Skip to main content

Napušteni od vlade, Palestinci se oslanjaju na samilost stranaca

Marginalci 26. мај 2021.
4 min čitanja

Bilo je vrijeme kada se podrška za palestinsku stvar među Arapima hranila mlijekom njihovih majki. Ja sam generacija koja je odrasla u sijenci sporazuma iz Kemp Dejvida i atentata na predsjednika Egipta Anvara Sadata zbog nečega što je viđeno kao izdaja Palestinaca.

Do Kemp Dejvida 1978. godine Egipat je bio glavni saveznik Palestine i najjača vojna sila u regionu nakon Izraela. Mirovni ugovor vratio je Sinaj u Egipat u zamjenu za priznanje Izraela. Tom normalizacijom Egipat je zauvijek zatvorio vrata bilo kakvoj arapskoj vojnoj pomoći Palestincima.

Naslijedili smo gorko razočaranje te ere. Palestina je toliko dugo bila sastavni dio arapskog identiteta da je postala poznata kao „slučaj“ ili „dosije“ – hitno neriješeno pitanje u srcu našeg svijeta. Nakon sporazuma iz Kemp Dejvida, „slučaj“ je prerastao iz podsticajnog poziva na solidarnost u nešto melanholičnije i raštrkanije.

Propast Sovjetskog Saveza i iranska revolucija motivisali su arapske i zalivske vlade da se ugrade u SAD, a to ne bi uspjelo da im Izrael ostane javni neprijatelj broj jedan. Dakle, čak ni najsitnija usluga palestinskoj stvari u periodu neposredno nakon Kemp Dejvida nije dolazila u obzir, a Palestinci su polako izbacivani iz svijesti javnosti od 1990-ih nadalje.

Pjesme o Palestini prestale su da se pojavljuju u našim udžbenicima na arapskom jeziku i u medijima. Libanski pjevač Fairuz jednom je u popularnoj pjesmi o povratku Palestinaca protjeranih iz Jerusalima otpjevao „dolazi zapanjujući bijes i pun sam vjere“. Ali to pjevanje više nije bilo u eteru. Najslavniji pjesnik arapskog svijeta, Nizar Kabani, napisao je: „Golubovi migranti će se vratiti / na vaše svete krovove / i vaša djeca će se ponovo igrati“, ponovo o Jerusalimu. Ali to se nije desilo.

Na kraju, uzrok je postao ono čemu vlade više nijesu vidjele potrebu ni da evidentiraju. Suptilno je, brisanjem i ćutnjom, prenošena ideja da je aktivna podrška Palestincima bila naivna, mamurluk iz prošlosti ili sastavni dio ekstremističke vjerske agende.

U trenutku kada je Donald Tramp objavio da je američki ambasador iz Tel Aviva u Jerusalimu, Al Jazeera je primijetila prigušeni odgovor arapskih vlada i pitala: „Zašto Arapi ne bi zaboravili na palestinsku stvar, sada kada imaju hiljadu razloga?“

Povlačeći čak i svoju moralnu podršku Palestini, slabi despotski režimi širom regiona pomogli su da se uzrok učini rubnim pitanjem, nečim čega su se držali samo romantičari i radikali.

Ova ista sumnja visi i zbog podrške Palestini na zapadu. I sa tom sumnjom dolazi i optužba – da postoji nerazumna fiksacija problema. Pitanje lebdi nad solidarnošću s Palestinom – zašto se fokusirati na ovu krizu kad postoji toliko drugih širom svijeta koje zahtijevaju jednako, ako ne i više, bijesa?

Šta je sa Ujgurima u Kini ili Rohingjama u Mjanmaru? Odgovor na to pitanje je da zapadni političari možda rade premalo u Mjanmaru ili Kini, ali sigurno čine dovoljno da priznaju da se dešavaju kršenja ljudskih prava.

Britanski poslanici proglasili su genocid u Kini. Mijanmar je pod sankcijama. Čak se i drugi miljenički saveznik Zapada na Bliskom istoku, Saudijska Arabija, našla na udaru, jer je Džo Bajden početkom ove godine obustavio prodaju oružja toj zemlji. U međuvremenu, Savjet bezbjednosti UN nije usvojio čak ni izjavu kojom se osuđuje vojni odgovor Izraela u Gazi i poziva na prekid vatre.

Stav da Palestina privlači nesrazmjerno visok stepen moralne ogorčenosti ne objašnjava činjenicu da toliko malo tog ogorčenja dolazi iz mjesta koja se računaju – iz redova ministara vlade, političkih elita i masovnih medija.

I pošto je tom zastupanju dozvoljeno da napreduje samo izvan uglednog mejnstrima, lakše je onda ga ocijeniti lošim, kao zlokobno izdvajanje Izraela ili kao posebno zalaganje za ne baš poseban cilj.

Ali teška stvarnost je da su Palestinci posebni. Njima je, za razliku od većine drugih potlačenih naroda, uskraćen jezik legitimiteta. Činjenice o njihovoj okupaciji, njihovom otporu i aparthejdu kojem su izloženi poništene su ili su dvosmislene.

Palestinska stvar je postala sumnjiva kroz svojevrsno preokretanje uloga u pripovijedanju o sukobu. Žrtve su postale agresori. Palestinci su bili prepušteni svojoj sudbini, a zatim uokvireni za nju.

Palestinci su smatrani odgovornim za zločine pojedinačnih terorista i kažnjeni za odmazdu Hamasa. Nije bilo odbrambenih radnji koje su mogli legitimno da preduzmu, bilo kao odgovor na deložaciju iz svojih domova ili napade na civile.

Dobro uvježbana linija, koju su vjerodostojni političari iznijeli glatko, definisala je situaciju – Izrael je imao pravo da se brani.

Kakva osoba ne podržava pravo Izraela ili bilo koje države da se brani? Možda neko sa terorističkim simpatijama, možda neko ko je antisemitista, možda neko ko je teški zavjerenik koji prikuplja izgubljene slučajeve i nema razumijevanja za međunarodno pravo ili istoriju regiona.

Ali nešto se mijenja. Taj negativni profil neukusne pristalice Palestine se osporava. Izgleda da je posljednji napad na Gazu, koji se ponovo našao sa istim robotskim izgovorima za izraelske akcije, promijenio ravnotežu.

Geopolitika je možda ista, ali sposobnost vlada da održe monopol nad objašnjavanjem onoga što se dešava na terenu u Izraelu i Palestini slabi.

Hagai El-Ad, izvršni direktor grupe za ljudska prava B’Tselem, razgovarao je direktno sa onima koji bi sada mogli da dovedu u pitanje zvaničnu liniju.

„Vjeruj svojim očima. Slijedi svoju savjest. Razlog zbog kojeg ovo izgleda kao aparthejd je jednostavno zato što je aparthejd“.

Sve više ljudi veruje svojim očima. Pojedinci koji podržavaju Palestince rastu po broju i samopouzdanju, otresajući stereotip o „rubnim aktivistima“. Društvene mreže i uspon protestnog pokreta protiv establišmenta prošlog ljeta aktuelizuju palestinsku stvar. Njeni zagovornici počinju da se pronalaze, da razmjenjuju informacije i snimke, da crtaju legitimitet za svrhu sa svakom novom vezom.

Oni nijesu simpatizeri terorizma, antisemiti ili radikali, mada će svaka masovna mobilizacija neizbježno privući svoj udio radilica i lupeža, koje treba energično prozivati.

Ne bi trebalo da im se dozvoli da ukaljuju sve veći pokret podrške zbog onih koji svakodnevno vide veliku nepravdu nad Palestincima i ne vide zalog ili obećanje svojih lidera da će se bilo šta preduzeti u vezi s tim. Ljudi su u Palestini ne zato što im je politika prevrtljiva ili su karakteri upitni, već zato što im vlade širom arapskog i zapadnog svijeta ne ostavljaju drugi izbor.

(Portal Aanalitika, Guardian)