Privatne obrazovne kompanije koje pružaju vannastavne časove legijama kineske djece našle su se na nišanu vlade, dok zvaničnici žele da smanje pritisak na studente te da smanje finansijski teret kojem su izložene porodice.

Iako je usmjeren na privatne tutorske kompanije, udar je simptomatska posljedica širih sistematskih problema s kojim se Kina suočava dok vladajuća Komunistička partija ove sedmice slavi 100. godišnjicu.

Pad nataliteta i brzo starenje stanovništva predstavlja problem za budući ekonomski rast Kine.

Nejednakost prihoda, regionalne ekonomske podjele te veliki jazovi u mogućnostima između ruralnog i urbanog stanovništva su pitanja koja su, kako je krajem januara istaknuo u govoru kineski predsjednik Xi Jinping, hitni problemi koji se moraju riješiti kako bi zemlja dosegla, kako je rekao, eru “zajedničkog prosperiteta” u nadolazećim godinama.

Kineski lideri se drže podalje od fraze “zamke srednjih primanja” – stanja gdje zemlja ne uspijeva da dosegne viši, razvijeniji status – ali je to gdje bi zemlja moga završiti ako čelnici ne uspiju riješiti te probleme.

Xijevi lijekovi – bolja raspodjela prihoda, obrazovanje, socijalna sigurnost, pristupačna zdravstvena njega, smještaj, briga za starije osobe, uzdržavanje djece i kvalitetno zapošljavanje; također spomenuti u istom govoru – su iste želje koje ima većina radničkih porodica i omladine.

Trenutne strukturalne i političke barijere, međutim, mogu biti prevelike da se donesu takve politike osim ako se ne provedu dublje reforme pored pojedinačnih napora, poput ukidanja ograničenja broja djece koju porodice mogu imati ili pokušaja da se odredi manje zadaće za djecu školske dobi.

One će biti skupe i vjerovatno će biti potrebno da najbogatiji stanovnici zemlje plate više poreze, ili porezom na imovinu ili porezom na kapitalnu dobit. Ali implementacija takvih politika je suočena s velikim opasnostima. Ako se provedu prebrzo mogu dovesti do bijega kapitala, problema na usijanom tržištu nekretnina i poremećaja finansijskih sistema koji mogu donijeti više štete nego koristi.

A postoje i druge strukturalne barijere. Sistem hukou u zemlji veže socijalne beneficije za ruralni ili urbani rodni grad porodica, a stavljanje previše naglaska na gaokao – standardizirane testove – određuje mogu li studenti napredovati do univerziteta i ostvariti veće stope ekonomskog uspjeha.

Rastući pritisak na roditelje i studente tokom protekle decenije su povećali potrebu za reformom tih sistema s obzirom da su prihodi stagnirali, a socijalna mobilnost je okoštala.

Taj pomak je doveo do porasta socijalnog stanja o kojem se mnogo govorilo posljednjih mjeseci: tangping – ili nepomičnog ležanja – akcije ulaganja što je moguće manje napora kako bi se živjelo dan za danom, te njegove partnerske filozofije “inovulcije” – osjećaja očaja ili izgaranja, posebno među onima koji su uključeni u radnu kulturu 996, gdje se radi od devet ujutro do devet navečer, šest dana sedmično.

Sun Liping, profesor sociologije na Univerzitetu Tsinghua, nedavno je napisao na svom WeChat nalogu da ova stanja uglavnom pogađaju mlađe radnike iz srednje klase te uredske zaposlenike čije nade su dosegle plato. Čak i nakon svih njihovih napora da marljivo uče i marljivo rade, osjećaju da su dosegli tačku u kojoj više nema mogućnosti napredovanja i u kojoj prijeti veća mogućnost za nazadovanje i pad.

Tako da je malo želje za još djece, ili čak za djecom uopće, s tako visokim cijenama stanovanja u mnogim gradovima, te s potrebom da se brine za roditelje koji idu penziju mnogo prije nego većina radnika širom svijeta. Svaki dodatni trošak ima potencijal da ih sruši s tog platoa.

Ovo je velika promjena u odnosu na godine nakon Kulturalne revolucije šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, perioda reformi i otvaranja Kine, kada su prilike za porodice da promijene svoj društveni status kroz marljiv rad i obrazovanje bile mnogo veće, primarno zbog toga što je početna tačka bila veoma niska za gotovo svakoga.

“Tokom vremena je nova elita stvorila i razvila svoje interese”, kazao je za Al Jazeeru Imogen Page-Jarrett, istraživački analitičar The Economist Intelligence Unita, koji ima sjedište u Pekingu. “Prag da se ljudi s porijeklom povezanim sa nižim dohotkom pomaknu u društvu je postao mnogo viši”.

Liang Jianzhang, predsjednik i suosnivač web stranice za rezervacije Trip.com, nedavno je ustvrdio da Kina mora da duboko reformira gaokao sistem, da znatno poveća ulaganja u obrazovanje te da pokuša da postigne univerzalno fakultetsko obrazovanje za svu svoju omladinu kako bi zadovoljila potrebe kompleksnije, inovativnije ekonomije budućnosti.

Najnoviji napori da se riješe neki od pritisaka s kojim se suočavaju kineski roditelji i omladina su naišli na blijed odgovor i ponekad na satiričnu reakciju.

Nakon što je vlada objavila da će vjenčanim parovima biti dozvoljeno da imaju do troje djece, u nastojanju da se poveća stopa nataliteta, na društvenim mrežama su se pojavile opaske koje ističu da promjene politike nisu ništa učinile kako bi se riješio problem sve većih troškova odgoja djece ili finansijskog tereta brige za starije roditelje.

Ostale vladine politike u pripremi, poput prijedloga za potencijalnu zabranu internetskih i klasičnih tečajeva tokom ljetnih praznika, vikenda ili drugih neškolskih razdoblja u mjestima poput Pekinga i Šangaja samo pokreću druge potencijalne probleme.

Ideja, u teoriji, jeste da se smanji pritisak na djecu i da im se pruži pravi odmor od škole kako ne bi “izgorjeli” do odraslog doba.

“Mislim da je jedna od zanimljivijih stvari u vezi ovih promjena u ovom trenutku jeste da svaka akcija ima jednaku i suprotnu reakciju”, rekao je Julian Fisher, suosnivač konsultatnske kompanije Venture Education u Pekingu. “Kada vršite pritisak na centre za učenje, vršite pritisak na industriju vrijednu više milijardi dolara, a to utječe na ljudske resurse i na društvo u smislu da se ljudi zapošljavaju [da drže ove poduke]”.

Fisher je napomenuo da bi ovo također moglo brojne porodice ostaviti na cjedilu, posebno u slučajevima kada oba roditelja rade i nemaju pristup dječijoj skrbi osim obrazovnih centara. “Šta će oni raditi sa djecom tokom ljeta?”, upitao je on, dovodeći u pitanje šta će se desiti ako vlada zabrani internetske i klasične tečajeve.

“Otpuštanje tutora i nastavnika su izgledna ako nova pravila zabrane obuke vikendom i tokom ljetnih i zimskih praznika jer bi obrazovne ustanove mogle zabilježiti značajan pad prihoda, pa bi mogli otpustiti osoblje i nastavnike kako bi smanjili troškove”, rekle je za Al Jazeeru Flora Zhu, direktorica korporativnog istraživanja Fitch Ratingsa u Pekingu.

“Zapravo, ustanove za osposobljavanje putem interneta, koje se uveliko oslanjaju na marketing kako bi privukli studente, već su [otpuštale osoblje] nakon vladinih strožijih propisa o [dopuštenom oglašavanju] ustanova za osposobljavanje”.

Kako kinesko vodstvo postaje sve više nacionalističko, povećana ograničenja proteklih mjeseci na strano sudjelovanje, vlasništvo i nastavni materijal namijenjen učenicima od predškoslog do srednješkolskog uzrasta su također ostavile posljedice.

“Međutim, zbog političke važnosti koju kineski lideri pridaju obrazovanju, postoje rizici da ovi propisi nagovještavaju daljnja ograničenja na strano sudjelovanje u kineskom obrazovnom sektoru”, rekao je za Al Jazeeru Alexander Chipman Koty, analitičar konsultantske kompanije Dezan Shira & Associates.

Nešto od ovog je u suprotnosti sa reformama potrebnim u obrazovnom sektoru i onoga što roditelji zapravo žele za svoju djecu u smislu većih mogućnosti, što je mnoge od njih natjeralo da djecu prijave na internetske i klasične tečajeve izvan redovnog vremena nastave.

Prema Page-Jarrettu, Kini treba više privatnog sektora i stranog sudjelovanja kako bi se potakle škole na poboljšanje i inovacije i za osiguravanje školovanja za kompleksnije ekonomije budućnosti, a ne manje.

“Učenje napamet još ima veliku ulogu u obrazovnom sistemu i to je jedno vrijeme djelovalo kada je Kina trebala generaciju inženjera”, rekao je Page-Jarrett. “Sada ono što je Kini potrebno jeste radna snaga koja može biti inovativna. Obrazovni sistem treba da kod učenika razvije ključne vještine razmišljanja”.

Nužne potrebe

Potreba za ulaganje u obrazovanje i reforme je još očitija kod ruralnih studenata i roditelja u Kini, koji ubrzano zaostaju za svojih urbanim vršnjacima koji imaju više mogućnosti i beneficija samo zbog njihovog statusa urbanog prebivališta.

“Jaz u kvalitetu obrazovanja u ruralnim područjima postaje veći, ne nužno jer je obrazovanje postalo lošije u ruralnim područjima, već jer je postalo bolje i konkurentnije u urbanim područjima”, rekao je Page-Jarrett. “Za porodice s niskim primanjima je izuzetno teško da uđu na vrhunske univerzitete i oni bi možda jedino mogli upisati drugorazredne ili trećerazredne univerzitete”.

Za Scotta Rozellea, ekonomistu za razvoj i ko-direktora Akcijskog programa za ruralno obrazovanje na Univerzitetu Stanford, cijeli problem “nepomičnog ležanja” je u potpunosti urbani problem.

“Kada imate ruralni hukou, niko ‘ne leži nepomično’”, kazao je na za Al Jazeeru. “Upravo je suprotan problem. Nema novca za vikend ili noćnu nastavu. Niko ne može sebi priuštiti da bilo šta uzme zdravo za gotovo. Život i življenje su dan za danom. Nema mogućnosti s tako lošim školstvom i zdravstvom”.

Kina ima velike planove za ruralna područja sa programima za revitalizaciju ruralnih područja, ali dosad se to uglavnom fokusiralo na ruralnu infrastrukturu i poljoprivredna poboljšanja, a nije se bavilo školama ili ruralnom socijalnom mobilnošću.

Iako je došlo do određenih opuštanja politika hukou koje omogućavanju veće kretanje između ruralnih i ubranih područja u nekim dijelovima zemlje, većina ovih napora je vezana za programe “akvizicije talenata” – urbana područja koja žele da privuku najbolje i najpametnije, ostavljajući najmanje obrazovane da gledaju izvana.

Ono što je na kocki u slučaju da se ne riješe ovi sistematski izazovi može postati kineska Ahilova peta.

Socijalna mobilnost i nejednakost prihoda će povećati socijalna trvenja, ekonomsku stagnaciju i eventualno dovesti do upada u zamku srednjih prihoda koju kineski lideri žele da izbjegnu, ali je uglavnom ne spominju u govorima.

Michael Standaert (Al Jazeera)