Skip to main content

PAVLE RADIĆ: Novi prilozi školi udvorištva

Civili 15. окт 2013.
3 min čitanja

Dodeljivanje zvanja počasnog građanina Leskovca Aleksandru Vučiću možda se može nazvati patosom rajetinskog mentaliteta. Bilo kako bilo, potpredsednik Vlade Srbije i predsednik SNS na svečanoj sednici Skupštine grada Leskovca primio je valjda povelju kojom je proglašen počasnim građaninom ovog grada. Mediji nisu preneli šta je stajalo u obrazloženju dodele priznanja, pa se ne zna tačno čime je laureat konkretno zadužio baš Leskovac. Možda je bitno unapredio zdravstvo, školstvo, komunalnu infrastrukturu, privredu, možda je intelektualnim i umetničkim dometima proneo slavu Leskovca široko izvan njegovih okvira?
Nije to prva dodela ovog priznanja u novijoj istoriji Leskovca. Niti u Srbiji samo Leskovac naprečac dodeljuje počasna zvanja bez jasnih kriterijuma. Uglavnom političarima na vlasti. Isto priznanje Leskovac je svojevremeno dodelio i Slobodanu Miloševiću u naponu njegove moći. Ne zna se da li je i za priznanje Miloševiću bilo preciznijeg navođenja zasluga baš za Leskovac. Tek, posledice Miloševićevih zasluga, ne samo za Leskovac, leče se još i danas. I još će se dugo lečiti. Ne zna se, kao što se nije znalo ni povodom dodele priznanja Miloševiću, da li je iko među članovima gradske skupštine Leskovca bio protiv brzopletog dodeljivanja počasnog zvanja Vučiću bez vidljivijeg njegovog doprinosa za grad. Nije isključeno da je obrazloženje za dodelu priznanja Vučiću samo prepisano iz arhive i unekoliko izmenjeno obrazloženje za dodelu priznanja Miloševiću? U vladajućoj opštoj površnosti i frazeologiji, ko bi to uopše i primetio? Kako god, Leskovac je pokrenuo verovatno novu seriju pompeznog slavljena plitičara sa neprikosnovenom moći. Tako je to u Srbiji. Ne od juče. Tako je i u svim autoritarnim društvima, u egalitarnim i patrijarharnim zajednicama. Koliko moći, toliko slavljenja moćnika. Toliko i priznanja. Podanički mentalitet nema strpljenja da vreme pokaže koliko je ko zaista zadužio neki grad, građane i državu, nego se žuri sa udvorništvom. Nema sumnje da će leskovački vlastodržaci podstaći druge političare na slično odavanje počasti političaru u modi. I ne samo političare, nego i ustanove kulture, obrazovanja, sporta. Pogotovo ako ih na to diskretno podstaknu podanici iz slavodobitnikovog okruženja. U čitavom slučaju interesantno je ko će se sve i kada odazvati na izazov Leskovca. Može li neko tipovati redosled?
Naravno da Leskovac ne treba isticati na stub srama zbog udvorništva. Ta se škola temeljnije i šire demonstrira na vrhu društva. Sa daleko težim posledicama. Pre neku godinu smo gledali degutantne prizore državnog udvorništva, kad je državni vrh Srbije, Tadić i Koštunica u pratnji mutnog interesnog lobija, išao na poklonjenje Putinu u Kremlj. Tamo su mu skoro kao na tacni predali Naftnu industriju Srbije. Pod nerazgovetnim uslovima su potpisali i ugovor o gasnom Južnom toku. Sve to zbog tobože zaštite nacionalnih interesa i podrške Rusije u zaštiti tih interesa. Kao da se nacionalni i državni interesi najbolje ne brane doslednim poštovanjem zakona i punom javnošću rada. Od predsednika države, vlade, do vlasti u najmanjoj opštini.
Od degutantnog udvorništva državnog vrha Srbije Putinu, koje po Srbiju ima nepovoljne dalekosežne posledice, možda je bizarnije samo udvorništvo Beogradskog univerziteta. U kampanji opšteg udvoništva Savet Beogradskog univerziteta je u martu 2011.g bez ijednog glasa protiv dodelio Putinu zvanje počasnog doktora nauka. I gle apsurda. Putin, nije čak ni udostojio filistre sa univerziteta da dođe u rektorat i primi priznanje, iako je bio u poseti Beogradu. Važnije mu je bilo druženje sa motobiciklistima i utakmica Crvene Zvezde sa Zenitom na Marakani. Tamo su mu skandirali navijači. Oni isti koji su spremni za nasilje i prebijanje po ulicama. Kako članovi Senata Beogradskog univerziteta, koji su digli ruke za dodelu ovog priznanja bivšem pripadniku KGB sa nekontrolisanom moći u Rusiji, uče studente o etici i samopoštovanju kao osnovi dostojanstvenog života?
Pored represije sa vrha hijerarhije, autoritarna društva temelje se na kulturi podaništva u društvenoj hijerarhiji. U takvim društvima podaništvo je modus komfornijeg preživljavanja. Neposlušne i „neprilagođene“ hijerarhija izbacuje na marginu društva kao strana tela. Mehanizam autoritarnosti temelji se na ritualima i komandnim komunikacijama od vrha ka dnu hijerarhije. Na poslušnosti podanika. Povratne komunikacije ka vrhu glajhšaltuju se prema raspoloženju moćnika. Glajhšalterski i udvornički mentaliteti zauzvrat obezbeđuju ne samo privilegovane egzistencije podanicima, nego i napredovanje u hijerarhiji. Glajhšalteri, udvorice, filistri, slave one koji imaju moć iz strahopoštovanja, a preziru one koji nemaju moć iz frustracije zbog straha pred moćnicima. O filistarskom duhu sjajno je pisao Gogolj ne samo u „Revizoru“. I Nušić, koji je filistarski duh u srpskom društvu doveo do groteske. Filistri žive u hroničnom strahu od moćnika i ruku moćnika koja bahato upire čas ovamo, čas onamo, doživljavaju kao Božiju ruku koja može uprti i u njih. Zbog toga pribegavaju ritualima slavljenja moćnika.
Slučaj Leskovca je samo indikator političkog i moralnog stanja Srbije. Marginalizovanje podaništva, filistarstva, marginalizovanje rajetinskog mentaliteta, veliki je, ako ne i najveći izazov pred Srbijom na putu evropeizacije. Na putu stvaranja uslova za normalan život građana, a ne bedan paraživot podanika.
(Autonomija)