Skip to main content

Paolo Magelli; Cijela Evropa ide udesno

Kultura 05. dec 2022.
3 min čitanja

“Ivanov je jedini Čehov (Anton Pavlovič op. a.) kojeg nisam radio”, kaže mi cijenjeni italijanski reditelj Paolo Magelli dok silazimo u bife Narodnog pozorišta Sarajevo na čijoj sceni će ga uskoro uprizoriti.

“To je za mene jedan od najkompleksnijih njegovih tekstova koji se vrlo rijetko postavlja, tek nekoliko puta u životu sam ga vidio. Dugo sam razmišljao o tom tekstu, mjesecima smo ga pripremali dramaturginja Željka Udovičić Pleština i ja”, nastavlja.

Mag teatra koji je do sada režirao gotovo 200 predstava širom svijeta – od rodne Italije, preko zemalja bivše Jugoslavije, do SAD-a – nevjerovatno je vitalan i u osmoj deceniji života, no ono što najviše fascinira jeste strast koju je nemoguće ne primijetiti i osjetiti kada i nakon toliko godina djelovanja u teatru govori i radi u njemu.

Vrlo je uzbuđen probama za Ivanova, kaže mi, ističući kako je pred glumcima jedan izazovan, nimalo jednostavan posao.

“Vidjet ćete da je scenografija maksimalno ogoljena, sve je na likovima”, kaže Magelli i dodaje: “Mislim da je taj Čehovljev tekst najviše utjecao na modernu dramaturgiju i nastavio posao kojeg je počeo Ivan Turgenjev, pisac koji se također rijetko radi, a koji je – ljudi nisu svjesni toga – jedan od pokretača suvremene njemačke dramaturgije. Tu je Čehov strašno moderan, strahovito inovativan, lud, duhovit, bolan i to je dovoljan razlog da se jedan ovakav tekst postavi.”

Govoreći o samoj aktuelnosti Čehovljevog prvog izvedenog dramskog djela napisanog davne 1887. godine, Magelli ističe da je Čehov “vječit”.

“Mislim to jer je je čovjek koji se bavi jednim jedinim problemom – što je to život, kako je život fragilan i kako su ljudi ranjivi. Vrlo dobro znate da višnja kad je u cvatu najmanje traje, jer je taj cvijet toliko fragilan da odmah pada. Zato Višnjik i ima taj naslov. Čini mi se da je kod Ivanova to mišljenje o fragilnosti života još radikalnije. Svijet je imbecilan, jer su ljudi toliko arogantni da su izbrisali iz svog postojanja jedinu sigurnu stvar koju imamo u životu, a to je smrt. Da imaju tu svijest, onda ne bi bili ovako zločesti kako jesu”, pojašnjava.

Mag teatra

Italijan rođen u srcu Toscane (u gradu Prato pored Firenze op. a.), rediteljsku karijeru počeo je prije svoje dvadesete godine u Teatro Studio u Pratu gdje je, između ostalih, radio sa Robertom Benignijem i Pamelom Villoresi. Na prostoru bivše Jugoslavije djeluje od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se, kako kaže, umjesto na Zapad, uputio na Balkan.

Od 1985. živi u Zagrebu, no kako je svoj rediteljski pečat ostavljao u teatrima širom svijeta, neminovno su se mijenjale i njegove adrese što je, priznaje, značajno utjecalo na njega.

“Što da Vam kažem u mojim godinama, poslije 200 predstava u cijelom svijetu – naravno da vas teatar mijenja. Ne mijenjamo mi teatar, nego teatar mijenja nas koji u njemu radimo, tako da smo ljudi punih rana i tragova tog rada koji ostaje na nama trajno. U svemu tome ja sam postao ranjiviji, fragilniji, nervozniji, nesretniji”, govori.

Komentirajući aktuelne kulturne politike u balkanskim zemljama, Magelli podsjeća da se uvijek prvo ide na kulturu i školstvo jer se, kako kaže, “imbecilima najbolje i najlakše vlada”.

“Tu su se stvorile neke nacionalističke državice koje – ako ovakvim putem nastave – nemaju velike izglede, jer ne možete škarama sjeći karte i reći da nešto više ne postoji. Ovdje su ljudi osuđeni na suživot i vrijeme je da počnu da nešto pozitivno odsanjaju. Ne kažem da je to neka nova Jugoslavija, ali jedna zajednica, zašto ne jedna balkanska Švicarska”, pita se Magelli.

‘Cijela Evropa ide udesno’

Iako se ideološki oduvijek deklarira kao ljevičar, ovaj cijenjeni italijanski reditelj i intelektualac smatra da je istinska ljevica nestala padom Berlinskog zida.

“Novi fašizam ima otvorena vrata od pada Berlinskog zida, zato što je taj zid zadržavao ravnotežu nemoći. Imali ste dva diva koji su imali istu snagu i koji su bili svjesni da ne mogu jedno drugo pobiti u svim tim nepravdama. Mislim da je svijet postao lošiji zato što sad Zapad nema više protivnika. To se vidi sad u Ukrajini. Samo se zapitajte kome služi taj rat”, kaže Magelli.

“Da ne ulazim u te digresije, hoću reći da je s Berlinskim zidom otišla ljevica. Ne postoje sindikati, ne postoji talijanska ljevica, ne postoji francuska ljevica, Europa ide udesno, sve do Poljske, a Rusi se ponašaju kao imperijalistička sila… Sve su se karte loše izmiješale, a ne vidim ljevicu. Mislim da su ljudi kao ja jednostavno ostali bez reference, bez utopijske reference. Koja je naša nova utopija? Što mi novo sanjamo za ovaj svijet? Ko je sistematizirao to mišljenje? Nitko”, dodaje.

No ipak, optimistično se nada da bi ljevica u dogledno vrijeme ipak moglo ponovno da se nametne kao utjecajan politički faktor.

“Nadam se tome, trebalo bi, ima nekoliko interesantnih filozofa, inteligentnih glava koje bi mogle sastaviti jedno novo razmišljanje, ali do sada ih nismo uspjeli okupiti”, zaključuje Magelli.

Elma Ljubičić (Al Jazeera, screenshot HRT)