Serijom tekstova portal „Autonomija“ podseća vas na ratne i krvave, namerno zaboravljene devedesete godine. Ponovo objavljujemo priloge iz štampanih medija iz Srbije i zemalja bivše SFRJ. Tekst „Priča iz Knina: Knin, znoj i suze“ objavljen je u sarajevskom nedeljniku „Naši Dani“ 21. juna 1991. godine. Autor teksta je Predrag Kojović.

U Kninu danas samo žene i djeca ne hodaju u uniformi i sa oružjem, ili barem ne po ulici. Milan Martić je uspio ubijediti mladiće iz Knina da je maskirno odijelo a ne farmerke, hit ovog ljeta, i da je puška u ruci veći frajerluk od coca-cole u ruci.

Vrlo je moguće da je sve što nam se događa počelo onih dana kada smo pristali da nam se seljačko shvatanje života i smrti kao različitih formi, za njih, skoro istog sadržaja nametne kao svakodnevno i obavezno štivo sa posljedicama u našim životima.

Jednostavno, godinama su bili na margini politike, ekonomije, kulture i sporta jer svijet oko njih jednostavno nije mario, a svijet u njima nije ni postojao. Mogli su uraditi šta god hoćete, ali se nisu mogli pojaviti u novinama ili TV osim kao ubice ili ubijeni.

Mirkovci, Jankovci, Vinkovci ili Knin, ili kako se ti novootkriveni centri Jugoslavije već ne zovu, vidjeli su sebe u Svijetu i Svijet u sebi tek kada je poginulo 50 ljudi kada su blokirali ceste i maltretirali putnike. Za ljude koji barem dva puta godišnje kolju (bez obzira na to što se radi o životinjama) i koji jedva da znaju šta bi sa svojim životima to i nije bila prevelika cijena.

Uostalom, vrijednosti tuđih života procjenjuju na osnovu svog, a njihov je dosadan (ali ne dosada kao kreativno stanje) i težak.

A onda se sve promijenilo.

Smrti su pokrenule život, koji sada poput narkomana svaki dan traži veće i veće doze krvi, ali zato preživjelima, dok god ih bude, bilo nudi sve ono što ranije nisu imali. Barikade, osvajanje, “mi njih – oni nas“, vanredno stanje i prevrat, pružaju, nakon toliko godina, magični sadržaj riječi ŠANSA. Jer ne treba zaboraviti da je veliki dio karaktera jugoslovenskih kriza sačinjen od sitnih mogućih šićara, čiji su vlasnici u stanju da plate i još veće cijene.

Jer, zašto bi nekoga trebao zanimati mentalni sklop jednog milicionera, bivšeg pozornika “pravednog i strogog“, a sada ministra policije njegove kvazidržave, zasnovane na seljačkoj snishodljivosti lokalnom šefu, bezakonju, ali i gluposti, čiiji se dvojnici po brkovima, frizuri i stomaku (baš kao u Sadamovom ili Staljinovom slučaju) ponosno šetaju po Kninu?

I šta nekog briga što je taj ex-unutrašnji organ umislio da mu je život ugrožen u Kninu, pa boravi u nekoj tvrđavi pored Knina?

U Kninu danas samo žene i djeca ne hodaju u uniformi i sa oružjem, ili barem ne po ulici. Milan Martić je uspio ubijediti mladiće iz Knina da je maskirno odijelo a ne farmerke, hit ovog ljeta, i da je puška u ruci veći frajerluk od coca-cole u ruci. Vjerovatno bivši provincijski pozornik nije ni slutio da će umjesto u duge i naravno dosadne (što mu je bio i život) i prerane (beneficirani staž) penzionerske dane uletjeti u najveću avanturu svog života i da će doći u priliku da Jugoslaviji prijeti da se dogovor o budućoj Jugoslaviji ne može voditi bez njega. I sad kad je to doživio, da sudbinu ove zemlje, a da ne govorimo o Kninu i njegovim sugrađanima (odnosno sunarodnicima – jer drugačijih sugrađana u Kninu više i nema) nosi o svom ramenu – vjerovatno mu nije ni žao umrijeti. Vrijedilo je, zar ne?

Ili recimo Risto Matković, bivši lokalni sudija, a sada predsjednik Izvršnog vijeća SAO Krajina, koji je svu ovu nevolju naplatio tako što je iz svog dvosobnog stana upao u peterosoban stan nekog Hrvata (nekada iz Knina) koji je odselio negdje drugo.

Kad sve ovo prođe, ako prođe, a on ostane na svom šićaru, i njemu se sve ovo isplatilo, zar ne?

Ili recimo, čovjeku koji je radio u poslovnici Ghetaldusa, a koju su minirali, pa sada sklapa posao sa “Optikom – Beograd“, itd.

Uostalom, u državi sa tako malo stanovnika 80.000, gotovo svakoga bi trebala zapasti nekakva funkcija, barem malena, da se seljačka strast za vlašću zadovolji, i da život u Kninu bude i dalje barem kao ovih dana – kada se ustajalo kasno, svaki dan išlo u vojsku, ali zato, vazduh kao u nekoj gurmanskoj vazdušnoj banji još od Strmice bio težak od mirisa pečene janjetine, i kreča sa renovirane kuće popa Đujića.

Ipak, ako ovo sve prođe i kad prođe, Knin neće biti poznat kao ustaničko i slobodarsko mjesto, već kao i ranije grad na dnu kamene provalije u kojem se ljeti proizvodi – vrućina. I dosada, ali ona zla.

Na putu prema Kninu umjesto dobrodošlice dočekaju vas barikade iza Strmice i ljudi (odnosno vojnici) u maskirnim odjelima koja mirišu na nove stvari, i puške koje mirišu na ZUON (zaštitno ulje opšte namjene). I petokrake, koje na njihovima kapama znače ko zna šta.

A kafane na ulazu u Knin u predrgrađu Vrela još ne rade jer “rano je još uvijek za goste“ iako je subota i 11 sati. “Ovdje ljudi ne rade zadnjih mjeseci jer su otpušteni iz hrvatskih firmi, a ove beogradske još nisu otvorile svoje pa su ljudi bez posla“.

Ljudi od posla kojima je posao nacija pokušali su da spasu što se spasti moglo, pa je sklopljeno mnogo ugovora između hrvatskih i srbijanskih firmi o zamjeni poslovnog prostora. Međutim, malo je toga uspjelo, jer bombe i mine su bile brže, pa su hrvatske firme jednostavno otpisale, barem za sada, svoje poslovne prostore u Kninu. “Mi smo mislili i radili na tome da sklopimo ugovor između Ghetaldusa iz Splita i Optike-Beograd iz Beograda da zamijene poslovne prostore, ali taman prije nego je sve bilo gotovo, Ghetaldus je odletio u vazduh. Sad ovi iz Ghetaldusa jednostavno se više ne javljaju, vjerovatno su otpisali ovaj prostor, pa će tako Optika-Beograd vjerovatno preuzeti ovako, a oni će njihov prostor u Zagrebu oduzeti, to se može uraditi, kao neka denacionalizacija, i dati Ghetaldusu.

Isto tako bio je ovdje ispred kuće kiosk nekog Hrvata koji je nešto pričao protiv Armije, kad jedne noći samo BUUM. Ujutro izađe milicija, kao neka istraga i to, a iza nas stoji jedan oficir i kaže: “Ma neka je vala, da ga nije on podigao, ja bih to uradio, a taj koji je to uradio je juče sa mnom pio kafu. I mislite da mu je neko zamjerio, i da je on rekao ime tog čovjeka? Ma kakvi“.

U centru Knina rijetko koja radnja radi. Na većini stoji “renovira se“. Preko puta policijske stanice ili ministarstva (?) mali kafić sa baštom “BOA“, a u njemu od deset stolova, osam pokriveno oružjem. Za jednim stolom sjedi Milan Zelenbaba – zamjenik Milana Martića: “Ne znam kako ćete naći Martića – ja ga nisam vidio jutros, sigurno je tu negdje, ali vam niko neće reći gdje je. Takvo je naređenje. Niko ne smije znati gdje se Martić kreće, gdje spava i šta radi“.

Glavnom cestom svako malo prođe kolona nekih ratnih vozila, ili kamiona za transport tenkova, dva tri “puha“ ili policijski džip na kome sa vanjskih strana vise Martićevi specijalci. Pred policijom stoji specijalac, raširenih nogu, s puškom oslonjenom na lakat i uperenom u vis: “To je stav, osnovni stav, Martićevih policajaca.“

“Imaju, zaista, izuzetnu obuku. Tu oko Knina nalaze se poligoni na kojima vježbaju, i kažu svi koji su to gledali, a koji se razumiju u to, da je to vrhunska obučenost“.

Na kiosku u centru izlog prekrivenim kragujevačkim “Pogledima“ sa naslovnom stranom na kojoj Šešelj i, naravno, Martić, i prvi broj krajinskih novina u kojima su dva glavna intervjua, opet Šešelj i Martić.

“Najgore od svega je što je nama administrativni centar i dalje u Šibeniku, pa ovi hrvatski redarstvenici kad god legitimišu nekog iz Knina, pocijepaju ličnu kartu, saobraćajnu dozvolu, vozačku dozvolu ili pasoš, poderu taj dokumenat, i onda se lijepo izvinu i kažu – samo vi dođite u Šibenik mi ćemo vam izdati novi – a ljudi ne smiju ili neće da idu tamo. Zato ćemo morati mi, uskoro, da počnemo izdavati ta dokumenta ovdje kod nas. Za sada i mi njima to radimo. Mi smo ih upozoravali da to ne rade, ali nas nisu poslušali. Sada i mi njima cijepamo dokumenta pa ćemo vidjeti ko će duže“.

Možda je ponajbolja slika iz Knina čovjek koji obrađuje vinovu lozu u maskirnom odijelu u pauzi između dvije vojne ili policijske vježbe, koja je prekinuta zbog nesnosne vrućine, u podne.

Vježbe traju po čitav dan u dvije smjene, pa onda dok jedni sjede u kafani ujutro čekajući svoj red na puške i uniforme, drugi se znoje negdje iznad Knina. Jer, ne postoje mjesta pored Knina, već samo mjesta IZNAD Knina.

“Mi mislimo da ćemo biti napadnuti na Vidovdan“, novi je mamac za izvlačenje znoja iz muškog dijela stanovnika, i izgovor pred ženama za cjelodnevno odsustvo iz kuće, jer “možda je ovo posljednje piće, a sutra ko zna“.

Jer ukoliko se s vremena na vrijeme nešto ne dogodi, ljudi bi mogli početi da sumnjaju da li sve to ima smisla, a tada bi lokalni šefovi Martić, Babić i Matković bili zaista ugroženi. I zato je potrebno, ukoliko se ništa ne dogodi po prirodi stvari, učiniti da se NEŠTO, dogodi kao npr. Plitvice ili Titov Drvar ili…

I zbog svega toga je sasvim normalno da kad na povratku iz Knina pomognete čovjeku da zamjeni gumu na automobilu i on vam se zahvali sa : “Sad bih ti dao krvi ispod vrata“, pomislite da se radi o izuzetnoj zahvali, a zaboravljajući da je krv u Kninu roba široke potrošnje koja se uzima i daje svakog, svakog vrelog dana.

(Predrag KOJOVIĆ, Naši Dani, nova serija, broj 9, 21. jun 1991.)