Skip to main content

Sanja Vico: Mržnja se uglavnom rađa iz neslobode

Građani 01. sep 2022.
5 min čitanja

“Iako zemlje koje čine Zapadni Balkan dijele neke probleme, izazove i aspiracije, situacija u ovim zemljama nije identična. Ono što je im je zajedničko, u većoj ili manjoj mjeri, problemi su u vezi vladavine prava i izražene etnonacionalne populističke politike. Čini se da je podsticanje etnonacionalističkih strasti i potom dodvoravanje ovom biračkom tijelu recept za ostanak na vlasti“, smatra dr. Sanja Vico, istraživačica na Evropskom institutu te saradnica istraživačke jedinice za jugoistočnu Evropu pri Londonskoj školi ekonomije i političkih nauka.

Njena ekspertiza uključuje pitanja digitalnih medija, migracija, identiteta i nacionalizma te politika na Zapadnom Balkanu. Mišljenja je da ne postoji dovoljna spremnost za neke značajnije promjene u regionu i da održavanje statusa quo odgovara vladajućim strukturama.

Malo je pravih i jakih građanskih opcija

“Ne treba zaboraviti ni trenutke regionalne solidarnosti, kao za vrijeme pandemije ili zemljotresa u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Albaniji. Oni ukazuju na kapacitet u regionu za dobru saradnju i pomaganje, kao i prednosti takvog pristupa. Uprkos tome, tenzije ne jenjavaju. Jasno je da je rat u Ukrajini produbio postojeće podjele među stanovništvom, posebno Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, na one ‘proruski’ i one ‘prozapadno’ orijentisane, odnosno one posvećene liberalno-demokratskim vrijednostima“, ističe i navodi da je u Srbiji, prema posljednjim istraživanjima javnog mnjenja, većina stanovništva po prvi put protiv evropskih integracija.

“To se može posmatrati kao posljedica više faktora, ali prije svega spinovanja javnog mnjenja kroz tradicionalne medije. Čak i mediji koji se pozicioniraju kao liberalni i nezavisni mogu da podstaknu međuetničke tenzije neprofesionalnim izvještavanjem, kao kada se vijesti plasiraju bez konteksta. Tako se stvara začarani krug u kojem građanske opcije imaju malo šansi.

Dodaje da je malo pravih i jakih građanskih opcija u regiji.

“Crna Gora je tu napravila mali iskorak sa nedavnom vladom, za koju se može reći da je imala građansku orijentaciju. Može se istaći i uticaj koalicije Možemo! u Hrvatskoj. Mislim da je konstitucionalni, odnosno ustavni patriotizam dobro rješenje za prevazilaženja podjela u regionu. Profesor Ilija Vujačić je nedavno objavio knjigu gdje je primjenio ovu ideju Dolfa Sternbergera na političke prilike u Crnoj Gori, ali mislim da bi moglo da se primijeni i na slučaj Bosne i Hercegovine.“

Nastavlja kako istraživanja pokazuju da jaki etnički identiteti nisu nužno prepreka za saradnju i miran suživot s drugim narodima, odnosno etničkim grupama.

Taktika preokreta i preraspodjele odgovornosti

“Problem je etnocentrizam, odnosno uvjerenje da je sopstveni narod (etnička grupa) superiorniji od drugih i/ili kada postoji međuetničko nepovjerenje. Kosmopolitizam i pretpostavlja postojanje različitosti. Problem je što se identitetima lako manipuliše i mogu da prerastu u netrpeljivost prema drugom i drugačijem. Zato su politike identiteta mač sa dvije oštrice, nekada su jedini način afirmacije identiteta, ali kako je Ulrich Beck smatrao, i glavni neprijatelj kosmopolitskog društva“, govori Vico, konstatirajući kako su izgradnja mira, demokratije i pomirenje ključne vrijednosti tranzicijske pravde.

“Tranzicijsku pravdu čine formalni i neformalni mehanizmi korekcije posljedica kršenja ljudskih prava i drugih nepravdi počinjenih za vrijeme rata, kao što su domaći i međunarodni sudovi, komisije za istinu i pomirenje, obeštećenja, ali i javna izvinjenja i komemoracije. Time se nastoji i spriječiti buduće sukobe i slične epiloge.“

Kada je riječ o procesu suočavanja s prošlošću na Zapadnom Balkanu, tvrdi kako je dominantan pristup da se govori o svojim žrtvama, a da se, s druge strane, umanjuju ili poriču žrtve drugih etničkih grupa, odnosno naroda.

“Kada se sjećanje na žrtve svog naroda (etničke grupe) koristi kao argument protiv obilježavanja stradanja drugih naroda, onda to nije odavanje pošte svom narodu, nego poricanje žrtava drugih. To se u diskursu poricanja zove taktika tu quoque, odnosno preokreta, i preraspodjele odgovornosti. Tom diskursu u Srbiji doprinosi i činjenica da su neki osumnjičeni pred Haškim sudom, poput Ante Gotovine, pušteni bez presude. Takođe, dominantno je i nerazumijevanje razlike između političke odgovornosti, koncepta Hannah Arendt, koja se odnosi i na odgovornost sjećanja jednog naroda, i krivice, koja je individualna i tiče se počinilaca krivičnih djela. Situacija je slična u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.“

Presuđeni zločinci u skupštinskim klupama

Prema njenim riječima, iako su učinjeni neki važni koraci, kao što je izručenje osumnjičenih za ratne zločine, presude pred domaćim sudovima i odavanje pošte žrtvama drugih naroda, uvjerava da je proces suočavanja s prošlošću više iznuđen spolja, pod pritiscima drugih zemalja, nego što je stvar ličnih uvjerenja naroda i pojedinaca čemu svjedoče brojni primjeri, kao što je nekažnjivost veličanja ratnih zločinaca, poput grafita, ili nacionalni doček oslobođenim pred Haškim tribunalom.

“U Srbiji su, na primjer, osuđeni Dragan Vasiljković i Vojislav Šešelj bili kandidati na parlamentarnim izborima 2020. godine, a Šešelj je bio i poslanik u Skupštini. Postoje i brojni drugi primjeri. Ali u svim zemljama koje su učestvovale u ratovima devedesetih postoje ljudi i organizacije koje čine kontinuirane napore da se prihvati odgovornost i priznaju žrtve drugih etničke pripadnosti, kao što je to Inicijativa mladih za ljudska prava, koja organizuje aktivnosti ovog tipa u svim državama. Iako je njihov rad nedovoljan da se promijeni dominantan diskurs, on ipak pokazuje da ne vlada jednoumlje i uliva nadu da je dijalog moguć“, kaže Vico.

Apostrofira da mediji imaju ključnu ulogu u oblikovanju javnog mnjenja, a da su na Zapadnom Balkanu to uglavnom tradicionalni mediji, poput televizije, iako i društvene mreže imaju rastući i nezanemariv utjecaj s razvojem pametnih telefona i bežičnog interneta, posebno za mlađu populacuju.

Malo je mainstream medija koji su posvećeni demokratskim vrijednostima i očuvanju mira u regionu. Ne samo što mogu da podstaknu međuetničke tenzije netačnim ili polutačnim informacijama, već mislim da je generalno neprofesionalno i pristrano izvještavanje medija djelimično odgovorno za političku apatiju, jer ono urušava povjerenje i stvara osjećaj sveopšteg besmisla.”

Društveni mediji su kao pozornica

“Moje istraživanje o ulozi društvenih medija u ovom kontekstu, koje je dio projekta o tranzicionoj pravdi i izgradnji mira Londonske škole ekonomije i političkih nauka, a koje finansira Evropski istraživački savjet, pokazalo je da društveni mediji stvaraju vrlo malo prostora za dijalog, kome je glavna karakteristika pažljivo slušanje sagovornika. Društveni mediji su više kao pozornica, ili antička agora, nego kao ‘kafana’ u Habermasovom smislu rađanja javne sfere. Tu ljudi dolaze da iznose svoje čvrsto ukorjenjene stavove, prije nego da vode pravi dijalog sa drugima u kom su spremni da revidiraju i čak promijene svoje postojeće stavove. Njih karakteriše ‘samokomunikacija.’“

Poručuje da je činjenica da većina modernih društava ima višestruke identitete.

“Oni jedino predstavljaju problem kada ih ljudi doživljavaju na isključiv način, odnosno da individua ne može da bude pripadnik ili pripadnica više od jednog naroda ili etničke grupe, ili kada su ti etnički identiteti mnogo važniji od nekih individualnih identiteta. U svakoj zemlji postoje neke netolerantne grupe, samo je pitanje u kojoj mjeri su one jake i legitimizovane vladajućom politikom. Neriješena pitanja skorijih ratova, odnosno različito gledanje na tu istoriju, kao i radikalizacija identiteta, odnosno produbljivanje etničke distance, utiču na to da višestruki identiteti predstavljaju kamen spoticanja.“

Iako postoji utisak da su mladi radikalniji i imaju izraženije nacionalne identitete, ne može se reći da su pitanja prošlosti i ratova važan fokus ove populacije.

Politika identiteta koči demokratiju u regiji

“U fokus grupama, koje su bile dio mog pomenutog istraživanja, mladi su često pokazivali neupućenost ili nezainteresovanostza brojne teme koje se tiču sukoba devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije. Moje prethodno istraživanje o dijaspori, takođe, pokazuje da mladi, dok su spremni da sarađuju i druže se sa pripadnicima drugih etničkih grupa, nisu nužno spremniji da prihvate odgovornost. Razlog tome je i nerazumijevanje koncepta političke odgovornosti, koje sam prethodno pomenula“, podvlači Vico.

Kaže šta je neophodno činiti u budućnosti da bi ovdašnje društvo postalo još demokratičnije:

“Mržnja se uglavnom rađa iz neslobode te je važno podsticanje slobode i izvjesnosti kroz jačanje vladavine prava, pravne države, slobodnih i nezavisnih medija, gdje svaki građanin i građanka mogu da ostvare svoje potencijale bez obzira na svoje grupne i individualne identitete. Politika identiteta predstavlja prepreku razvoja demokratije u regionu. Reforme u obrazovanju, posebno u pogledu izučavanja istorije su, takođe, ključne.“

(Al Jazeera)