Skip to main content

PAVLE RADIĆ: Unutrašnja nesloboda, blokada i porazi Srbije

Autonomija 05. јун 2024.
5 min čitanja

A šta se drugo od radikalštine i moglo očekivati?

Povodom poslednjeg u nizu izbornih ’trijumfa’ unutrašnjih okupatora Srbije, Vučića i kamarile

Neko bi rekao najvećih upropastitelja naroda i države, što baš i nije sasvim tačno. Veći rušitelji i ružitelji Srbije (i brutalni razbijači SFRJ), ipak su bili arhiupropastitelji Milošević i Šešelj uz saslužujuće im ’intelektualce’ i JNA, pri čemu su ’intelektualci’ besprizornike naoružali pročetničkim ideološkim arsenalom, a JNA oružjem i municijom. U formativnim političkim godinama Vučić je stasavao u Šešelj-Miloševićevom nacionalističkom brlogu i bez sumnje je njihov najlukaviji i najbesprizorniji sledbenik. Školu je dobro izučio. Nema toga za čim neće posegnuti za ostvarenje patoloških ciljeva (lične svevlasti i svečasti), ne pitajući za posledice svojih nedela po narod i državu. Sve što su praktikovali njegovi ideološki učitelji koristi i on, pri čemu u odnosu na učitelje pokazuje dodatnu manipulativnu inventivnost.

Ključni element parlamentarne demokratije, periodični izbori, u Srbiji su odavno neslobodni. Praktično od obnove višestranačja 1990. do danas – uz kratak period posle pada Miloševića 2000. do 2012.g u kojem su se izbori nekako mogli svrstati u demokratske. Od povratka Šešelj-Miloševićevih sledbenika na vlast na demokratskim izborima 2012. godine u Srbiji iole demokratskih izbora više nema. Usledile su radikalske farse, manipulacije i izborne krađe. A šta se drugo od radikalštine i moglo očekivati?

Kad se u bilo kojem društvu – kao što je slučaj sa srpskim – bezočnošću moćnika na vlasti normalizuju laži, manipulacije i pogotovo paranoja o ugroženosti nacije i države od spoljnih neprijatelja i njihovih bajagi domaćih kolaboracionista, društvo gubi demokratski karakter. Znamo kako je živeti u njemu.

U dugotrajnom odsustvu demokratske kulture, gube se pretpostavke za slobodu ljudi. Uspostavlja se poredak unutrašnje neslobode i vremenom se normalizuje sviklost društva na njega. Propaganda putem kriminalnih paramedija bajagi informisanja – osnovna poluga vlasti autokrata i diktatora – podanicima pruža privid slobode, u kojoj se, umesto bavljenjem za društvo vitalnim pitanjima, manipuliše ljudima nudeći im laži, domoljubive i rodoljubive bajke, posvemašni kič, pornografiju, treš sa estrade i sporta. Na mig vlastodržaca propagandisti kleveću oponente režimu i bezočno atakuju na svaki kritički glas iz anasteziranog društva. Posebno brutalne pogromaške kampanje usmeravaju se na one koji ne ćute o zločinačkim ratovima 90-tih, njihovim ideolozima, kreatorima i izvršiocima, prema onima koji osuđuju slavljenje ratnih zločina i njihovih izvršioca, što je u Vučićevoj Srbiji normalizovano kao je l’da patriotska praksa. U uređenim društvima kritički glasovi iz razuđene, interesno stratificirane javnosti, uvažavaju se i poštuju kao dragocen korektor vlasti. U Vučićevoj radikalskoj Srbiji takvim glasovima i glasnogovornicima crtaju se mete na čelu. Na njih se huška kleronacionalistička rulja pod kontrolom vlasti. Ljudima koji drže do moralnih načela i odgovornosti za sebe i sve oko sebe, život u unutrašnjoj neslobodi je muka. Za neke, one najglasnije u protestu protiv neslobode, i pakao.

Nešto o Vučićevoj opoziciji, stranački organizovanoj i neorganizovanoj. Objedinjenoj i neobjedinjenoj.

Znajući ko i kako kroji sudbinu Srbije, opoziciju, kakva god da je, treba – začepivši nos – podržati. Nos treba začepiti zato što se ne zna šta je kod nje problematičnije.

Je li to što je skoro bez ostatka desničarska, manje-više (neka čak ekstremno) nacionalistička? Je li to što ne shvata da su koreni srpskog sunovrata nacionalizam i opredeljenje za ratnu politiku u 90-tim – u čijim recidivima smo još uvek zaglavljeni – pa uprkos ondašnjim kardinalnim promašajima ni danas opozicija na tekućim civilizacijskim raskrnicama ne predlaže za Srbiju do kraja razumne odluke? Ili je to što se kloni kritičkog stava prema ratovima, ratnim zločinima i zločincima 90-tih i što nema kritičan stav prema nacionalističkom angažmanu crkve (SPC) koja je danas temeljni stub anahronog konzervatizma i brana modernizaciji Srbije? Ili pak to što se kloni jasnog odnosa prema zločinačkom Putinovom ratu protiv Ukrajine, što ćuti o širenju putinofilije i njenog uticaja na širenje antievropskog javnog mnenja Srbije? Ili to što su bezmalo svi opozicionari salonski ’nedavači Kosova i Metohije’, bez obzira što je Miloševićeva nasilnička politika daleko pre NATO intervencije Kosovo de fakto isterala iz Srbije, pa je to manje-više za Srbiju davno završena priča (na kojoj se hrani nacinalizam a ’uglednici patrioti’ na njoj prave parazitske karijere; usput rečeno – nije moguća demokratska Srbija bez razumnog rešenja kosovskog pitanja, nema drugog rešenja sem uvažavanja realnosti da je Kosovo de fakto nezavisna država s kojom Srbija treba da uspostavi normalne odnose)? Možda to što se prema EU integracijama opozicija odnosi ako ne otvoreno odbojno (poput ultranacionalističke Nove DSS), onda pritvorno proevropski? Ili to što je suzdržana, ako ne i odbojna oko raznih ljudskih, posebno manjinskih prava?

Oponiranje Vučiću svedeno je skoro isključivo na njegov nasilnički način vladanja, na spregu s kriminalom, enormnu korupciju i progon svake pojave oponiranja, što je sve bez sumnje tačno ali za izbavljenje Srbije iz kolapsa nije dovoljno. Stanje je takvo da se od prave opozicije očekuje daleko šire razumevanje srpskih problema a političke ponude treba da su daleko radikalnije od onog što sadašnja dominantna opozicija nudi. Potpuni je promašaj takmičiti se sa sledbenicima Miloševića i Šešelja u nacionalizmu, desničarenju i lažnom patriotizmu.

Poražavajuće je što u postmiloševićevskoj Srbiji tek u tragovima ima levo-liberalne proevropske opozicije. Milošević je učinio sve da u Srbiji za dugo vremena potpuno kompromituje ideje levice i liberalizma.

Pored infantilnog desničarenja, opoziciju ovakvu kakva je karakteriše i nesnalaženje. Taman se onaj njen, recimo uslovno proevropski deo, objedinio (’Srbija protiv nasilja’) posle prošlogodišnjih šokova društva izazvanih tragedijama u beogradskoj školi ’Vladislav Ribnikar’ i masovnih ubistava u selima oko Mladenovca, da bi se posle farsičnih prošlodecembarskih izbora brzo podelio na bojkotaše lokalnih izbora i zagovornike da se na njih ipak izađe. Istine radi, odluka zaista nije bila laka – izaći na izbore pod rđavim uslovima pa se kajati ili ne izaći pa se zbog loših posledica bojkota kajati?

Mimo minulih hamletovskih dilema opozicije, jedno je sigurno. Samo oni koji zaista ne poznaju radikalsku ćud Vučića, mogli su – i mogu – naivno verovati da bi on ’pod pritiskom opozicione javnosti i međunarodne zajednice’ do septembra pristao da obezbedi koliko-toliko snošljive izborne uslove. Oni koji prate Vučićevu radikalštinu znaju da su to naivne iluzije. Jedini argument koji bi šešeljevca naterao na izbore pod koliko-toliko poštenim uslovima, bio bi ako bi opozicija na ulice Beograda izvodila više stotina hiljada nezadovoljnih građana sa jasnim konzistentnim zahtevima. Vučić se – kao i svaki autokrata – panično plaši velikih protesta masa. Pred njima bi ipak bio spreman na ustupke. Drugi uslov koji bi ga naterao na ustupke bio bi višednevni štrajk svih javnih službi koji bi paralisao Srbiju. Je li sadašnja opozicija sposobna da organizuje ijedan od dva navedena uslova, procenite sami. Nade da bi Vučić ipak popustio pred pritiskom međunarodnih faktora – uglavnom nevoljnih da rešavaju unutarsrpske probleme – bajke su lakovernih. Pomoć od dobronamernika sa strane da, ali svako treba da rešava vlastite probleme.

Bojkot izbora bi – da se na njega masovno pristalo – značio krah opozicije i njen nesumnjiv skoro nestanak u unutrašnjosti Srbije. Opstala bi samo fikus opozicija po beogradskim kancelarijama. Izlazak na izbore, iako su uslovi bili katastrofalni, koliko-toliko je aktivirao opoziciju i po unutrašnjosti je održao u životu. A bez nje i njene probuđene energije nije moguće srušiti pogubni režim. Iskustvo sa obaranjem Milošrvića valjda je dovoljno.

Ključni stub Vučićevog režima je skoro apsolutna kontrola medija informisanja. Preko njih on i njegovi čauši danonoćno ispiraju mozak naroda, a ispranim mozgovima lako se vlada. Zna da mu paramediji obezbeđuju izborne pobede. Pored kontrole medija, drugi noseći stub njegove autokratske vlasti je potpuna kontrola javnih finansija. Netransparentnim korišćenjem javnih resursa na ovaj ili onaj način korumpira ne mali broj podanika. Izborne crkavice za mnoge nesrećnike su dovoljne da mu daju glas i da ga istinski doživljavaju kao spasitelja, narodnu majku. Dodatni stub moći su mu javna preduzeća i javne službe, preko kojih vladajuća kamarila pacifikuje podanike i drži ih u šaci, uslovljavajući njihova zaposlenja izbornim glasovima. Ima još izbornih marifetluka, ali o tome drugom prilikom. Ovde treba spomenuti samo crkvu koja mu se potpuno priklonila, gurnuvši jevanđelja u stranu. I dakako podršku Putina, čija je medijska i obaveštajna struktura duboko inkorporirana u ključne strukture Srbije.

Odsudnu odbranu vlasti i moći Vučić koncentriše na odbranu kontrole medija informisanja. Kontrola nad medijia je primarni uslov njegovog političkog opstanka. Ponečega bi se u nuždi možda i odrekao, ali od kontrole nad medijima ni po koju cenu ne bi. Zna da je bez kontrolisanih medija niko i ništa.

Izbavljenje Srbije iz beznađa, u kojeg su je doveli njezini upropastitelji – bajagi patriote koji brane narod i državu od belosvetskih ala i vrana – biće vraški težak i bez sumnje višegeneracijski posao. Upropastitelji nisu dangubili niti dangube, radili su i rade i danju i noću, i kod kuće i kod suseda, gde god su mogli i mogu.

(Autonomija/ilustracija: Stups)