Najnoviji susret ministara spoljnih (ili vanjskih) poslova Hrvatske i Srbije ignorisao je problem stvarnih žrtava rata i u prvi plan ponovo progurao pitanja od kojih vlada u Zagrebu ima i te kakve koristi (dobija na vremenu), dok vlada u Beogradu kao i ranije nije ni znala zašto ide u Zagreb.

Tako nam vješte zapadne komšije ponovo pod nos guraju čak i pitanja granice umjesto pitanja onih koji su protjerani preko tih granica i surovo opljačkani. Slažemo se da države treba da povuku međusobne tužbe, jer se sada vidi da ih nisu ni podnosili radi žrtva rata već radi sitnih političkih poena i ostanka na vlasti. Da je obrnuto, valjda bi prvo riješili probleme izbjeglih i raseljenih i namirili im pričinjenu štetu. Ovako ostaje, da izbjegli Srbi sami tuže Hrvatsku državu međunarodnom sudu pravde i traže odštetu, jer Srbija niti hoće niti je sposobna to uraditi. Sada je valjda svima jasno da smo ponovo umjesto odgovorne i nazovi-patriotske vlade u Beogradu dobili grupu nastavljača politike koja godinama, kada su odnosi u regionu u pitanju, ne zna ni šta hoće ni gdje ide. Bilo je tužno gledati gosta iz Beograda, koji ponizno ponavlja ono što mu je kolegica iz Zagreba stavila kao zadaću, zabranjujući mu otvaranje bilo kakvih tema koje bi kompromitovale Hrvatsku na njenom putu u EU.

A mi, naivni, čekamo da našeg predsjednika kao uvrijeđenu mladu prođe inat i ljutnja pa da zatraži sastanak sa istim takvim predsjednikom iz Zagreba, koji je odbijajući međusobni susret prvo tvrdio nekakav pazar a sad je očito spreman da i bez lične samokriktike (što bi rekli samoupravljači) i “iskrenog“ pokajanja prvopomenutog, istog primi u bratski zagrljaj. To mu dođe nešto kao ljubav na više rata, iz inata (nama, naravno).

Radenko Popić
(autor je predsednik Regionalnog odbora za pomoć izbjeglicama Vojvodine)