpska vlada sve više slušati mudre glasove i odlučiti da se stavi na stranu demokratije, a ne da zauzme neki srednji put, koji ne vodi nikuda.

Glas Amerike: Rusija je bila u centru svačije pažnje u protekloj godini dana, a već ste spomenuli Kinu, tu je i Turska. Šta je sa drugim državama i njihovim uticajem na region? Da li se to promijenilo u proteklih 12 mjeseci?

Kalinejn: Sigurno će biti novih razgovora u Vašingtonu, kao i u brojnim evropskim prijestonicama. Rat u Ukrajini je nešto što mnogi lideri nisu očekivali i nisu predvidjeli. To je zaista u mnogim evropskim gradovima probudilo strateški osjećaj da se stvari za koje smo mislili da se ne mogu dogoditi, ili su malo vjerojatne ili nemoguće, mogu dogoditi i da kao zajednica demokratija moramo biti spremniji i moramo da radimo zajedno. Na mnogo načina, preuzeli smo rizik u brojnim oblastima, a jedno od njih su kineska ulaganja. I već vidimo razgovore oko kineskih ulaganja u strateške sektore poput čipova ili infrastrukture. Mislim da će to biti oblast koju će zemlje i vlade koje se žele integrisati s Evropskom unijom i Evropom, koje žele raditi zajedno sa Sjedinjenim Državama, morati uzeti u obzir i biti svjesne da su kineske investicije, kineske kompanije, vrlo često ne samo ekonomski akteri koji zastupaju ekonomske interese, već sa sobom nose i političke interese i političke obaveze. Često ti interesi nisu za dobrobit lokalnog stanovništva i vlada, već za dobrobit Kine i Pekinga. Mislim da taj diskurs postaje sve jasniji i da je sve više u prvom planu politike. Tako da to vidim kao jednu od najznačajnijih i najtrajnijih posljedica ruske invazije na Ukrajinu.

Glas Amerike: Na ovo pitanje možda neće biti lako odgovoriti, ali kako vam izgleda narednih 12 mjeseci? Šta očekujete da će se dogoditi u istočnoj Evropi, generalno u Evropi, pa i na Zapadnom Balkanu?

Kalinejn: Narednih 12 mjeseci će da bude veoma teško. Kako se rat nastavlja, troškovi rata će rasti, kako u ljudskim tako i u finansijskim troškovima. Mnoge jednostavne i jeftine stvari koje su mogle biti učinjene su već učinjene. Dogodiće se nametanje dodatnih ekonomskih ili finansijskih kazni ruskoj vladi, ali će one morati da imaju trošak i za evropske ekonomije ili zapadne vlade. Šire gledajući, predviđam da neće biti umanjena spremnost Ukrajinaca da se bore za svoj opstanak, a neće se smanjiti ni volja evropskih prijestonica i američke vlade da učine sve što je moguće da podrže Ukrajinu. To će opstati, bez sumnje. Ali sve će se više osjećati troškovi i implikacije rata. Što rat bude duže trajao, to će više nastaviti da preoblikuje međunarodni poredak i da podjelu koju sam opisao, između demokratija i autoritarnih država, čini još oštrijom i očiglednijom.

Dino Jahić (Glas Amerike, foto: Pixabay)