Skip to main content

Petar Popović: Crna Gora je na rubu rata

Intervju 27. sep 2021.
10 min čitanja

Inauguracija novog mitropolita Srpske pravoslavne crkve Joanikija u Crnoj Gori obilježena je žestokim sukobima između policije i demonstranata. Građani su blokirali pristup istorijskoj prijestonici zemlje Cetinju, gdje se održala ceremonija, u znak protesta protiv, kako smatraju, pretjeranog uticaja Srbije.

Crna Gora možda nije dio Srbije, ali na temelju ideja koje su iznijeli nacionalisti može se zaključiti da je dio istog političkog svijeta jer u osnovi nema velikih razlika između njeine ideologije i srpske nacionalističke ideologije. Crkva se smatra nužnom za očuvanje crnogorskog identiteta, bez kojeg ne može biti državnosti ili nezavisnosti. Crnogorski je nacionalni identitet napadnut, spolja i iznutra, i prijeti da nestane – ne čujemo li isto od nacionalista u Srbiji? Razlika je ova: dok je srpski nacionalizam uglavnom antizapadni projekat, crnogorski je nacionalizam prozapadni. O stanju u Crnoj Gori razgovaramo sa vanrednim profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Petrom Popovićem.

Cijela Srbija – i vladajuće i opozicione stranke, ali i nevladine organizacije, mediji i akademici, pozivaju na oštru odbranu srpstva u Crnoj Gori i osobito Srpske pravoslavne crkve. Sve to neugodno podsjeća na devedesete, kada su isti krugovi lobirali za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Postoji li opasnost od nasilnih sukoba u Crnoj Gori, neki najavljuju čak i građanski rat?

Scenario iz devedesetih godina gotovo da je jednak, iako postoji jedna bitna razlika. Tadašnji srpski nacionalizam SPC i akademske elite iz SANU-a katalizirao se kroz Miloševićevu načelnu odbranu teritorijalnog integriteta socijalističke Jugoslavije. Danas je taj isti nacionalizam zvanični stav Vučićeve vlade. Mislim da argument koji se često čuje, da je rat u Crnoj Gori nemoguć zbog članstva u NATO-u, olako shvatanje ozbiljnosti situacije. Kao prvo, NATO iz devedesetih godina nije NATO danas. Ovaj vojni savez potkopavaju unutarnja protivurječja i nekonzistentnost interesa i ciljeva. Drugo, Srbija se naoružava. Prošle godine postala je prva država na evropskom kontinentu kojoj su Kinezi prodali oružje. Zveckanje oružjem od strane srpskih vlasti daje lažni osjećaj sigurnosti i mitomansko je podgrijavanje ideje o snazi Srbije kao regionalne sile i zaštitnice svih Srba na Zapadnom Balkanu. Dovoljan je samo jedan incident da se rasplamsa oružani sukob u Crnoj Gori, a postupci aktualne crnogorske vlasti čini se da stalno traže povod sukobu.

Crnogorske organizacije, institucije i političke stranke, opozicija i lokalna uprava Cetinja bili su složni u zahtjevu da se ustoličenje mitropolita Joanikija izmjesti u neki drugi hram u Crnoj Gori jer je taj čin u Cetinjskom manastiru „nagovještaj okupacije Crne Gore i klerikalizacija društva“. Zbog čega je razvijen taj stav među crnogorskom javnošću i što razlikuje ustoličenje na Cetinju od onog u nekom drugom gradu, čak i u glavnom gradu Podgorici?

Ustoličenje Joanikija na Cetinju u kontekstu širega strateškog plana sistemske srbizacije Crne Gore pomno je osmišljena provokacija. Jasno da SPC ima svako pravo da u svom hramu u Podgorici održi ustoličenje. Međutim, od početka ovdje nije riječ o vjerskom nego političkom činu. Naime, vlast i SPC pravdali su odluku da je u skladu s višestoljetnom pravoslavnom tradicijom ustoličivanja mitropolita na Cetinju. No Srpska pravoslavna crkva osnovana je tek 1921. ukazom kralja Aleksandra Karađorđevića. S obnovom državne nezavisnosti Crne Gore 2006. hramovi na koje SPC polaže pravo izgrađeni su u posljednjih stotinu godina, ali ne i oni od prije 1918, dok je Crna Gora bila neovisna kneževina; uključujući i cetinjski manastir, koji je nota bene u vlasništvu Grada Cetinja. Dakle, SPC i Krivokapićeva vlada znali su da će naići na čvrst otpor i priželjkivali su sukob. Prolivanje krvi omogućilo bi pokretanje šireg političkog obračuna s neistomišljenicima, koji bi po mogućnosti završio Đukanovićem hapšenjem. Međutim, do željenog sukoba nije došlo: utvrđeno je da fantomski Molotovljev koktel nije bačen na policiju, da „snajperista“ koji je trebalo da počini atentat na Joanikija ne postoji; da demonstranti nisu ispalili ni jedan metak. Pa ipak, propaganda iz Srbije i njihove marionetske vlasti u Podgorici uspjela je prikazati nered na Cetinju kao sukob s ekstremistima. Čelnici EU osudili su „nasilne demonstracije“ i pozvali na kažnjavanje odgovornih. U gradu u kojemu ni jedan izlog nije razbijen i ni jedan automobil nije izgorio dva je dana stanovništvo gušila magla od suzavca. Policija se čak koristila i nedopustivim gumenim streljivom. Cilj je postignut; prekomjerna i neopravdana upotreba policijske sile okrunjena je zamjenom teza – Đukanović je uoči protesta bio na Cetinju prikazan kao organizator neuspjelog državnog udara.

Vjersko-politički udar na Crnu Goru

Cetinje je istorijska prijestonica Crne Gore. Koji je status Cetinja u crnogorskoj i srbijanskoj politici s obzirom na politike sjećanja i identiteta?

Cetinje je kolijevka državnosti Crne Gore i Crnogoraca. Iako Crna Gora nije Cetinje, ona bez Cetinja ne bi postojala. To i objašnjava zašto je narod iz svih krajeva zemlje došao, ili barem pokušao doći, da podrži Cetinjane pred nemile događaje 5. septembra. U medijima je prikazana šačica „cetinjskih ekstremista“ upravo zahvaljujući tome što su vlasti uoči ustoličenja blokirale grad. Čak je i Hotel Grand, u kojemu su demonstranti izvan Cetinja planirali iznajmiti smještaj, naglo zatvoren zbog, kako su vlasti pravdale, „finansijske malverzacije“ od – šest eura! Cetinje nije samo istorijska prijestonica slobodarskog duha u kolektivnoj svijesti Crnogoraca, već je bilo i ostalo možda jedini bastion otpora velikosrpskoj državnoj politici. Ne smije se zaboraviti da je prvi skup otpora Miloševićevu režimu i osuda napada na Dubrovnik 1991. održan na Cetinju. U tom kontekstu treba razumjeti zašto se insistiralo da se ustoličenje obavi upravo na Cetinju, makar i uz pomoć vojnih helikoptera. Vjerska misija SPC u Crnoj Gori djeluje kao paravan za relativiziranje istorijskih činjenica i koketiranje s velikosrpskom ideologijom. Pjesma popova u cetinjskom manastiru kojom su dočekani novoizabrani mitropolit Joanikije i patrijarh SPC Porfirije Kad se vojska na Kosovo vrati jedan je od najdojmljivijih pokazatelja kojom ideološkom matricom se ta crkva nadahnjuje.

Koliko Crnogoraca doista podržava Crnogorsku pravoslavnu crkvu (s obzirom na statistički male brojke te zajednice) i radi li se ovdje o vjerskom pitanju (s obzirom na upitne kanonske procedure u organizaciji same crkve)?

Pitanje Crnogorske pravoslavne crkve pitanje je ispravljanja istorijske nepravde iz 1920, kada joj je autokefalnost ukinuo tadašnji regent Aleksandar Karađorđević objavom dekreta o „ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca“. SPC je nakon tog čina uspjela pravoslavno stanovništvo na prostoru bivše Jugoslavije poistovjeti s pripadnošću srpskoj naciji. Ta vrsta etnofiletizma stvorila je tokom godina lažnu sliku o kontinuitetu SPC unutar pravoslavnog stanovništva u Crnoj Gori. Kanonsko ustrojstvo pravoslavnih crkava podrazumijeva poistovjećivanje s državnim granicama u kojim crkva djeluje. Izuzeci su Crna Gora i Sjeverna Makedonija, kojima to pravo osporava Crkva Srbije. Borba za crnogorsku crkvu ne mjeri se brojem vjernika, nego je riječ o pitanju koje zadire u prava crnogorskih vjernika da imaju vlastitu crkvu, ali i mnogih drugih koji se zalažu za njenu obnovu a da nisu vjernici. Ovo je dakle par excellence političko pitanje i čini se jedan od glavnih instrumenata za manipulaciju nacionalnim sastavom u skorašnjem popisu stanovništva, kada će se pripadnost SPC tumačiti kao pripadnost srpskoj naciji.

Kontinuitet ekstremnog nacionalizma

Hoće li mitropolit Joanikije nastaviti s politikom svog prethodnika Amfilohija Radovića, koji je bio poznat po ekstremnim nacionalističkim stavovima?

Na osnovi dosadašnjih postupaka on po svemu sudeći ne samo da će nastaviti nego će i dodatno radikalizovati ionako usijanu situaciju u zemlji. To se jasno vidi iz njegovih postupaka nakon ustoličenja, kao što je ugošćavanje Milorada Dodika u manastiru Ždrebaonik blizu Danilovgrada kao izraz jačanja odnosa unutar „srpskog sveta“. Zajednička posjeta s ostalim dostojanstvenicima SPC u Jasenovcu znakovit je po polaganju kamena temeljca Cetinjskog gumna. To je namjerno uvođenje zbrke i nepotrebnih tenzija, jer kakve veze imaju Jasenovac i Cetinje? Posebno treba istaknuti obnovu Karađorđevićeve kapele na Lovćenu, koja se lažno u javnosti predstavlja kao stara Njegoševa kapela. Postavljanje Kapele pretpostavlja rušenje Meštrovićevog mauzoleja, umjetničkog remek djela i važnog kulturnog simbola crnogorske nacije (uzgred, Meštrović im smeta na Lovćenu, a ne smeta na Kalemegdanu). Joanikije je po svemu sljedbenik pokojnoga mitropolita Amfilohija sa tek jednom, ali bitnom razlikom. Dok je Amfilohije bio dovoljno jak da samostalno vodi politiku crkve pa čak i da prkosi Aleksandru Vučiću (posebice oko pitanja priznanja Kosova kao uvjeta za ulazak Srbije u EU), Joanikije je bespogovorno odan aktuelnim vlastima u Srbiji i ideologiji „srpskog sveta“.

Podršku Joanikiju i SPC dali su premijer Zdravko Krivokapić, predsjednik parlamenta Aleksa Bečić i potpredsjednik Dritan Abazović. Prijete li Crnoj Gori novi izbori zbog ovog kohabitacijskog sukoba s predsjednikom države?

Najprije treba istaknuti da je ova vlada sastavljena u manastiru Ostrogu, koji se takođe smatra vlasništvom SPC, i da je njen mandatar de facto bio pokojni Amfilohije. Dakle, ova heterogena Vlada Crne Gore održava se zahvaljujući zavjetu koji su dali Srpskoj pravoslavnoj crkvi; nešto što podsjeća više na političku kulturu Islamske Republike Irana nego moderne evropske države 21. vijeka. Tome je pogodovao očigledni animozitet prema prethodnoj vlasti zbog korupcije i nepotizma. Svakako da je nakon trideset godina Đukanovićevih vlada došlo do zasićenja i građani su povjerili svoj glas građanskim opcijama, kao konkretno stranci URA Dritana Abazovića. No URA, bez čije je podrške ova vlada neodrživa, zasigurno nije dobila mandat za poništenje crnogorske državnosti i njezinih sekularnih temelja. Sumnjam da će doći do pada vlade jer Krivokapić ima snažnu podršku Zapada i EU, koji složenost situacije ili ne razumiju ili ne žele razumjeti ili poput njemačke kancelarke Angele Merkel prećutno podupiru Vučićev velikosrpski projekt. Ali do idućih izbora situacija će se neminovno promijeniti, jer stranke koje su radi animoziteta prema prethodnoj vlasti dovele državu u pitanje zasigurno neće dobro proći. Tu su tendenciju već pokazali lokalni izbori u Nikšiću ove godine.

Kolika je uloga albanskog stanovništva u ovoj situaciji? Koga podupiru crnogorski Albanci i kako se to može dovesti u odnos s beogradsko-prištinskim (ne)pregovorima? Nemojmo zaboraviti da je crnogorski mitropolit ujedno i egzarh Pećke patrijaršije.

Crna Gora ne bi obnovila svoju nezavisnost da nije bilo manjinskih naroda, Albanaca, Bošnjaka i Hrvata, tako da su i Albanci u presudnim trenucima za Crnu Goru uvijek pokazivali najviši stepen lojalnosti i privrženosti državi. Ne zaboravimo da je tokom rata na Kosovu Crna Gora prihvatila na hiljade albanskih izbjeglica u veoma delikatnom političkom trenutku. Takođe, Crna Gora je priznala Kosovo kao nezavisnu državu, što velikosrpski nacionalisti i kler SPC nikada neće oprostiti Đukanoviću. Takozvani beogradsko-prištinski „pregovori“ posljedica su neprincipijelne podrške nekih uticajnih evropskih zemalja, ali ponajprije Rusije i u posljednje vrijeme Kine. Oni su i perfidni nadomjestak punoj integraciji Zapadnog Balkana u EU i otvaraju prostor za spekulacije velikodržavnih projekata; istih onih zbog kojih je Srbija srljala u ratove devedesetih godina 20. vijeka.

Stvaranje „srpskog sveta“

Gdje je moguće pronaći realno – ne idealno – rješenje odnosa dviju zemalja, kao i unutar oštro podijeljenih građana Crne Gore?

Onog trenutka kada u Srbiji budu na vlasti političke elite koje će bezrezervno i iskreno voditi računa isključivo o građanima Srbije te se suočiti s odgovornošću za politiku etničkog čišćenja tokom ratova devedesetih godina u Hrvatskoj, BiH i Kosovu. Ako do toga nije došlo u posljednjih dvadesetak godina, bojim se da ne treba očekivati pomake ni u narednom razdoblju (čak i nakon Vučića). Za Crnu Goru kao multietničku državu to je ozbiljna prijetnja. Uspostavljanje etničke ravnoteže u Crnoj Gori moguće je samo na temelju obostranog priznavanja. Po crnogorskom zakonu Srbi nisu manjina, budući da čine 28 posto stanovništva. A kako da se to međusobno uvažavanje postigne kada se Crnogorcima negiraju jezik, istorija, kultura, vjera i država od strane pojedinih srpskih i prosrpskih organizacija i stranaka iza kojih stoji Srbija?

Na području Crne Gore ukrštaju se interesi mnogih zemalja, od Njemačke i Italije do Rusije, Kine i Turske. Kuda gleda Podgorica, igra li poput Srbije na kartu svih ili se ipak crnogorska politička elita odlučila za neku od strana u regionalnim političkim borbama?

Kao prvo, Podgorica u trenutnim okolnostima gleda samo put Beograda. Dakle, govoriti o vanjskopolitičkim interesima Crne Gore može se samo ako se razumiju interesi Srbije. Krivokapićeva se vlada deklarativno obvezala da postignuća koja su dosad ostvarena u naporima za članstvo u EU neće biti ugrožena. To i jest glavni problem jer od februara 2018, kada su EU-čelnici javno obznanili da je integracija Zapadnog Balkana „dužnost ove generacije“, prvi se put nametnula strategija o primanju zapadnobalkanskog „paketa“ do 2025. Glavni instrument za čvršće povezivanje regije u jedan „paket“ jest ekonomska integracija u okvirima mini-Schengena. Crna Gora, koja je od svih zemalja Zapadnog Balkana postigla najveći napredak prema članstvu u EU zahvaljujući CEFTA-i, priključenjem u mini-Schengen napravila bi korak natrag. Đukanović je zato i odbio pristupanje toj slobodnotrgovinskoj zoni i očekivano se našao na udaru optužbi da brani svoj, kako ga uobičajeno formuliše prosrpska propaganda, „državni organizirani kriminal“. Prošlog ljeta evropski povjerenik za proširenje istakao je da je Srbija novi regionalni lider na putu prema integraciji s EU. Pohvaljeni su i „demokratski potencijali“ Srbije, u kojoj je tada na izborima Vučić uspostavio de facto jednopartijsku vlast, razbio proteste opozicije u Beogradu i otvoreno se umiješao u parlamentarne izbore u Crnoj Gori, dajući svu logističku i finansijsku pomoć prosrpskim strankama. Osnažen Vašingtonskim sporazumom, kojim je Trump zapravo priznao Srbiji status regionalnog partnera, u septembru 2020. srpska vlada prvi put izlazi u javnost s idejom „srpskog sveta“. To je svojevrsna politička dimenzija mini-Schengena, u kojoj se znakovito ne spominje Kosovo. Podrška EU i posebno Njemačke Vučićevoj politici govori u prilog tome da je „srpski svet“ kompenzacija za Kosovo. Odnosi s Rusijom tradicionalno su dobri, a s Kinom se sve više razvijaju u posljednjih godinu dana; od spomenute kupovine oružja do „diplomacije vakcinom“ u okolnostima pandemije. Crna Gora tako i nema nekog izbora.

Crnu Goru vode političari koji obavljaju razne pozicije dugi niz godina. Milo Đukanović među najdugovječnijim je političarima na poziciji. Postoji li cirkulacija političkih elita u Crnoj Gori i možemo li uskoro očekivati dolazak novih, mlađih i prošlošću neopterećenih političara?

Bitnu stvar treba razjasniti kada je riječ o dugovječnosti Đukanovićevog režima. Otkako je počeo prkositi Miloševiću u drugoj polovici devedesetih Đukanović se deklarisao kao nacionalni vođa na putu ka obnovi državne nezavisnosti. Bio je to poprilično dugotrajan proces, koji je tek ostvaren na referendumu o nezavisnosti 2006. Od tada se nažalost Crna Gora nije mogla preobraziti u građansku državu zbog jake opozicije srpskih i prosrpskih stranaka. Tako se ispostavilo da su svaki predstojeći parlamentarni ili predsjednički izbori u Crnoj Gori novi referendum o nezavisnosti. Ipak, propaganda iz Beograda uspjela je podmetnuti sintagmu o „posljednjem evropskom diktatoru“ na koju su nasjele evropske političke elite i šira javnost. Taj „diktator“, koji nije ubijao novinare, trovao političke protivnike niti slao vojsku na demonstrante, između ostalog je, i nakon izbora 2020. na kojima je njegova stranka pojedinačno dobila najviše glasova, ipak dao mandat Krivokapiću za sastavljanje nove koalicione vlade. Da su izbori prošle godine znak smjene generacija, nije sporno. Ko god se na političkoj sceni ne prilagodi tom prirodnom procesu dugoročno je osuđen na poraz. Ali ovdje nije riječ o mlađim generacijama koje će stupiti na političku scenu, nego o supstancijalnom problemu političkog života zemlje u kojoj se jedna stranka ne može osloboditi uloge stožernog pokreta koji okuplja crnogorski korpus. Sve dok postoje stranke koje odbijaju prihvatiti Crnu Goru demokratija se ne može normalno razvijati.

Hrvati Crne Gore

Koliko se svi ovi događaji odražavaju na sve manju zajednicu Hrvata u Crnoj Gori, koji ponajviše žive u Boki kotorskoj? Koja je uloga biskupa kotorskog Ilije Janjića, kao i novoimenovanog biskupa Ivana Štironje, u ovim religijskim odnosima kao i u održavanju hrvatske zajednice? Postoje li relevantne hrvatske političke stranke u Crnoj Gori?

Od obnove nezavisnosti Crne Gore prvi put zajednica Hrvata nema političkog predstavnika u parlamentu Crne Gore. Na posljednjim se izborima dogodila veoma čudna okolnost da su formirane dvije hrvatske stranke te da je taj „raskol“ uslovio da nijedna od njih ne pređe izborni prag nužan za učestvovanje u parlamentarnom životu Crne Gore. Taj glas mogao je presuditi u formiranju neke nove većine. Hrvatska nacionalna zajednica uvijek je imala konstruktivnu ulogu u emancipaciji Crne Gore, posebno za vrijeme don Branka Sbutege, koji je harizmom, ugledom i položajem umnogome pridonio i normalizaciji odnosa između Hrvatske i Crne Gore. Pretpostavljam da će dostojanstvenici Katoličke crkve u Crnoj Gori nastaviti na tom putu poboljšanja odnosa dviju država s jedne strane i očuvanjem nacionalne posebnosti Hrvata u Crnoj Gori s druge.

Kako biste opisali odnose Hrvatske i Crne Gore u proteklih desetak godina i kakvi su ti odnosi danas?

Odnosi Hrvatske i Crne Gore nakon iskustva razornog rata i sramnog pohoda tadašnjih crnogorskih rezervista u okviru Jugoslovenske narodne armije na Konavle i Dubrovnik, zahvaljujući aktivnostima jednih i drugih, išli su uzlaznom putanjom. Tome su doprinijeli diplomatski predstavnici, posebno Hrvatske u Crnoj Gori, ugledni intelektualci kao i Zajednica Crnogoraca u Hrvatskoj. Danas su ti odnosi čvrsti, s potrebom da se saradnja razvija i dalje, posebno u području kulture, obrazovanja i turizma. Status Prevlake jedino je neriješeno pitanje, ali ono čini se nije presudno opterećivalo dvije države, ni tamošnje stanovništvo. Prije rata to su bili poslovično dobri međugranični donosi. I Hrvatska i Crna Gora mediteranske su države upućene jedna na drugu.

(Portal Analitika/matica.hr, foto: Autonomija)