Lući Kapurso je bio član čuvene grupe „Dubrovački trubaduri“. Oni malo stariji znaju zašto su njihove note i pesme duboko uklesane u zidine grada. Lući je svirao flautu, klarinet, saksofon, a bio je i vokal, kaže i danas peva. Moj prijatelj Srđan Kulaš za njega kaže da ima najjači kulturološki CV u gradu.
„Što ćeš popit“? pitao me je.
„Amerikano“ (produženi bez mleka), odgovoro sam mu.
Za mnoge u „groadu“ sprema i najbolju kafu, onu iz starog italijanskog aparata čiji naziv počinje na G, a koji nikada nisam umeo pravilno da pročitam. U Zlatarskoj ulici, prvoj s desne strane od čuvenog dubrovačkog „zvonika“, smešten je mali bistro, ne veći od 20 kvadrata. U njemu Lući već 40 godina sprema kafe iz aparata.
Karantin na Lazaretima prije 500 godina
„Ovog ljeta je 40 godina od kako radi ‘Libertina’, mnogi ljudi su ovdje prošli – poznati glumci, umjetnici, pisci, novinari, reditelji…“, priča Kapurso.
Stigao je „americano“, dodao ga je onako preko šanka, a sam sam ga uzeo. Seli smo za sto do uske ulice i počeli da razgovaramo. Priča je krenula od Dubrovačkih ljetnih igara. Za njihovo održavanje Lući se borio i tokom rata. I ove 2020. se zalagao da se održe, i jesu – uz distancu, maske i po neke rukavice. Gledao je Držićevu Grižulu, koja se igra na otovorenom, u parku Gradac.
„To je veličanstvena predstava, bilo je predivno, bilo je čak i direktno na televiziji. Inzvanredno, od glumaca, do scenarsista, reditelja… Jedan kritičar mi je rekao da je Grižula ove godine bila fantastična i da će dugo ostati na repertoaru Dubrovačkih ljetnih igara.“
Zvanično, ova turistička sezona u Hrvatskoj dobacila je do 52 posto od one iz 2019. godine. Razlog dobro poznat. Dubrovnik je pretrpeo, jer je grad na krajnjem jugu Hrvatske. Bogatiji Zapad birao je sever zemlje za kupanje – jednostavno je bliže. I pored toga, gostiju je bilo. Nisam primetio manju gužvu na Stradunu.
„Karantena? Pa mi smo je imali još za vrijeme Republike”, priča dalje Kapurso.
„Prije 500 godina karantenu smo imali na Lazaretima [zgrada na ulazu u Stari grad, kod Ploča] i otocima Mrkan i Bobara. To je bila obvezna karantena za sve one koji dolaze s mora, tada nitko nije znao šta donose, koje zaraze, morali su biti u karanteni 40 dana. To je jedna od prvih karantena u svijetu.“
Nema kontrole straha, već opreza
Dok sam šetao Stradunom, vidim da se ispod svodova gotovo svakog lokala razgovara u dubrovačkom tonu: „Jutros sam ti bila na pjaci, skuhala san se, našla san lijepe sarđele…“
Priča se o koroni, uglavnom o gubicima, malom broju izdatih apartmana…
„Ne vjerujen ti ja u tu koronu“, nastavlja uz poslednje srkove kafe Kapurso. „Ali, Dubrovčani se paze, oprezni su. Sigurno ih tome nije naučila korona, već duga historija. Nema ti ovdi kontrole straha, već opreza.“
Vratiće se tursti, vratiće se i ona dubrovačka vreva, ali i povećana kuknjava što ih ima toliko. Pa, zapravo, kada si iz Dubrovnika, nisi baš do kraja siguran je li ti bolje sa strancima i turistima ili ne.
No, „Libertina“ je deo Starog grada, u kojem je nekada živelo skoro 5.000 Dubrovčana, danas jedva 1.000. Kapurso je bistro podizao sa ocem, stricem, surpugom Jagodom i decom. Kaže, pomalo mu je dosta, a „Libertinu“ bi pretvorio u muzej. Kako dolikuje takvom mestu u srcu starog grada Dubrovnika.
STUPS: Telohranitelji