Skip to main content

BOBAN BATRIĆEVIĆ: Dva prsta i košarka

Stav 13. феб 2023.
2 min čitanja

“Tri prsta dižu koji ne priznaju genocide, ne priznaju postojanje crnogorske nacije, koji slave Putina i prizivaju novi rat na Kosovu”

Ima scena u „Inglourious Basterds“ kad poručnik Archie Hicox (Marc Fassbender), britanski oficir infliltriran u nacističke redove, naručuje u kafani prepunoj gestapovaca i vermahtovaca tri viskija. Uzdignuta ruka s 3 prsta prema konobaru – tri prsta posložena po britanskom redosljedu: kažiprst, srednji i domali prst, odala su poručnika Hicoxa da je „ubačeni element“. Uslijedio je tarantinovski masakr. Mjesto viskija tekla je krv. Jbg, Njemci tri prsta dižu drugačijim redosljedom: palac, kažiprst, srednji. Zlobnici bi rekli – isto neočetnici.

Svjedočio sam više puta, a garantujem i dostina vas, da je folklorizacija srpskoga nacionalizma posljednjih 30 godina s uzdignuta 3 prsta mnoge naćerala da striktno paze kako gestikulišu kad rukom pokazuju broj 3. S tim simbolom desilo se dosta toga što ni Tarantino ne bi stavio na platno – i Srebrenica i Prijedor, i Vukovar i Račak, te ko zna još koliko toponima širom BiH, Hrvatske i Kosova. Broj prstiju kao simbol ipak su na Balkanu važni kao određenje.

Devedesetih godina XX vijeka kojih se naši milenijumci ne mogu ni śećati pa vjeruju u Dritanove i Mickeyeve bajke o „pomirenju“, pokazivanje prstiju bilo je nešto po čemu su se ljudi svrstavali. 3 su dizali oni koji su podržavali Miloševića i DPS do 1997. Onda su oni koji su iz toga tabora prešli na nove i valjane vrijednosti počeli dizati jedan prst, palac, u znak pobjede nad Momirom. A bilo je to komotnije za njih nego da preko noći počnu dizati dva – simbol koji su koristili crnogorski liberali, ali i građani koji su Crnu Goru viđeli kao nezavisnu državu, zajednicu svih naroda koji je naseljavaju. Ta dva prsta u obliku slova „L“ predstavljali su jako simboličko neslaganje s pokoljima u regiji koje je finansirala i provocirala Srbija, koliko god se ona kasnije ne željela s tim suočiti.

Onda se u ovoj pripovijesti kako već ironija nalaže pojavljuje sportski direktor košarkaške reprezentacije Crne Gore, izvjesni g. Vukčević koji košarkašicama Crne Gore zabranjuje da svoje pobjede proslavljaju s uzdignuta 2 prsta. Kaže da politici nije mjesto na terenu. Žovijalni g. Vukčević vam je sigurno jedan od onih koji će radije govoriti o zelenilu, korupciji i u „ko nas zavadi“ varijanti, nego o simbolima „koji dijele“. Jer u svojemu demantiju da je zabranio dizanje dva prsta, zaobilazio je odgovor kao što loši plej bezuspješno vrda oko zone, pritom se pozivajući na sveopšte principe sportskoga duha i tolerancije da bi mu na pristupu pozavidio i osnivač olimpizma De Kuberten.

I naravno, u jednome je g. Vukčević u pravu. Simboli zaista dijele. Dijele na one koji su dizali i dižu 2 prsta u znak ljubavi, pacifizma, slobode i tolerancije. I one koji u našem društvenom kontekstu promovišu dizanje 3 prsta, a to su isti oni koji ne priznaju genocide, ne priznaju postojanje crnogorske nacije, koji slave Putina i prizivaju novi rat na Kosovu. O takvima g. Vukčević ni glasa. Zato mu preporučujemo da nema te njegove zabrane koja će djelovati. Baš suprotno, očekujem da će one i oni koji se kao dosad bore za Crnu Goru svih nas svim srcem, nastaviti proslave svojih sportskih uspjeha onako kako su navikli. A ako g. Vukčeviću smeta, a ono neka se oproba u selekcijama manjeg entiteta BiH. Tamo će ga sigurno poslušati. I slaviti.

Zato neka razmisli na kraju – kako bi se proveo da je sportski direktor bilo koje reprezentacije Ukrajine, da li bi sportistima branio da nose obilježja sa „Slava Ukrajini“. E, to su za nas dva prsta.

(Antena M)