Serijom tekstova portal „Autonomija“ vas podseća na ratne i krvave, namerno zaboravljene devedesete godine. Ponovo objavljujemo priloge iz štampanih medija iz Srbije i zemalja bivše SFRJ. Tekst „NIKŠIĆKA VEZA: Sred pušaka, bajoneta…“ objavljen je u sarajevskom listu „Nedjelja“ 2. juna 1991. godine. Autor teksta je Nedim Sarač.
Ili kako poslanici SDS švercuju viski i oružje za Muslimane i Hrvate
Nešto iza ponoći, 23.5. patrola Stanice javne bezbjednosti Trebinje pokušala je da zaustavi „zastavin“ kamion registarskog broja TB 8997, koji je dolazio iz pravca Nikšića. Međutim, pošto se vozilo nije zaustavilo obaviještena je milicija u Bileći pa je u mjestu Deleuše, u 4 i 40, prepriječila put kamionu.
Ispod cerade je nađeno 80 automata i 16.000 metaka koje su transportovali Milutin Popović, Momčilo Toholj i narodni poslanik u Skupštini BiH Dušan Kozić, svi iz Ljubinja. Nekoliko sati poslije, kamion sa oružjem i njegova posada su pod pratnjom milicije krenuli ka Mostaru, u Centar službe bezbijednosti, radi rasvetljavanja kompletnog događaja. Međutim, u selu Berkovići kolona je naišla na barikade. Kako se nisu mogli probiti vratili su se natrag, u Bileću, a naoružanje je smješteno u kasarnu JNA.
Ovako bi izgledao početak priče o „paravojnom kamionu“, čiji se kraj još uvijek ne nazire. Specijalci MUP-a BiH, koji su zbog svega ovog stigli u istočnu Hercegovinu, nakon samo nekoliko sati su istjerani od lokalnih esdeesovaca, uz pokliče „Nema boja, nema rata bez Šešelja komandanta“.
Milicionar Asim Čustović, koji je otkrio kamion sa oružjem, sljedećih sati doživio je pravu dramu. Razularenoj rulji, kojoj se nije dopao način na koji on obavlja posao, bukvalno je umakao u posljednji čas. Naime, Čustović se od linča spasio spuštanjem niz konopac sa stražnje strane zgrade Stanice milicije. U međuvremenu, Čustovićevi prijatelji su evakuisali njegovu suprugu i dijete pa je cijela obitelj uz oružanu pratnju od tridesetak ljudi, napustila Bileću. Sve troje danas se nalaze u Sarajevu, gdje će vjerovatno i ostati, jer u Bileći im niko ne bi mogao garantirati sigurnost.
Reporeteru „Nedjelje“, nakon mnogo peripetija, pošlo je za rukom da dospije do, i te kako dobro čuvanog Čustovića, vidno uzbuđenog zbog svega što mu se desilo. Međutim, Asimu Čustoviću u MUP u BiH je naređeno da za sada ne smije davati nikakve izjave, mada bi njegovo svjedočenje bilo vrlo interesantno i zasigurno otkrilo neke posve nove činjenice.
Ovaj posljednji u nizu slučajeva natjerao je građane muslimanske nacionalnosti, koji u istočnoj Hercegovini čine manjinu, da svoju delegaciju upute u Sarajevo na razgovore sa republičkim čelnicima. Oko tridesetak ljudi iz Bileće i Trebinja prvo je imalo sastanak sa čelnicima SDA, koji je bio otvoren i za novinare. Tom prilikom, uz dosta emocija, pod hitno je tražena pomoć od Republike jer, kako kaže: „Više se ne može izdržat'“.
„Nas tamo niko ne štiti. Policija je njihova. Mogu raditi šta hoće. Prije desetak dana, usred bijela dana, u centru Bileće pucano je na Narcisa Đapu. Metak mu je prošao kroz ruku. Ne zna se ni ko je pucao, ni zašto je pucao. Istraga je kao otvorena, ali svi znaju da od tog nema ništa. Neće oni svoje hapsit’. Govore nam da se selimo u Tursku i Albaniju. Ja neću tamo! Ne verujemo ni vojsci, to jest oficirima i komandnom kadru. Prije mjesec dana kad su Srbi provalili u Stanicu miliicije i oteli oružje, oni su stajali tristo metara odatle i sve to gledali. Da smo mi napali SUP i oteli oružje, svi bismo u roku od dvadeset minuta bili povezani. Da su u Bileći Srbi manjina, na svakoj poljani bi bili vojni šatori. Vojska se pravi luda i radi za Srbe. SDS je u Domu armije organizovao promociju „Prosvjete“. Bio je i Kilibarda koji je htio skinut’ Titovu sliku, mada su tu bili i oficiri, čija imena,ako treba, možemo da navedemo. Oni nisu reagovali ni malim prstom. Nama vojska nije dala da u Domu JNA organizujemo tribinu „Preporoda“. Pitali smo načelnika, kaže „ne može“! Eto, to je vojska… šta imamo pričat’, gore nego ’41. Mi nemamo vremena dan provodit’ u Sarajevu. Moramo se vraćat’ u Bileću. Tamo su nam ostala čeljad… Jutros su plakala kad sam krenuo. Da rezimiramo – tražimo od vlasti ove republike da nam pod hitno obezbjedi zaštitu, ako ne može – mi se snalazimo. Naglašavam, ako do toga dođe, smjestićemo djecu, žene, starce u Skupštinu BiH, vama ćemo ih ostavit’, a mi ćemo se vratit’ dolje, da se bijemo. Nemamo šta mnogo pričat’ „, ispričao je jedan od prisutnih, koji očito predstavlja autoritet među svojim zemljacima, ali koji je molio da mu se ne pominje ime jer, kako kaže, mora nazad. Saznali smo da je nekoliko desetina porodica posljednja četiri dana već izbjeglo u Stolac i Dubrovnik i da se razmišlja o prihvatilištu u Sarajevu, poput onih za vrijeme rata.
Nakon razgovora u sjedištu SDA, predstavnike Muslimana iz istočne Hercegovine u Predsjedništvu BiH primili su Alija Izetbegović i Nikola Koljević. Na insistiranje delegacije, razgovoru je prisustvovao i Radovan Karadžić. Poslije sastanka Izetbegović je izrekao očito, dugo odlagani stav: „Ukoliko SDS ne smogne snage da iz svojih redova odstrani četnike, mi raskidamo koaliciju!“ Koljević je najavio put u istočnu Hercegovinu i obećao svoju ostavku ako se iseljavanje Muslimana nastavi. Karadžiću se sve to nije činilo dramatičnim.
Pod pritiskom demonstranata, koji su zahtjevali da se istraga i suđenje obavi u Nikšiću jer ne vjeruju „ustaškom sudu u Mostaru“. Milutin Popović i Momčilo Toholj su odlukom Osnovnog suda Trebinje proslijeđeni preko granice u Crnu Goru. Iz Trebinja do Nikšića ih je pratila kolona obožavatelja, na čelu sa „srpskim knezom“ Božidarom Vučurevićem, koji obavlja funkcije predsjednika SO Trebinje, predsjednika tzv. regije stara i istočna Hercegovina i predsjednika SNV za istočnu Hercegovinu. Ovaj do prije nekoliko mjeseci samo privatni auto-prevoznik, a danas već višestruki predsjednik je, u slavu dobro obavljenog posla, zajedno sa svojim zemljacima pjevao četničke hitove veličajući koljača, majora Đurišića, što je izazavalo zgražavanje većeg broja Nikšićana.
Odluka da se pravna nadležnost u slučaju šverca oružjem iz BiH izmjesti u Crnu Goru nije, kako pravnici tvrde, nezakonita, ali viši javni tužilac Marko Martinović kaže: „Postojali su svi razlozi da za nadležan sud bude proglašen Osnovni sud u Trebinju. Vozilo sa oružjem bilo je trebinjske registracije, otkriveno je na teritoriji BiH, odakle su i osumnjičeni u ovoj radnji. Sve, dakle upućuje na zaključak da je odluka o nadležnosti suda u Nikšiću donesena prebrzo i bez detaljnih istražnih radnji koje su takvoj odluci trebale da prethode.“
Posebno svjetlo na cijelu storiju baca činjenica što se u kamionu zatekao i Dušan Kozić, poslanik SDS u republičkom parlamentu i predsjednik SDS za Ljubinje. Politička funkcija potonjeg, koji se pozvao na poslanički imunitet i tako izbjegao izručenje Crnogorcima, ukoliko bi se služili prostom logikom, daje odgovor na pitanje – kome je oružje namijenjeno. No, Kozić tvrdi da se je on malte ne slučajno našao u kamionu i da je za sve kriv HDZ.
Već pomenuti Božidar Vučurević je dao još čudnije objašnjenje: „Puške su prema našim saznanjima utovarene na relaciji Titograd–Nikšić, po porudžbi jednog Muslimana, koji je tvrdio da je to švercovani viski. Kasnije je javljeno našem članu Koziću da je to oružje za HDZ, a potom da je o svemu obaviještena milicija.“ Zaista, ovakva „oštroumna“ logika, po kojoj jedan od uglednika SDS švercuje oružje ili viski za Muslimane ili za Hrvate, svojstveno je samo Karadžićevoj stranci. Inače, govori se o dva istovjetna kamiona koja su bezbjedno stigla na svoje odredište. Naoružanje je davno otpisano iz arsenala JNA, ali kako smo saznali iz dobro provjerenih izvora, od osamdeset automata svi su apsolutno očuvani, a samo tri upotrebljavana.
Naravno, cijeli bilećki slučaj, izuzev švercerske, akcione, folklorne, nacionalne i pravne dimenzije ima i prvorazredan politički značaj. Mada je ovakav skandal zahtijevao trenutačnu reakciju državnih organa, tek nakon četiri dana se oglasilo Predsjedništvo BiH suhoparnim saopćenjem, čija suština glasi: „Predsjedništvo neće oklevati da u cilju savladavanja situacije zatraži pomoć i podršku saveznih organa, prije svega Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove, a po potrebi i JNA.“
Ovim je najveće republičko tijelo obznanilo svoju nemoć i BiH indirektno stavilo pod protektorat saveznih institucija. A kakve su te institucije najbolje svjedoči Sejdo Bajramović. Najizvesnija stvar u cijeloj ovoj epizodi jeste poražavajuća nemoć države i njenih organa, koja nije u stanju ni da ispita trojicu uhvaćenih „prevoznika“ oružja. Sve što se događalo na području Bileće, od trenutka zaustavljanja kamiona pa do odluke da se okrivljeni isporuče iz Trebinja preko granice u Nikšić ilustruje tragičnu situaciju Bosne i Hercegovine koja je sve manje država i koja sve više postaje „nenadležna“.
Pokušajte samo zamisliti koliku takva džava, sa vlašću koliko je, sa vlašću kakvu ima, sposobna da osujeti hajdučiju i teror, a oni su danas realnost Bosne i Hercegovine. Koliko kamiona sa oružjem, koji očito u posljednje vrijeme krstare Republikom, postojeća vlast, u odumiranju, može i smije da registruje i „uhapsi“.
Nakon svega treba se zapitati: da li je Bosni i Hercegovini već sada prijeko potrebna vlada nacionalnog spasa?
(Nedim SARAČ, NEDJELJA, broj 67, 2.juni 1991)