Obrazovni sistemi u bivšim jugoslavenskim republikama, a danas nezavisnim državama, nisu samo odraz prošlosti, već i važan faktor za oblikovanje sadašnjosti i budućnosti mladih generacija.

U Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, obrazovni kurikulumi često odražavaju različite verzije zajedničke prošlosti, naročito kada se govori o ratovima devedesetih godina prošlog vijeka.

Djeca često ne uče o susjedima iz perspektive zajedničke historije, već kroz nacionalne narative koji nerijetko produbljuju podjele. Kroz obrazovni proces, djeca ne uče samo o historiji, već se podučavaju i kako da se odnose prema „drugima“. U nekim slučajevima, ova podučavanja produbljuju već postojeće podjele među narodima.

Alat za podjele

U Bosni i Hercegovini, fenomen tri različita obrazovna sistema jasno pokazuje kako obrazovanje može postati sredstvo za produbljivanje nacionalnih podjela. Profesor Mensur Milak, penzionisani nastavnik historije iz Bosne i Hercegovine, ukazuje na ozbiljne posljedice ovog sistema.

„Kroz nacionalnu grupu predmeta, najzahvalnije je graditi podjele na duže staze, tako da vremenom ljudima postane normalno da razmišljaju i žive odvojeno“, kaže Milak.

Ovaj pristup, po kojem djeca uče različite verzije maternjeg jezika, historije i geografije, objašnjava Milak, vodi do toga da se obrazovni sistem pretvori u sredstvo za formiranje zatvorenih, nacionalnih balona, gdje se susjedi ne poznaju i ne shvataju.

Fenomen „dvije škole pod jednim krovomladi ljudi zavise od narativa koji dolaze iz medija i političkih govora, što često znači jednostrano gledanje na prošlost.“ u Bosni i Hercegovini, koji je postao gotovo simbol ove podjele, još je jedan primjer kako obrazovni sistem ne samo da ne doprinosi pomirenju, već čak aktivno učvršćuje razlike. Milak ističe da je to „izum za uspješne podjele“, kroz koji djeca zajedno pohađaju školu, ali se ne mogu vidjeti, jer su odvojena po smjenama.

„Prošlo je više od 30 godina od funkcionisanja ovakvih škola i imam osjećaj da se o tome sve manje govori, a kamoli razmišlja“, naglašava Milak, dodajući da se ovakva praksa stvorila kao rezultat političkih interesa i nedostatka odgovornosti.

Nema dovoljno prostora za razumijevanje prošlosti

U Hrvatskoj, prema riječima Senne Šimek iz Inicijative mladih za ljudska prava, obrazovni sistem također ne pruža dovoljno prostora za kritičko razumijevanje prošlih događaja, naročito ratova iz 1990-ih.

Inicijativa Mladih za ljudska prava djeluje u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu. Bave se edukacijom mladih i zagovaranjem da institucije poštuju mehanizme tranzicijske pravde.

„Pitanje je koliko udžbenici povijesti se uopće koriste i koliko su bitni za odgoj mladih ljudi i njihovu povijesnu svijest. Iz mog vlastitog iskustva, iz iskustva rada sa mladima, generalno nekog duha koji vlada u državama regije, taj dio koji se odnosi na zajedničku povijest, na drugu Jugoslaviju, pa i na njen raspad, je nešto što se zapravo nikad ne obrađuje u školama“, kaže Šimek, naglašavajući da su teme o zajedničkoj prošlosti, kao što je period Jugoslavije, često prepuštene neformalnim obrazovnim inicijativama. Zbog toga mladi ljudi zavise od narativa koji dolaze iz medija i političkih govora, što često znači jednostrano gledanje na prošlost.

U Srbiji, takođe, obrazovni sistem ima tendenciju da promoviše nacionalni narativ žrtve, u kojem se fokus stavlja na stradanje i istorijski kontinuitet. Ovaj pristup, prema Milaku, podstiče „revizionizam“ u kojem se fašizam i antifašizam preokreću, što dovodi do promjene percepcije prošlosti.

„Fašisti (ustaše, četnici) se sve više prikazuju kao žrtve, a oni koji su se zaista borili protiv fašista (partizani) kao nosioci zla“, kaže Milak, što dodatno otežava izgradnju zajedničkog razumijevanja među narodima u regionu.

Alternativni pristupi

Kako bi se prevazišle ove podjele, neformalno obrazovanje igra ključnu ulogu. Organizacije poput Inicijative mladih za ljudska prava, prema Senni Šimek, nude platformu mladima da kroz dijalog i zajedničko iskustvo razumiju prošlost, izvan formalnog školskog sistema. Šimek ističe važnost obilaska stratišta kao što su Ahmići i Trusina, gdje mladi iz različitih naroda mogu zajedno odati počast žrtvama i „razumjeti povijesne događaje iz perspektive drugih“.

„Pamćenje jednih i žaljenje za jednima ne umanjuje nužno mogućnost da se komemoriraju drugi“, kaže Šimek, naglašavajući važnost međusobnog poštovanja i razumijevanja.

Sličan pristup promoviše i Nataša Vučković iz Fondacije Centar za demokratiju iz Beograda, koja smatra da obrazovni sistemi moraju biti modernizovani i učiniti ih dijaloškim, uključujući kreativne discipline poput muzike, umjetnosti i jezika.

„Malo ili gotovo uopšte ne učimo jedni o drugima. Istorija je samo jedan segment koji naravno zaslužuje posebnu pažnju jer govori o prošlosti a prošlost oblikuje sadašnjost. Neretko naša sadašnjost, mislim na aktuelnu politiku, oblikuje i prošlost, način na koji učimo istoriju, kroz školske programe i udžbenike. Činjeni su napori istoričara iz Hrvatske i Srbije da se ujednači nastava istorije, poput programa nemackih i francuskih istoričara. Međutim, pored istorije, tu je i književnost, umetnost, nauka“, navodi Vučković.

Zajednička prošlost ne prikazuje se kroz uspjehe

Smatra da problem nije samo u tome što se nedavna prošlost jednostrano posmatra, predaje i na taj način kreira pogled mladih na region, na druge narode, već i u tome „što se zajednička prošlost, život u jednoj državi tokom 70 godina, ne prikazuje kroz uspehe i neke dobre rezultate“.

„Kao da je sve to što smo zajedno živeli bilo samo opravdanje za ratove i sukobe kasnije. A nije tako. Pogledajmo na primer koliko nas vezuje muzika koju smo svi slušali i voleli. To bi trebalo da se uči, takođe“.

“Tehnologija tako brzo napreduje, tržišta rada su dinamična, ne znamo tačno za koje poslove obrazujemo mladu generaciju. Zbog toga, škole moraju postati modernije, sa mnogo više multidisciplinarnih sadržaja”, smatra Vučković.

Naglašava da obrazovni sistem treba da se usmjeri ka razvoju kreativnosti i dijaloga, što bi doprinijelo boljoj međusobnoj saradnji među mladima.

Put ka pomirenju

Iako trenutni obrazovni sistemi često ne podržavaju regionalnu saradnju, postojanje novih, mladih generacija koje teže boljoj, inkluzivnoj budućnosti nudi nadu. Protesti studenata u Srbiji pokazali su da mladi ljudi širom regiona nisu zainteresovani za etničke i nacionalne podjele, već za zajedničku borbu za bolji život i pravednije društvo. Nataša Vučković vidi u ovom trendu šansu za promjenu narativa u obrazovnim sistemima.

„Njihova poruka oslikava potrebe mnogih – traže više pravde, odgovornu državu, smenjivu vlast, bolju političku kulturu…

Taj narativ i razumevanje na koji on nailazi treba da bude usmeren ka stvaranju većeg poverenja, saradnje i razumevanja. Mi smo susedi i to ćemo uvek biti, ništa nije gore nego rečenica ‘ne možemo živeti zajedno’. A hoćemo da budemo deo Evrope“, tvrdi Vučković.

Obrazovni sistem u bivšim jugoslovenskim republikama, iako duboko ukorijenjen u nacionalnim i političkim narativima, ima potencijal da postane sredstvo za pomirenje i izgradnju regionalne saradnje. Kako bi to postigao, obrazovni sistem mora postati moderniji, dijaloški i kreativniji, sa naglaskom na zajedničke vrijednosti, kao što su poštovanje ljudskih prava, demokratija i tolerancija. Inicijative koje pokreću nevladine organizacije i obrazovne institucije, mogu igrati značajnu ulogu u stvaranju prostora za dijalog među mladima. U tome leži nada za budućnost – u novim generacijama koje su spremne za konstruktivnu saradnju, a ne za ponavljanje prošlih grešaka.

(Al Jazeera/foto: Autonomija)