Današnja objava djelimične mobilizacije je PR potez ruskog predsjednika Vladimira Putina koji pokazuje da je očajan, navodi analitičar za Istočnu Europu Sergej Sumlenny, rođen u Rusiji, a sa trenutnom adresom u Berlinu.

Nekadašnji direktor Fondacije Heinrich Boll za Ukrajinu za Al Jazeeru kaže kako da Putin na raspolaganju ima ljude koji nisu motivirani i da je slanje takvih ljudi u rat „najgora odluka koju diktator može napraviti“. Ipak, ukazuje na opasnost od nuklearnog oružja koje bi moglo biti Putinova posljednja opcija, izuzev ako mu neko ne pokaže kako od tog poteza nema nikakve koristi i da mu on znači rat.

Smatra kako poraz ruskih snaga u Ukrajini donosi kraj i Putinove vladavine i Ruske Federacije kakvu danas poznajemo.

Kako komentirate današnju objavu ruskog predsjednika Putina za djelimičnu mobilizaciju?

– Očito je kako je Putin očajan. Trebao je sa mobilizacijom još u maju početi, sada je kasno za to. Nemoguće je integrirati desetke hiljada rezervista bez pravih aktivnih struktura, u prvom redu aktivnih pripadnika ‘nekompletiranih’ divizija’, ali i logistike i opreme. Ne govorim o 300.000 koje je (ruski ministar odbrane Sergej) Šojgu spomenuo. Smatram kako je Putinov govor PR nastup kako bi Zapadu prikazao da Rusija ima ‘neograničene’ resurse. To je laž, mislim da i Putin to zna.

Dodatno, ovi ljudi očito ne žele se boriti inače bi se dobrovoljno prijavili za obećanu platu od 200-300 hiljada rubalja (3.500 do 5.000 eura). Oni to nisu uradili. Stoga, oni nemaju motivaciju. Naoružavanje toliko nemotiviranih ljudi i slanje njih u smrt je najgora odluka koju diktator može napraviti. Rusko Carstvo 1917. je palo zbog masovne regrutacije u Petersburgu, ti ljudi nisu željeli poginuti na frontu.

Pa, šta je onda cilj njegovog i govora ministra Šojgua?

– Putin želi stvoriti prikaz jakog čovjeka i igra se sa svojim (jako ograničenim) arsenalom: prijetnjama, među kojima su i nuklearne, te obećanjima da će pobijediti. Da je Adolf Hitler 1945. imao pristup TV signalu, to bi izgledalo jako slično.

Da li će ovo dovesti do eskalacije situacije, naročito u svjetlu najavljenih referenduma na četiri okupirana dijela Ukrajine?

– Nema razloga da dođe do neke eskalacije u odnosu na sva dešavanja u posljednjih šest mjeseci. Čak i da Rusija proglasi te regije „Rusijom“, ništa se neće promijeniti. Ukrajinci će se nastaviti boriti protiv Rusa i Rusi će se i dalje suočavati sa istom situacijom kao što je bilo kada su Ukrajinci napali Krim, Kursk ili Belgorod. Morat će se naviknuti na to, nemaju drugog izbora.

Referedum je jedan od koraka koji su bili pripremljeni za scenarij pobjedničke invazije, a pošto to više nije slučaj, onda nemaju druge poteze i očajnički žele ispuniti planove, nešto kao ljudi koji hodaju u snu.

Kako komentirate trenutnu situaciju u Ukrajini, kako se ona dalje može razvijati?

– Bilo bi pogrešno reći da je situacija dobra u Ukrajini. Treba pogledati svih šest mjeseci rata, nivo razaranja koje je napravila ruska armija je ogroman. Ukrajina je do danas izgubila više od 150.000 ljudi (ovo su veoma konzervativne procjene, te uključuje 130.000 ubijenih u Mariupolju), te pet miliona izbjeglica koje su napustile državu. Ne pretjerujemo kada kažemo da je Ukrajina izgubila (privremeno ili zauvijek) 15 posto svoga stanovništva.

Ipak, ukrajinska vojska kreira prava čuda. Ne da je samo zaustavila Ruse (što je većina zapadnih stručnjaka smatrala da je nemoguće) već ih je odgurnula nazad. Samo u posljednje dvije sedmice su Ukrajinci oslobodili više teritorije nego što su Rusi osvojili u posljednja tri mjeseca. Ruska vojska slabi, pokušavaju regrutirati zatvorenike iz vlastitih zatvora, spomenuta je masovnija mobilizacija.

Za očekivati je da će narednih sedmica biti oslobođen Herson, jedina regionalna prijestolnica koju su Rusi osvojili tokom rata. To će dovesti do kolapsa ruskog fronta na jugu. To su sve znakovi da Rusija gubi ovaj rat, da nema šanse za pobjedu. To Europa mora prihvatiti i prestati tjerati Ukrajince na „kompromis“ ili „dijalog“. Nema drugog završetka priče osim potpunog vojnog poraza Rusije i taj cilj je veoma realan.

Masakri u Buči, Izjumu su užasni. Da li je iko mogao očekivati takve scene?

– Bilo je kristalno jasno da će to biti ruski način djelovanja. Sve iskustvo iz ruskih ratova – u Čečeniji, Siriji i nedavno u Centralnoafričkoj Republici – pokazali su kako ruski sistem i ruska strategija koriste teror nad civilima. Pisao sam u apelu njemačkoj ministrici vanjskih poslova Annaleni Baerbock početkom februara 2022, tri sedmice prije početka invazije, tražeći da pošalje oružje Ukrajini i istakao kako je masovno silovanje dio ruske vojne doktrine koju poznajemo.

Nažalost, ovi apeli su ignorirani jer je njemački establišment više volio vjerovati u snove o „kultiviranoj“ i „kulturnoj“ Rusiji. Ignorirali su mnoge pozive Ukrajinaca, čak i otvoreno pismo ukrajinskih Jevreja njemačkom kancelaru. Bilo je užasno vidjeti potomke onih koji su preživjeli njemački holokaust kako mole njemačkog kancelara za pomoć protiv šovinističkog, neonacističkog režima i kako se to ignorira. Njemački stav je bilo namjerno ignoriranje stanja, to se ne može objasniti manjkom informacija.

Nakon holokausta, genocida u Srebrenici, Europa je često govorila „nikada više“ ali se desilo u Ukrajini. Da li je iko, po vašem mišljenju, bio spreman na ove prizore?

– Kao što sam vam rekao ranije, svima je kristalno jasno bilo da Rusija sprema genocid. Rusi su otvoreno govorili o tome, jasno se to vidjelo u ruskim medijima, blogovima… Otvoreno su govorili kako su Ukrajinci „niža rasa“, kako Ukrajinci moraju biti eliminirani, a njihova nacija izbrisana. Nivo ignorancije koji je prikazala njemačka Vlada će biti izučavan u udžbenicima historije u budućnosti. Kao i to kako su Nijemci negirali našu odgovornost prema Ukrajini za Drugi svjetski rat kriveći Moskvu za sve.

Njemačka, Europa, SAD, NATO – svi su obećali pomoći Ukrajini, ali je ta pomoć ograničena. Zašto zvanični Berlin ne želi slati teže naoružanje, te da li se njemačka politika prema Ukrajini i ruskoj invaziji promijenila (ili se mijenja)?

–  Postoji puno razloga za to i svaki od njih je lažan. Na početku rata su mnogi govorili kako bi isporuke težeg naoružanja „isprovocirale“ Putina. Sada vidimo kako je to laž, Putina provocira samo slabost, a ne snaga. Rusija je ‘progutala’ sve isporuke težeg naoružanja – PzH 2000, M113, HIMARS, protivradijacijske rakete HAARM…

Potom je bilo govora kako Ukrajinci nisu sposobni ovladati kompliciranim zapadnjačkim naoružanjem. Ova tvrdnja ne samo da je bila lažna – Ukrajinci su ovladali svakim komadom opreme jako brzo – već zaudara na rasizam. Na kraju, čujemo kako bi isporuke oružja oslabile Bundeswehr (njemačku armiju). Pa, ni u to ne vjerujem jer je naša industrija jasno poručila kako je spremna isporučiti oružje iz skladišta, a ne iz armijskih lagera.

U konačnici, ukrajinska armija se bori za sve nas. Nema koristi od toga da Ukrajina izgubi, a mi imamo nekoliko stotina tenkova u rezervi. Ukrajinci ih sada bolje mogu iskoristiti i one države koje su na udaru velikih prijetnji, poput Litvanije i Estonije, to razumiju i šalju, u usporedbi koliko imaju oni, a koliko mi naoružanja, daleko više nego što mi dajemo.

Mnogi Ukrajinci optužuju Zapad za licemjerstvo jer im se stalno govori: Dogovorite se sa Rusijom, dajte ustupke (teritoriju) za mir. Da li su s pravom ljuti?

– Apsolutno su ljuti sa punim pravom. Ovi pozivi na dogovor su nemoralni i glupi. Nemoralni jer prodaju ukrajinske civile Putinovom teroru, a glupi jer znamo kako nema nikakvog dogovora za Putina. On uzima sve što može uzeti, potom se odmori, pa ponovo napadne i traži nove ustupke. Rusija i Putin moraju biti poraženi i ne smiju dobiti šansu za odmor.

Rast cijena, problemi sa energentima – da li su ovo sve sredstva i načini ratovanja u ovoj ruskoj invaziji kako bi Europa i drugi rekli: Samo da se Ukrajina dogovori?

– Mislim kako je to ono čemu se Putin nada, da će se Europa umoriti od ovog rata i pritisnuti Ukrajinu. Ali, ne vjerujem da će djelovati ova strategija.

Prvo, ukrajinski napredak na frontu je brilijantan, teško je prodati priču ‘Ukrajina mora pristati na poraz’ kada ukrajinski tenkovi oslobađaju grad za gradom. Kada Ukrajina oslobodi Herson, niko neće moći reći kako je ‘ukrajinska borba beznadežna’.

Drugo, Nijemci i EU su uspjeli pronaći alternativne izvore plina i nafte. Putin je sam sebe nadmudrio odsijecanjem dotoka plina i tjeranjem Europljana da traže druge izvore. Smatram kako ucjenjivanje sa energijom nije bilo uspješno kako je Putin planirao. I dalje imamo dvotrećinsku podršku u Njemačkoj za borbu protiv Rusije.

Putin je precijenio „slabost“ Europljana, vjerovao je kako Njemačka ima 83 miliona Schroedera (bivši kancelar Gerhard Schroeder je Putinov bliski suradnik, op.a.) – srećom nije tako.

Da li će ruski predsjednik Putin koristiti teže naoružanje, pa čak i nuklearno?

– Ne bih isključio tu mogućnost. Putin nije manijak koji snuje svjetsko razaranje, ali jeste sociopata koji nema moralnih ograničenja i koristi alatke za koje vjeruje da mu donose više koristi od gubitaka.

Ako bude smatrao da će mu nuklearni napad donijeti više koristi, iskoristit će to. Ipak, do sada vidi kako je sama nuklearna prijetnja više interesantna. Zato prepada Zapad sa nuklearnom bombom jer zna kako je to jedan od najvećih strahova Zapada. Da li će tako napasti kada vidi da je izgubio rat konvencionalnim sredstvima? Možda. No, to će biti njegov konačni kraj jer gubi sve načine ucjene.

Za Ukrajinu to ništa ne mijenja, ruski konvencionalni načini su već uništili mnoge gradove na nuklearni način: Mariupolj jako liči na Hirošimu, jednako kao i Harkov, Sumi ili drugi manji gradovi poput Sjeverodonjecka ili Bahmuta. Tako da to neće promijeniti ništa za Ukrajinu, samo daje više razloga za borbu.

Ipak, opasnost je i dalje tu i moramo biti spremni na to. Idealno bi bilo kada bi neko objasnio Putinu kako bi nuklearni napad doveo do masovne odmazde. To je ono što ga zaista može zaustaviti, jer se on uvijek povuče kada vidi da su sredstva odgovora stvarna. To se desilo u svakom sukobu, on se povukao.

Turska je oborila dva ruska mlažnjaka, ubila pilote – Rusi nikada nisu više pokušali ući u turski zračni prostor. Azerbejdžan je oborio ruski helikopter, ubio posadu – Rusi su se pravili da se ništa nije desilo. Ukrajinci su napali Krim, Belgorod i Kursku oblast, uništili zračne baze i naftne depoe – Rusi su negirali da su to bili ukrajinski napadi tvrdeći kako su cigarete dovele do požara. Uvijek se povuku kada vide da je protivnik jak i odlučan.

Na kraju, kako mislite da će se ovo završiti?

– Mislim kako će Ukrajina pobijediti u narednim mjesecima. Rusi nemaju šansu za pobjedu. Trajanje i intenzitet sukoba će ovisiti u potpunosti od Zapada da Ukrajini da dovoljno naoružanja. Ako to urade – rat će biti kratak i bezbolan. Ako to ne urade, bit će dug i iscrpljujući. Kako god, Rusija sigurno gubi, to će biti kraj za Putina i za aktuelnu strukturu ruske države.

Siguran sam da će elite iz etničkih regija biti prve koji će spoznati da mogu živjeti bolje bez Moskve. Imaju sve argumente za to: vlastiti jezik, religiju (poput Tatarstana, Baškortstana, Jakutije, Tuve i drugih), ustav, državne strukture poput Vrhovnog, Ustavnog suda, Parlamenta… Imaju svoje zastave, grbove, nacionalne znakove. U Članu 1 mnogih njihovih Ustava se navodi kako je regija „nezavisna država unutar Ruske Federacije“. Pozvat će se na to i – voila. Nakon što se prva regija na to odluči, drugi će je pratiti i doći će do domino efekta.

Vjerujem kako će to biti daleko bezbolnije i brže nego što se drugi plaše. Slično kao što je kolaps SSSR-a bio daleko brži i mirniji nego što se strahovalo.

U biti, jedina republika koja je pokrenula nove ratove na teritoriji bivšeg SSSR-a bila je Rusija – jer je bila prevelika, Zapad ju je pomogao, pustio da ima mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, ima nuklearne bombe… Ne iznenađuje da pokušava Rusija obnoviti SSSR. Tu grešku ne smijemo ponoviti.

Nova moskovska republika mora biti bez nuklearnog oružja i dovoljno mala da bude miroljubiva. Nakon svega ćemo biti iznenađeni koliko će biti mirni. Naravno, trebamo biti spremni za to ili će mnoge od tih država potpasti pod utjecaj Kine ili Turske. No, ako budemo pametni i hrabri dovoljno, novi post-ruski svijet će biti daleko mirniji i stabilniji od svega što smo vidjeli otkako je Petar Prvi stvorio Rusiju 1700-ih.

Ibrahim Sofić (AJB, foto: Beta-AP)