Skip to main content

RADIVOJ STEPANOV: Biti ili ne biti (država) pitanje je sad!

Autonomija 21. дец 2008.
3 min čitanja

Radivoj StepanovCentralno pitanje III Vojvođanske Konvencije, (kako ja razumem Uvodnu reč i Vaša izlaganja), jeste pitanje političkog i pravnog, tj. političko-pravnog statusa Vojvodine – u vremenu prošlom, u vremenu sadašnjem i vremenu budućem.
Naravno, ako na to sadašnje i buduće vreme u ovoj i ovakvoj Srbiji, gramzivoj, korumpiranoj, netolerantnoj, nedoslednoj, neiskrenoj i nacionalistički zaslepljenoj, uopšte imamo solidne razloge da računamo!

Kakav treba, kakav objektivno treba da je političko-pravni status Vojvodine?
Odgovor na ovo pitanje možemo dobiti samo na dva mesta: u istoriji i sadašnjici.

Od istorije taj odgovor nismo dobili i mislim da ga nećemo dobiti.
Istorija nikad nije dala odgovore na pitanje:
Koji (to) kapacitet državnosti Vojvodina stiče i zadržava nakon sloma Dunavske monarhije?
Zašto suverenitet koji je multietnička Vojvodina unela (“darovala”) u zajedničku jugoslovensku državu nikad nije dobio zasluženi legitimitet?
Zbog čega je Ustavom iz 1946. Vojvodinu zaobišao status republike?
Šta se to suštinski prećutkuje u političkoj istoriji Vojvodine? Zašto je Vojvodina srozana na ulogu ratnog plena Srbije (kad Srbija nikad Vojvodinu nije oslobađala)?
Čime to politička i istorijska istina o Vojvodini ugrožava tzv. “državno biće”/”unutrašnje pitanje” Srbije?
Zbog čega je Srbija tako hipersenzibilna na svako “oživljavanje” istorijske prošlosti Vojvodine?

Jer da nije tako, zar bi država Srbija na jednu usputnu “fusnostu” o političkoj prošlosti Vojvodine Nemačkog ambasadora Cobela proglasila personom non gratom.
Jer da nije tako, zar bi Srbija grubo ignorisala sva upozorenja EU na redukovanja autonomnog statusa Vojvodine?
Jer da nije tako, zar bi Srbija oštro reagovala na svaki pokušaj internacionalizacije vojvođanskog pitanja?

Konačno, zbog onog što je istorija namerno prećutala, ili zbog onog što je izmaklo njenom saznanju, ili zbog jednostranosti istorijske hermeunetike, status quo Vojvodine još uvek traje.
Iz te nezavidne pozicije ona (Vojvodina) vodi – po mome sudu – nezavidnu (izgubljenu?) bitku za svoj politički opstanak, za svoj identitet i svoje humane resurse!

Kakav odgovor sadašnjost i sutrašnjost može da pruži o Vojvodini?
Pre svega takav, da se o političko-pravnom statusu Vojvodine ne može (više i dalje) misliti iz obrasca autonomije koji je potrošen, preživeo i nefunkcionalan!

Zašto je potrošen?
Zbog toga što se koristio u takvom pluralizmu značenja da je doveden do samog apsurda!
Tako se, u programima manjinskih partija i ništa manje u životu, pominju: personalna, kulturna, teritorijalna,verska, ekonomska, lokalna, gradska i koja sve ne autonomija.

Najzad, apsurdi autonomije završavaju u pojmovima nesuštinske, suštinske, nadsuštinske autonomije u vreme ustavnog referenduma, pod izrazitim i energičnim uticajem političkih partija desničarsko i ekstremno nacionalističke provenijencije!
I dok je retorički razigravan, u praksi je pojam autonomije minorizovan ili do korena sacesan!

Usput, nikad nisu ponuđena jasna značenja ovih pojmova i nikad nisu ponuđena precizna razgraničenja pojmova autonomije od nekih drugih političkih pojmova (regionalizma, regionalne države itd.).

Zašto je (pojam autonomija) preživeo (“zastareo”)?
Zbog toga što je u sadašnjim okolnostima evidentnog deficita autonomije u centralističkoj Srbiji, “definisanje” ili spašavanje autonomije Vojvodine svedi na taksativno nabrajanje osnovnih “potrepština” autonomije!
Drugim rečima, autonomija se iskazuje kroz “listu trebovanja” autonomnih prava za Vojvodinu koja se potom ispostavlja republičkom distributeru i centru državne moći u Beogradu (od čije milosti sve zavisi).
Listom zahteva za autonomijom nikad niste sigurni jeste dovoljno tražili, još manje koliko ćete dobiti!
Jer, Srbija uzima sa dve ruke, a deli sa tri prsta!
Uostalom, upravo ta relativnost “kapaciteta” autonomije najbolje se mogla uočiti prilikom pravljenju novog Statuta pokrajine Vojvodine, na Vašem primeru “hoću – neću” ili na nedavno usvojenoj Deklaraciji LSV.

Zašto je autonomija nefunkcionalan pojam?
Zbog toga, što ona nije u stanju da izrazi, (ni da izražava) JAVNI INTERES (i sve što tu spada) Vojvodine!
Zbog toga što nije u stanju da legitimiše i zbog toga što nije u stanju da servisira javni interes Vojvodine i njenih građana!

To može VOJVODINA DRŽAVA! Ili da kažem tiše i manje upadljivo: to može samo državnost Vojvodine!

Mislim da priča o vojvođanskoj autonomiji mora da uzađe iz svoje, što bi rekao Kant, “samookrivljujuće maloletnosti”.
To neće biti priča o više ili manje autonomije, o suštinskoj ili nadsuštinskoj, o punoj ili praznoj autonomiji, o autonomiji iz vremena Ustava SFRJ 1974. ili Ustava RS 2006., već priča o konstitucionalnoj i stvarnoj državnosti Vojvodine.

Druga je stvar što taj diskurs Vojvodina država pokreće u nekim političkim glavama, u nekim opskurnim mentalnim sklopovima asocijaciju na doktrinu Jelineka i pre njega Ludviga Klübera iz XVIII i XIX veka.
Ta doktrina je Srbiju i dovela u stanje u kojem se sada nalazi.
Država se ovde ne misli u savremenim teorijskim koncepcijama XXI veka kao što su: “neoliberalna”, “pluralistička”, „neoutilitaristička”, “neoveberijanska”, “razvojna”, “strukturalna”, “funkcionalna” itd.

Naglašavam, sve ove moderne (teorijske) koncepcije države “daleko zaobilaze”, zanemaruju (ignorišu) tradicionalne atribute klasičnog, (Jelinekovog) shvatanja države kao nerskidivog trojstva: teritorije, stanovništva, suvereniteta.
Posle čega (može da) sledi otcepljenje, secesija i sl.
U tim kategorijama Srbija danas misli državu!

Najzad, koncept Vojvodina država nužno otvara najteže pitanje za Srbiju: to je pitanje prekomponovanja teritorijalne ili vertikalne organizacije vlasti Srbije. I negovanja nove političke svesti.

To je put stvaranja moderne Srbije.

A na taj put Srbija može da pođe samo ako je Vojvodina država povede!

I niko drugi!

(Govor na III VOJVOĐANSKOJ KONVENCIJI, Novi Sad, 20. 12. 2008.)