Kada je početkom sedmice albanski premijer Edi Rama u intervjuu španskim medijima, a govoreći o aktuelnoj političkoj situaciji u regiji zapadnog Balkana, ustvrdio da bez srbijanskog priznavanja kosovske nezavisnosti nema kraja procesu disolucije Jugoslavije odjek na njegove riječi bio je začuđujuće tih.

Možda je razlog tome što napeta politička situacija na sjeveru Kosova nije dozvolila javnosti da podrobnije protumači Ramine riječi makar ih je albanski premijer izgovorio upravo u kontekstu posljednjih sukoba između Srbije i Kosova.

“Svakako da je Kosovo posljednji problem, još uvijek otvoren i neriješen raspadom Jugoslavije i bez sumnje je priznanje Kosova kao suverene države nezavisne od Srbije posljednje poglavlje bolne historije raspada Jugoslavije” ustvrdio je Rama pojašnjavajući kako razumije zašto je izostalo špansko priznavanje nezavisnosti Kosova.

„Vrlo dobro znamo da stav Španije nema nikakve veze sa bilo kojim problemom vezanim za Albance ili sa samim Kosovom, već ima veze sa historijom i njenim unutrašnjim problemima. Ovdje moramo biti vrlo jasni, jer nema mogućeg poređenja između unutrašnjih problema Španije, vezanih za nezavisne ili separatističke pokrete, i odvajanja Kosova od Srbije”, rekao je Rama za kojeg su tenzije u okviru “mirovnog procesa” sasvim normalna pojava.

„Konačno poglavlje“ raspada Jugoslavije

“Tenzije su dio tog procesa. Ne možemo očekivati da će se mirovni proces odvijati glatko i bez tenzija. Ovdje je dobra vijest da se tenzije javljaju i nestaju, jer obje strane ipak komuniciraju i pokušavaju da pronađu potrebna rješenja za ljude”, ocijenio je Rama.

Pitanje nezavisnosti Kosova, kao posljednjeg čina krvave drame raspada Jugoslavije, ideja je koja vjerovatno podrazumijeva budućnost ispunjenu mirom, ali koliko ona može biti ostvariva u jednom dugoročnijem sagledavanju političko – historijskih odnosa na prostoru zapadnog Balkana druga je vrsta pitanja.

Baš zato mišljenje smo tražili od profesionalca, dakle historičara, i to od onoga koji se bavi savremenom historijom i historijom socijalističke Jugoslavije. Na pitanje da prokomentariše Raminu tvrdnju, dakle da ocijeni koliko će eventualno srbijansko priznavanje nezavisnosti Kosova biti „konačno poglavlje“ u priči o disoluciji Jugoslavije historičar Tvrtko Jakovina odgovara:

„Ja nažalost ne mogu, kao povjesničar, nikada tvrditi da će nešto biti početak ili da je nešto apsolutni kraj, kao što i o počecima možemo uvijek razgovarati na drugačije načine. Ja mislim da će eventualno priznanje Republike Kosovo od strane Republike Srbije biti jedna potvrda i jedan od mogućih završetaka onoga što se na prostoru jugoistočne Evrope dogodilo, ali je li to posljednje poglavlje – to može biti, može biti i za jedno duže vrijeme, ali je li doista tako? Mislim da to teško tko može sa sigurnošću tvrditi“.

U trenutnom društveno – političkom kontekstu i historijskom trenutku srbijansko priznavanje nezavisnosti Kosova moglo bi proizvesti neke punovažne političke forme na jedan duži vremenski period, pojašnjava Jakovina.

Nacionalistički, velikodržavni procesi

„Svijet postaje vrlo nezahvalan za različit tip promjena. Mi možemo zamisliti da bi sa ovakvim trendovima, migracijskim i drugim, mogle nastati kombinacije koje nismo očekivali. Ali, za sada, mislim da bi kosovsko priznanje moglo neke stvari označiti za duže vrijeme. Sasvim sigurno, za Srbiju, koja će vjerovatno u tom slučaju za sebe nešto očekivati od zapada, ili mogla dobiti nešto od zapada, ako joj je to u interesu. Ali, jesu li to završeni procesi, ja bih rekao kao profesionalac – nisu. Pitanje je što će biti za 50, 80 ili sto godina“.

Konačna disolucija Jugoslavije, kako taj proces vidi Rama, potencijalno bi, nakon svog okončenja, mogla pokrenuti neke druge političke procese. Jakovina smatra da su mnogo realniji neki „nacionalističko velikodržavni“ nego oni koji bi bili utemeljeni na nekoj reosmišljenoj ideji jugoslavenstva.

„Gledajte, na istom tom tragu možemo uvijek reći da postoji mogućnost. Ali, čini mi se da je prije ili vjerojatnije očekivati da bi Kosovo i Albanija mogle ulaziti u neki drugi tip aranžmana, što i čine sa gospodarskim i cestovnim povezivanjem – sa konačno filozofijom koja prevladava kod svih južnoslavenskih naroda i naroda na jugoistoku Evrope. To su velikodržavne ili nacionalisitčke ideje i u tom smislu prije je moguće razmišljati u tom pravcu nego u nekom prekonponiranju stare Jugoslavije“.

Gledano iz današnje perspektive nerijetko se postavljaju pitanja o tome da li je raspad Jugoslavije mogao biti drugačiji, manje krvav, brutalan i u konačnici postavlja se pitanje da li je do razlaza bivših socijalističkih država moglo doći bez rata.

Ne otvarati „stare rane“

„Gledajte, nema historijske nužnosti. Postoje različite mogućnosti vođenja kriza i vođenja politika i razvoja određenih događaja. Naravno da nije bilo nužno, jer Česi i Slovaci su se rastali bez da su to narodi možda i htjeli, ali elite su tako vodile i bilo je mirno. Raspao se Sovjetski Savez tako da je Rusa ostalo u milionima živjeti izvan ruskog teritorija pa su tako mogle biti neke druge anologije po tom modelu“.

Razlozi zašto do procesa državnih prekonponiranja, ipak, neće doći, za Jakovinu su jasni. Nikakvih vrsta daljnih disolucija, ili objedinjavanja na nekim „historijski starim modelima“ neće biti, jer bi takav proces mogao pokrenuti pitanja koja se i u samoj Evropi smatraju završenim i konačnim.

„Međutim, ovo prekonponiranje svijeta može otvoriti i neke druge granice koje su nastale 1945. godine. Zbog toga postoji taj jedan strah od promjena granica na evropskom tlu, zbog toga je čak i ono što je jedno vrijeme bilo na stolu – da se Kosovo i Srbija možda mogu dogovoriti oko neke razmjene teritorija – tako vehemento odbačeno od Njemačke i Angele Merkel, jer je podsjećalo ili moglo otvarati brojna slična neriješena granična ili davno riješena granična pitanja između Njemaca ili Italijana. Je li to sve skupa bila nužno ili nije – dogodilo se. Povjesničari mogu objasniti zašto se nešto dogodilo“, zaključuje Jakovina.

(Al Jazeera, foto: Aujtonomija)