Skip to main content

Rajko Grlić: Srpska vlast od svih u regionu deluje najstrašnije

Kultura 11. јан 2022.
2 min čitanja

„Mislim da prave promjene koje je u naše živote unjela korona još ni ne možemo sagledati. Te samoće i izolacije, taj nedostatak živog kontakta, dodira i dijaloga koje je donijela okrenule su naše živote naglavačke. Bojim se da će, i to u vrlo bliskoj budućnosti, malo toga ostati isto“, rekao je u intervjuu za Nova.rs zagrebački reditelj Rajko Grlić.

Otišlo je dosta ljudi iz sveta umetnosti od korone. Čija vas je smrt najviše pogodila?

2021. napustilo nas je puno ljudi s kojima sam radio filmove i kao oni drugi, jednako dragi. Zlokoban je broj. Spomenuti ću samo dvoje koji su otišli u tišini, neprimjećeno a koji su meni osobno bili ne samo suradnici već i dobri prijatelji. Ljudi na koje sam se i na filmu i u životu mogao osloniti, kojima sam, a to je na filmu i važno i rijetko, mogao do kraja vjerovati. Otišla je Nada Pinter, sekretarica režije s kojom sam prvi puta radio 1975. i koja je po svijetu radila velike filmove kao “Šindlerova lista” i “Gladijator”, jedna sjajna osoba koja je – uz sve ostalo – bila i jedna od najboljih čitačica scenarija koje sam ikada sreo. Drugi je montažer, mudar i samozatajan čovjek Andrija Zafranović, kroz čije je ruke u zadnjih tridesetak godina prošlo apsolutno sve sto sam snimio. Veliki montažer, vjerojatno najveći kojeg smo imali u ovim prostorima, a vjerujem i puno šire. Njihove su me smrti zaista pogodile i natjerale da danima vrtim u glavi pitanje; kakvog ima smisla dalje raditi filmove bez njih? Odgovor na to pitanje još uvijek nisam sročio.“

Projekt „Svemu dođe kraj“, koji vec dugo pišem s Antom Tomićem, polagano po Europi “išće milodare” kako se to kaže u Zagrebu. Za sada su nam ga udjelili u Hrvatskoj, Srbiji i Bugarskoj. Ako se još netko pridruži tom društvu, i ako prođemo Euroimage, onda bi negdje na jesen trebali i snimati.

Kakav je hrvatski film danas, a kakav srpski, gde vidite kvalitet? U kojim ostvarenjima?

Vidio sam vrlo malo srpskih filmova ove godine, osim „Nebesa“ Srđana Dragojevića, koji mi se jako dopao, gotovo ništa drugo. Od hrvatskih sam vidio dva vrlo dobra; „Tereza 37“ Danila Šerbedžije i „Mater“ Jure Pavlovića. Generalno mi se čini, naravno ne samo u odnosu na prošlu godinu nego već neko duže vrijeme, da srpski film još uvijek vjeruje u to da se filmovi rade i za publiku a da je hrvatski film otišao prema takozvanom art-filmu. Ne zanimaju ga gledaoci već svoju šansu traži po festivalima. Ja osobno sam vjerovao i vjerujem da film bez publike nije film.

Goran Marković je bio u centru pažnje poslednjih mesec dana, dodeljeno mu je priznanje za životno delo, ali i napadan je od strane vlasti. I vi ste reagovali na to. Zašto je važan Goran Marković?

Goran Marković je važan prije svega zato jer je sjajan čovjek. Uz to i izuzetan režiser i pisac. A povrh toga nije povodljiv, misli svojom glavom. Sve su to karakteristike koje niti jedna vlast u ovim krajevima ne voli, a pogotovo srpska koja od svih u “regiji”, a konkurencija je velika, danas djeluje najstrašnije.

(Nova.rs, foto: arhiva/BookTalk)