Nisam očekivao da će biti ovoliko gadarija oko Rezolucije o Srebrenici. Zaista nisam, iako sam se, kao i svi, svega nagledao tokom posljednjih decenija. Trubilo se po gradovima, zvonilo zvonima, svjetlucalo bilboardima, molilo se masovno, pjevalo, plakalo od ganuća i sreće. Usput su se pričali vicevi, najcrnji, psihopatski, o prekopavanjima mezara, mrtvim bebama, silovanjima… Aleksandar Vučić ogrtao se zastavom, gužvao je, žvakao, koristio kao maramicu i tako je svojim patetičnim glumatanjem oskrnavio gore od svakog osvajača.

Ipak, najviše od svega se lagalo, lagalo do iznemoglosti, bez ikakvog stida, cinično i proračunato. Lagalo se da će neko nekoga optužiti za kolektivnu krivicu i da će čitav narod nositi teret genocida, iako je u tekstu Rezolucije jasno naglašeno „da je kaznena odgovornost prema međunarodnom pravu za zločin genocida individualizirana i ne može se pripisati ni jednoj etničkoj, vjerskoj ili drugoj grupi ili zajednici u cjelini“. Ali, to što je nešto jasno naglašeno nema nikakvog značaja za laž, nju je potrebno samo dovoljno ponavljati dok ne postane činjenica, u šta smo se bezbroj puta uvjerili. Novinarom godine proglašen je kolumnista, otvoreni negator genocida, koji piše kako Majke Srebrenice sa svojim „performansom“ obilaze pola svijeta i na tom putu mrtvorođenu djecu „podmeću kao žrtve genocida“. 

Lagalo se bez razumnog razloga, izuzev da se konsoliduje glasačka masa, mada sumnjam da više iko tačno zna šta bi i kuda s njom tako sluđenom i dezorjentisanom.

…

Nekoliko dana nakon donošenja Rezolucije gledao sam predstavu „Jedan je Muhamed Ali“, u režiji Dine Mustafića, prema tekstu Almira Imširevića koji pažljivo i precizno progovara o najtežim temama – o identitetu, strašnom gubitku i životu poslije njega.

Predstava, mada se to nigdje eksplicitno ne navodi, pokazuje i zločin Škorpiona, onaj snimljen na video traci, tako da smo godinama poslije svi mogli vidjeti jeziva ubistva i bešćutnost ubica koje ismijavaju mladiće prije nego što ih usmrte. Jedan dječak tražio je vode prije smrti, nisu mu dali, umro je žedan. U predstavi, njegov otac – glumac, okreće se nama – publici i pita nas, očinski:

Jeste li žedni?

Neki od nas oborili su glave. Naravno, među nama nije bilo odgovornih za ubistva, radilo se o povlačenju pred velikim bolom, s kojim se i danas, nakon toliko godina, nije lako suočiti.

Za to vrijeme, izvan teatra, nije bilo suočavanja. Naprotiv, Srebrenicom su krstarila oklopna vozila, patrolirali specijalci s puškama, demonstraciju sile dopunio je Milorad Dodik koji je okupio odane ministre da nastave lagati i to otvoreno, javno, pred kamerama, čak i u blizini velikog mezarja u Potočarima.

Ljudi koji tamo leže nisu im mogli glasno odgovoriti na laži, niti je tako nešto potrebno. Dovoljno je njihovo prisustvo i dovoljno je biti čovjek da bi ih se jasno čulo.

…

Profesorica Vesna Rajnović u svom tekstu povodom dešavanja nakon donošenja  Rezolucije piše:

Štošta je moguće razumjeti, ali ne i ismijavanje ljudske patnje. Nesposobnost osjećanja sućuti predstavlja najveću prijetnju ljudskosti, koju je pogrešno reducirati na racionalnost.

Teško je prihvatiti bilo kakve kalkulacije oko Rezolucije o genocidu. Neprihvatljive su političke strategije koje smo slušali, propitivanja zašto se ona donosi baš u ovom momentu, procjene moći, upoređivanje zločina iz prošlosti, nova prebrojavanja žrtava… Rezolucija nije instrument niti oružje, ona nije prijetnja, nikakva pobjeda niti poraz. Ne smije služiti za nova raspirivanja straha, širenje netrpeljivosti i podizanje tenzija.

Rezolucija je samo – empatija. Psiholozi kažu da, ako se empatija integrira u razvoju djeteta, ona može postati dio njegovog identiteta. Taj dio identiteta važniji je od svakog drugog, pa i nacionalnog, naročito ovakvog kako se doživljava kod nas. Sposobnost empatije određuje jesmo li ljudska bića ili nešto drugo. Od toga nema važnije činjenice.

Zbog toga je korisno ponoviti pitanje:

Jeste li žedni?

(zurnal.info)