CDM je javio da je Dragan Vukčević, direktor košarkaških reprezentacija Crne Gore, našim košarkašicama zabranio da uspjehe proslavljaju sa podignuta dva prsta.

Vukčević je, dakle, pokušao da zabrani simbol uz koji su Crnogorci preživjeli devedesete i vratili se, košarkaškom terminologijom rečeno, sa minus trideset. I na kraju pobijedili na referendumu, koji je ekvivalent produžecima u košarci.

Vukčevićev potez logično se naslonio na Raonićev: na RTCG nisu zabranili dva prsta, ali jesu riječ đed. Svakome ko nije brav ili nije plaćen da se pravi da je brav, jasno je da i jedan i drugi slučaj tek dio široke strategije identitetskog inžinjeringa koji u susret popisu sprovodi nova, vazalna vlast Crne Gore. Međutim…

Hoćeš kurac, sine.

Možete se na glavu nasaditi, možete se dan i noć igrati Staljina, Napoleona, Putina i ostalih totalitarnih patuljaka: ljudi će vam govoriti śedi i dizaće vam dva prsta. U identitetskim konfliktima – onda kada posegneš za zabranom, izgubio si. Naravno, zabrane su primamljive. Čini se da one potvrđuju autoritet onoga ko ih nameće. Ali je upravo suprotno: zabrana je priznanje nemoći. Ono što je zabranjeno, ono što ste pokušali potisnuti, nastaviće da živi i vratiće se, još jače.

Tako da provincijskog Velikog inkvizitora Vukčevića košarkašice nisu poslušale: slavile su kao i do sada. A odgovor je dobio i od publike: čitava sala mu je u facu digla dva prsta.

Čovjek kojem smetaju vlastite igračice i navijači savršen je za posao na koji je voljom politike alergične na dva prsta doveden.

Vukčević je, onda kada je ušao u prostor kršenja građanskih sloboda i ljudskih prava te identitetskog nasilja, zahvaljujući CDM-u dobio hitar i jasan odgovor javnosti. Baš to jeste posao i misija CDM-a: odbrana vrijednosti, društva i zemlje u koju vjerujemo i koju volimo.

I to je razlika između CDM-a i partija. To kako u partijama definišu šta je njihova stvar – njihova je stvar. Naša su stvar profesionalizam, istina, Crna Gora te njena sloboda i demokratija. Kako koja partija ili pojedinac budu radili protiv tih vrijednosti, biće meta naše kritike – bez obzira sa kojeg političkog, nacionalnog ili bilo kog drugog pola dolazili.

Vukčević je košarkašice pokušao da nauči kako da se raduju.

Bude li kojoj od partija palo na pamet da CDM „nauči“ kako će da piše, proći će kao i gospodin Direktor: dobiće po ušima.

(CdM)