Rusija će u narednom valu mobilizacije pokušati regrutirati gotovo sve sposobne muškarce iz redova etničkih manjina kako bi suzbila mogućnost protesta i borbe za nezavisnost republika koje se žele riješiti statusa kolonije zvanične Moskve, za Al Jazeeru kaže Aldar Erendženov, aktivista i suosnivač pokreta ‘Free Kalmykia’ (Slobodna Kalmikija).

Dodaje kako će Kalmikija, kao i brojni drugi dijelovi Ruske Federacije, nastojati doći do nezavisnosti i morati formirati federativnu saradnju po uzoru na Evropsku uniju kako bi se izborili sa siromaštvom, te prijetnjama koje mogu doći kako od Moskve, tako i od drugih država.

Kalmici vode porijeklo iz oblasti Džungarije (sjeverozapad današnje Kine). Nakon unutrašnjih sukoba među Mongolima u Džungariji, Kalmici su napustili domovinu i uputili se za carsku Rusiju. Prvo su naseljeni u Sibiru gdje su se pojavili 1628. godine, da bi nakon toga prešli rijeku Volgu i planinu Ural.

Carska vlast je u njima, ratnicima sa istoka, vidjela buduće graničare, pa ih je naselila u stepe pored Kaspijskog mora, na zemlji koju su prije njih nastanjivali Nogajci. Kalmici su u početku imali brojne privilegije i poreske povlastice, a zauzvrat su ratovali sa Tatarima i kavkaskim narodima. No, vremenom carska vlast dokida autonomiju Kalmika, što naročito dolazi do izražaja pod vlašću carice Katarine.

Suočeni sa ovim, dio Kalmika se odlučuje da se vrati nazad u Džungariju. Na marš su krenuli 1771. godine, što je bio samoubilački potez koji većina nije preživjela zbog gladi, bolesti i napada lokalnog stanovništva.

Ostatak Kalmika je nastavio živjeti u carskoj Rusiji. Tokom ruskog građanskog rata (1918-1922) većinom će stati uz snage koje su se borile protiv komunista – to je Kalmike papreno koštalo i tokom Staljinovih čistki uništena je većina bogatog budističkog nasljeđa. Najveći udarac će Kalmici doživjeti 1944. godine kada će biti kolektivno deportirani u centralnu Aziju. Povratak im je, kao i za drugih osam naroda, dozvoljen tek 1957. godine.

Kalmici su danas većinom nastanjeni u autonomnoj republici Kalmikiji u kojoj čine, po popisu iz 2021. godine, 65 posto od ukupnog stanovništva. Sama republika je sjeverno od Kavkaza, na obali Kaspijskog mora, ima površinu od 76.100 kvadratnih kilometara (približno zajedničkoj površini Hrvatske i Slovenije), te nešto više od 267.000 stanovnika od kojih su gotovo polovina budisti.

Treba podsjetiti kako je u jednom periodu značajna zajednica Kalmika živjela na Balkanu. Uglavnom su bili u naselju Mali Mokri Lug (tada periferija Beograda). Najvećim dijelom su došli tokom i neposredno poslije građanskog rata u Sovjetskom savezu. Ono što je zanimljivo jeste da su izgradili prvi budistički hram na Balkanu. Nakon Drugog svjetskog rata nestala je i zajednica Kalmika, kao i njihov hram.

Možete li nam reći nešto više o trenutnoj situaciji u Kalmikiji? Kako su ljudi reagirali na početak ruske invazije na Ukrajinu, a kakvog su sada mišljenja?

– Na početku invazije su stanovnici Kalmikije mislili kako ova situacija neće imati utjecaja na njih, za prosječnu osobu je ovo bila samo tek drugi šou na TV, poput Gruzije, Sirije… Gotovo trećina stanovnika nije podržavala rat.

Situacija se značajno promijenila i sada je velika većina protiv rata, ponajviše zbog disproporcionalne mobilizacije etničkih manjina, etničkih sukoba u Rusiji (na primjer, ubistvo Kalmika koji su izvršili ruski nacionalisti u Moskvi, masovnih borbi u vojsci) i ekonomske situacije koja stalno, iz dana u dan, postaje sve gora. Sada rat podržavaju samo zvaničnici koje je postavila zvanična Moskva i članovi stranke Jedinstvena Rusija (vladajuće stranke ruskog predsjednika Vladimira Putina, op.a.).

Sve su glasnije najave o novoj mobilizaciji u Ruskoj Federaciji. Kako ljudi reagiraju i kakve su bile reakcije tokom i nakon prvog vala mobilizacije?

– Pokušavamo pomoći onima koji žele izbjeći mobilizaciju i mnogi muškarci žele otići kao što je bio slučaj u septembru i oktobru prošle godine. Tokom tog prvog vala mobilizacije pomagali smo kroz savjetovanje i kroz organiziranje prebacivanja ljudi u Kazahstan i Mongoliju, a pružali smo i skrovišta za ljude.

Gotovo 2.000 ljudi iz Kalmikije je uspjelo otići, a to je veliki broj jer je ukupan broj stanovnika bio oko 275.000. Ljudi nisu znali šta da rade, pa su nam se javljali i tražili savjet, a neki od njih nisu mogli ići iz nekih objektivnih razloga.

Mnogi analitičari i poznavatelji situacije na terenu, kako u Rusiji tako i u Ukrajini, navode kako zvanični Kremlj koristi etničke i druge manjine kao ‘topovsko meso’. Također, ističu kako se rat koristi kako bi se smanjio broj pripadnika manjina i kao dokaz navode brojke ubijenih i odnos koliko je poginulo manjina, a koliko Rusa. Dijelite li njihovo mišljenje?

– To su apsolutno tačni navodi i objašnjenja. Jedinice formirane od etničkih manjina se šalju na najžešće dijelove fronta, a većina ih nema potrebnu obuku, opremu i municiju.

Pojavile su se informacije kako će u drugom valu mobilizacije nastojati regrutirati gotovo sve sposobne muškarce iz redova nacionalnih republika u sklopu preventivnih mjera da bi se spriječili mogući protesti i secesija republika.

Ovo se također radi i kao mjera uvjeravanja i osiguranja podrške Rusa kojima Kremlj želi poručiti: Ne brinite, ovi divljaci idu u borbu, vi ste sigurni. Blogeri bliski zvaničnom Kremlju šire laži i izmišljotine o “okrutnosti bez presedana” građana porijeklom iz Azije i muslimana u ratu kako bi zločine pripisali nacionalnim manjinama.

Kalmikija je jako poznata u svijetu po šahu… Da li je vrijeme za partiju u kojoj se želi doći do veće autonomije, pa i nezavisnosti?

– Ako ga uporedimo sa šahom, rat u Ukrajini je prilika za nastup nacionalnih pokreta. Minimalni program je istinska autonomija, a maksimalni je potpuna nezavisnost.

Treba razumjeti kako će svaka republika koja želi biti (i postane) nezavisna biti i meta Rusiji, zato se treba zalagati za federaciju/konfederaciju nacionalnih regija bez Centralne Rusije. Ukoliko budemo živjeli odvojeno, bit ćemo slobodni i siromašni, ali ako se ujedinimo poput Evropske unije, onda ćemo biti slobodni i uspješni.

Treba nam sistem kolektivne sigurnosti jer, ako to ne urade Rusi, onda će Kinezi nastojati da nam uzmu resurse.

Postoje li pokreti za nezavisnost u samoj Kalmikiji?

– Postoji nekoliko organizacija u Kalmikiji koje se zalažu za nezavisnost. Na primjer, tu je Kongres oiratskog naroda. Oirat je naše vlastito ime, Kalmicima nas nazivaju Rusi i susjedni narodi.

Tu je i naša organizacija Free Kalmykia (Slobodna Kalmikija), to smo ime dogovorili zbog lakšeg povezivanja raznih kalmičkih (oiratskih) organizacija. Riječ je o krovnoj organizaciji koja povezuje nekoliko njih, a koje imaju različite ciljeve i nastojanja. Ujedinili smo se jer smo protiv rata, jer želimo spasiti narod Kalmikije i jer želimo demokratske promjene.

Želimo dekolonizaciju, odbacujemo imperijalni način razmišljanja. Borimo se za pravo nacija na samoodređenje osigurano Članom 1 Povelje UN-a. Sami narod Kalmikije mora odlučiti o svojoj sudbini, demokratski kroz referendum, da se odredi da li je da ostane sa Rusijom, da se odvoji ili za neku treću opciju.

Nemamo predsjednika, imamo predstavnike i suosnivače Fondacije. Radimo kao decentralizirana asocijacija i glavna stvar za nas je konsenzus.

Postojala je kalmička zajednica na Balkanu, kao i hram u Beogradu. Da li znate nešto o toj zajednici, da li postoje kontakti sa njihovim nasljednicima?

– Većina te zajednice je migrirala u Sjedinjene Američke Države 1950-ih, napravila naselje u Howellu, tri hrama i njihovi nasljednici i dalje žive tamo. U kontaktu smo sa njima i oni jako puno pomažu Kalmicima koji su pobjegli u SAD od ovog rata.

Na kraju, kako vidite sutrašnjicu Kalmikije, Ukrajine i Rusije?

– Kalmikiju vidim kao slobodnu, demokratsku, nezavisnu državu u solidarnosti sa drugom državama Sjeverne Euroazije (Burjatija, Jakutija, Tuva…). Glavni problem će nam biti borba protiv pustinje, a ne protiv imperijalističkih ambicija Kremlja.

Ukrajina će se oporaviti od rata i postati bastion demokratije u Istočnoj Evropi, kao i garant zajedničke sigurnosti drugih postruskih država.

Rusija će biti denacifizirana i dekolonizirana, ostat će bez svih svojih kolonija i postojat će u granicama svog evropskoj dijela. Također, plaćat će odštetu svim državama koje su stradale njenim djelovanjem: Ukrajini, Gruziji, Moldaviji, Siriji i mnogim drugima.

(Radio Slobodna Evropa, foto: Pixabay)