Dok se Evropska unija suočava sa unutrašnjim previranjima i dok su Sjedinjene Američke Države fokusirane negdje drugdje, ruski predsjednik Vladimir Putin obnavlja svoju kampanju za širenje utjecaja Rusije u ranjivim dijelovima Evrope.

Centralni dio ove strategije je gasovod Južni tok kojim Kremlj planira dijelove kontinenta povezati bliže Rusiji.

Balkan je jedna od glavnih ulaznih tačaka i energetskih arterija za prodor Moskve u Evropu. U proteklim sedmicama je sa nekoliko balkanskih zemalja finaliziran niz sporazuma o prolasku gasovoda Južni tok kroz njihove teritorije.

Bugarska je postala najnoviji dodatak Gazpromovog gasovoda, kada je 15. novembra potpisala investicioni sporazum. Srbija, Mađarska i Slovenija već su uključene.

Sa svim postignutim sporazumima, izgradnja gasovoda iz Rusije preko Crnog mora prema zapadnoj Evropi trebala bi početi do kraja godine.

Predsjednik Putin pozvao je premijere i ministre energetike partnerskih zemalja Južnog toka da sedmog decembra dođu na ceremoniju u ruski grad Anapa na obali Crnog mora, gdje će polaganjem cijevi početi izgradnja gasovoda.

Nejasna politika EU-a

U nekoliko pronicljivih izvještaja za Eurasia Daily Monitor Fondacije Jamestown, politička analitičarka Margarita Assenova izlaže ruske energetske planove na Balkanu.

Partnere Gazproma iz Jugoistočne Evrope Južni tok je privukao uglavnom zbog prilike za kupovinu jeftinijeg gasa iz Rusije, naplate tranzitnih taksi i direktne nesmetane isporuke gasa.

Iako je EU puno puta ponovila da je gasovod Nabucco iz Azerbejdžana preko Turske u Evropu njen prioritetni projekat, politika Unije prema Južnom toku je i dalje nejasna.

Kako Assenova ističe, EU uglavnom koristi procedure, poput energetskih propisa, kako bi ograničila agresivni prodor Gazproma u Istočnu i Zapadnu Evropu. Međutim, ona nije formulirala jasnu politiku i što je još važnije, nije mobilizirala sredstva potrebna za izgradnju alternativnog gasovoda Nabucco.

Jednako problematično je i to što je SAD, čini se, promijenio svoju politiku prema ruskim ambicijama u Evropi.

Nakon što je demonstrirao čvrstu podršku gasovodu Nabucco pod administracijama Billa Clintona i Georgea W. Busha, Washington sada pokazuje više ambivalentan stav.

Obama i Bijela kuća očigledno Rusiju više ne vide kao geopolitičku prijetnju i čini se da prihvataju njenu energetsku strategiju.

Zamjenik američke državne tajnice Philip Gordon potvrdio je da, iako je energetska raznolikost željeni cilj za Evropu, Amerika neće podržati nikakav poseban izvor ili dobavljača.

Prešutno, neće biti opiranja ruskom pokušaju monopoliziranja, pošto Washington popušta Putinu u nadi da će dobiti podršku Moskve na Bliskom Istoku i drugim globalnim žarištima.

Strateški ciljevi

Dok je energija od vitalne važnosti za Putinove planove za utjecaj u regionu, ona je također i sredstvo za ostvarivanje dugoročnih strateških ciljeva.

Moskva vidi slabljenje Evrope, sa mogućim raspadom EU-a i to nastoji iskoristiti. Ona, također, opaža postepeno smanjenje moći transatlantskog saveza i želi to ubrzati, kako bi potkopala i uklonila američki utjecaj iz Evrope.

U tom širem kontekstu, Balkan možda nije centralni cilj Moskve, ali regija nije samo periferija. Simbolično i praktično, Balkanski poluotok omogućuje ruskim vladarima da se igraju u evropskom i američkom dvorištu.

To je odgovor Kremlja na miješanje Washingtona i Brisela u rusko postsovjetsko dvorište. U ruskoj viziji svijeta, zemlje bivšeg SSSR-a moraju čvrsto biti u sferi utjecaja Moskve, a ne okrenute prema NATO-u ili EU.

Postoji nekoliko taktičkih komponenti velike strategije Rusije u iskorištavanju Balkana. Iznad svega, Putin je odlučan pomoći u održavanju određenog broja zamrznutih stanja u bivšoj Jugoslaviji. On podstiče autonomističku Vladu u Banjoj Luci da Bosnu i Hercegovinu održi podijeljenom, a njenu budućnost kao jedinstvene države neizvjesnom.

Na Kosovu se ruski zvaničnici udvaraju srpskoj manjini i ocjenjuju je potisnutom nacijom s ciljem održavanja sablasti podjele.

Kosovo je blokirano na međunarodnoj sceni, prvenstveno zbog ruskog otpora. S ciljem širenja svog prisustva u regiji, Moskva će, također, sve više manipulirati unutrašnjim previranjima u Makedoniji i njenim opstruiranim putem ka NATO-u i EU-u.

Neriješeni sukobi i osporavane države omogućavaju Kremlju da tvrdi kako NATO nije uspio stabilizirati regiju, uprkos njegovim dugotrajnim vojnim i mirovnim misijama.

Cilj je potkopati smisao NATO-a kao pružatelja sigurnosti i oboriti pretpostavku da je prisustvo Washingtona neophodno za stabiliziranje bilo kojeg dijela Evrope.

Nesređene države, sporne teritorije i osporavane vlade usporavaju napredak Balkana prema integraciji u EU. To je, također, korisno za Moskvu, jer se tako sprečava provedba pravnih standarda Unije i olakšava korupcija nacionalnih lidera.

Održavanje Zapadnog Balkana izvan EU-a i podsticanje lokalnih sporova pomažu u podrivanju evropskog jedinstva, te sprečavaju provođenje koherentne politike EU-a.

Unija je i dalje podijeljena oko državnosti Kosova, sa pet zemalja koje joj se protive, kao i oko integracije Makedonije, sa Grčkom i Kiprom koji se čine odlučnim da na neodređeno vrijeme blokiraju njen ulazak.

Ciljajući na određene vlade, preko ekonomskih poticaja i političkih pritisaka, Moskva stiče potencijalne saveznike ili diplomatske pristalice, koji će vjerovatno favorizirati ruske pozicije na međunarodnoj sceni, ili ostati neutralni.

U svom trećem mandatu, čini se da je Putin ponovno dobio apetit za odlučnu vanjsku politiku. To, također, pomaže u preusmjeravanju pažnje sa pojačanog pritiska Kremlja protiv političkih protivnika unutar same Rusije.

(Janusz Bugajski, Al Jazeera)