Serijom tekstova portal „Autonomija“ vas podseća na ratne i krvave, namerno zaboravljene devedesete godine. Ponovo objavljujemo priloge iz štampanih medija iz Srbije i zemalja bivše SFRJ. Tekst „Na licu mjesta: Generalka u Slavoniji“ objavljen je u splitskom listu „Nedjeljnoj Dalmaciji“ 10. marta 1991. godine. Autor teksta je Joško Dadić.

Kako je u Osijeku spriječen uvoz antibirokratske revolucije uz zamalo izbjegnuti sukob grupa Hrvata i Srba, što je radila vojska u „ratom“ zahvaćenom Pakracu, tko je bio u nevidljvim zbjegovima, što se događalo u Bučju, selu koje se smatra „četničkom centralom“, a do kojeg se teško probija preko vojnih patrola

Ulazeći automobilom u Pakrac, u nedjelju navečer 3. ožujka, dan poslije akcije jedinica MUP-a Hrvatske na zauzimanju pobunjene pakračke Policijske stanice i Skupštine općine naša novinarska ekipa zatekla je stanje vrlo slično ratnom.

Maleni slavonski gradić kao da je očekivao zračno bombardiranje – bio je, osim javne rasvjete, sasvim zamračen, a svjetla su se nazirala tek na nekoliko kuća i to iza potpuno spuštenih roletni. Kad tome dodamo da se u Pakracu i oko njega nalazilo oko petnaest do dvadeset oklopnih transportera JNA (kao posljedica prve konkretne vojne intervencije u Hrvatskoj), prizor nije izgledao nimalo mirnodopski. Tog je dana atmosfera bila lagano naelektrizirana, prije svega jer je među Osječanima bila prisutna više nego osjetna dilema – hoće li se poslije pakračkih događaja sutra ipak pokušati održati (zabranjeni) miting Srba, koji nije bio službeno najavljen, čiju organizaciju nitko nije službeno potvrdio (premda je u tisku već kružila verzija da su se organizacije zajedno prihvatili SDS i Savez komunista –Pokret za Jugoslaviju), ali o čijoj se neslužbenoj najavi o održavanju ispred Doma JNA u gradu naveliko pričalo.

Uostalom, takvoj napetosti pridonijelo je sigurno i podmetanje (paljenjem benzina) požara u petak 1. ožujka u prostorijama u kojima se nalaze sjedišta Općinskog odbora SSH-a, HDS-a i Saveza Nijemaca i Austrijanaca, u zgradi na čijem je drugom katu smješten Općinski dobor HDZ-a. Je su li za sada nepoznati piromani podmetnuli požar u ovoj zgradi (koji su otkrili čuvari) kao izraz primitivnog bunta protiv Općinskog HDZ-a, ili pak da bi naškodili Savezu Nijemaca i Austrijanaca, priklonjenih hrvatskoj opciji, čija predsjednica Vesna Pihler često putem telefona dobiva provokacije, kako kaže, „vjerojatno od onih kojima ovakav savez smeta“, ili čak zbog nečeg trećeg, bilo je nemoguće odrediti, ali je sasvim sigurno da je podmetanje požara u očekivanju nedjelje izazvalo dodatnu uznemirenost u Osijeku.

A nedjelja je donijela rasplet osječkog iščekivanja. Ante Biočić, zamjenik načelnika, Policijske uprave Osijeka potvrdio nam je da miting nije službeno najavljen, ali da se oko 12 sati očekuje pokušaj da bude ispred Doma JNA, „koji ćemo sigurno spriječiti“. Od Biočića saznajemo da su blokirani svi ulazi u grad, kako bi se spriječio dolazak uvoznih mitingaša. U ovo se i osobno uvjeravamo, pa policajce susrećemo na cesti prema Đakovu gdje se uz pomoć šest kamiona s ralicom spremno čekalo eventualne mitingaše, slično nalazimo i na cesti prema Vinkovcima, kod poduzeća „Olt Osijek“, a najviše policajaca – 80-ak nalazilo se na cesti prema Vukovaru, odakle se očekivao najveći „udar“.

I dok na ovoj posljednjoj „stanici“ zajedno s policajcima (koji ubijaju vrijeme šaleći se na račun kolega koji su dobili „ozračene“ „kalašnjikove“) čekamo eventualni dolazak profesionalnih mitingaša iz pravca Vojvodine i Srbije, oni se (njih četiri stotine) pojavljuju na izlazu iz Osijeka prema Belom Manastiru, na Biljskoj cesti iznenadivši ne samo novinare, nego vjerojatno i policiju budući da su, kako se poslije ispostavilo, čak probili njen kordon, ali samo privremeno, jer su potisnuti upotrebom suzavca i dolaskom pomoćnih policijskih jedinica iz Osijeka.

U međuvremenu se u Osijeku, upravo ispred Doma JNA, sakupilo oko trista ljudi i to, po slobodnoj procijeni, dvjesta onih koji su došli pružiti podršku hrvatskoj policiji i stotinak onih čija je namjera bila aktivno sudjelovati u eventualnom mitingu za koji se već tada znalo da se neće održati.

U početku je sve bilo prilično komorno, dok hrvatska strana nije počela skandirati „Franjo, Franjo“, „Hrvatska, Hrvatska“, „Mi Hrvati“, „U boj, u boj, za narod svoj“, „Ne damo Osijek“, a čula se i „Lijepa naša“. Uskoro dolazi do dobacivanja između Hrvata i Srba, a to uskoro prelazi u uzavrelu situaciju na rubu incidenta, što policiju navodi (kako je kasnije na konferenciji i potvrdio Josip Kir-Reihl, načelnik osječke Policijske uprave) da ovaj skup rastjera, bez obzira na nacionalnu ili stranačku pripadnost.

Nakon nekoliko upozorenja, hrvatska se grupa počela povlačiti prema obližnjoj Istarskoj ulici, dok je srpska uporno stajala nasuprot Doma JNA očito ne želeći ustuknuti. Uskoro se naspram toj grupi stvara kordon policije, grupa se još jednom upozorava, ali se ni tada ne razilazi, pa potom slijedi naredba – „kreni, za potiskivanje“.

Nakon početka potiskivanja, četvero Srba, gurajući se, pruža aktivan otpor, policija intervenira, četvorku odvodi, a ostale potiskuje stotinjak metara dalje i time stavlja točku na pokušaj uvoza „antibirokratske revolucije“ u grad na Dravi.

Sve ovo je s posljednjeg kata Doma JNA snimala i jedna vojna kamera, ali je ostala tajna da li za potrebe KOS-a ili nekoga drugog armijskog djelatnika. Uglavnom, u tome se sastojalo čitavo (ne)sudjelovanje JNA u zbunjivanjima oko njihova Doma, što je kod dijela okupljenih Hrvata izazvalo reakcije u stilu „snimaj, snimaj, pa pošalji Joviću“, a jednog razbješnjelog Srbina na povik –“šta je vojsko, što ne interveniraš, zašto sam te služio“.

Ono što je poslije propalog osječkog mitinga ostalo nejasno, bilo je tko je htio organizirati taj skup. Teško je vjerovati da se radi o spontanosti, ali je pitanje zašto SDS nije stao iza organizacije, premda je bio režiser daljskog mitinga sedam dana prije. Da li zbog toga što su hrvatske vlasti odlučno rekle kako miting neće dopustiti, pa SDS nije hteo izaći kao poražena strana, ili iza toga zaista stoji i SK-PJ. Odgovor nismo dobili prije svega zato što do osječkih „‘sds-ovaca“, koji se trenutno okupljaju u prostorijama u krugu Srpske pravoslavne crkve u Osijeku, nismo mogli doći jer – „oni danas nisu ovde“.

No, nejasnoće nisu samo karakteristike Osijeka. One su naročito izražene u Pakracu, u koji smo se uputili odmah poslije završetka osječkih zbivanja. Tamo smo, kao što smo već rekli, stigli navečer oko 19 sati i zatekli zamračeni i pusti grad na čijim su prilazima i u njemu samome stajali vojni oklopni transporteri, upućeni ovamo po zahtjevu Saveznoga sekretarijata za narodnu obranu, a po odobrenju predsjednika Predsjedništva SFRJ dr Borisava Jovića.

Po dolasku u Pakrac, u samom centru nailazimo na grupu od dvadesetak okupljenih Srba koji komentiraju ovdašnje događaje. Kažu nam da su revoltirani postupcima MUP-ovih specijalaca u subotu ujutro, „jer su maltretirali nedužni narod i naše milicionere, pokazujući time da su obični ustaše“. Ovim epitetom „časte“ i jedinice MUP-a koje petnaestak minuta po našem dolasku u velikoj koloni napuštaju grad. Pitamo ih, tko je pucao na hrvatske policajce, jer su među prisutnima bili i oni koji su se zatekli na ulici prilikom akcije MUP-ovih jedinica, na što nam je odgovoreno prilično neodređeno – „ma ne znamo, pucalo se svugdje, nije se moglo vidjeti“.

Zbog toga nakon dvosatnog razgovora, radi osobnog uvjeravanja u ovakve iskaze, s jednim od njih krećemo u Bučje, selo označeno vjerojatnim „četničkim štabom i centrom pakračke pobune“. Poslije dvostrukog legitimiranja od vojnih patrola na cesti prema Bučju, stižemo u ovo, od Pakraca 18 km udaljeno selo (inače, sela kroz koj prolazimo, kao i Bučje, u totalnom su mraku). Zaustavlja nas mladić naoružan automatskom puškom „kalašnjikov“, a uskoro iz mraka izlaze još četvorica naoružanih običnim i poluautomatskim oružjem. Ne žele se predstaviti, mada onaj s automatskom puškom kaže da je odbjegli rezervist.

„Javite da nismo četnici, njih u ovom kraju nikada nije bilo. Bučje je u ratu bilo stoposto partizansko selo, ali je istina da smo ustanici, koji će braniti srpski narod pred Tuđmanovim ustaškim specijalcima“ – kažu nam. Ova petorica također nam uporno tvrde da ne pripadaju ni jednoj stranci, pa ni SDS-u. Insistiramo da ih snimimo i da nas odvedu do navodnog zbjega, ali nam odbijaju obje molbe, uz objašnjenje da je isuviše opasno. Od čega i od koga, ne znaju nam reći.

Sutradan naoružane straže više ne susrećemo. Mladić kojeg smo zatekli prošlu večer, kaže nam „da straža nema po danu, a i zbjegovi su se skoro sasvim vratili kućama“. U bučkom bifeu „Oblak“, jedna žena tvrdi da je dvije noći provela u zbjegu. No, te zbjegove nitko od novinara nije vidio. Inače, tog dana u hrvatskim se novinama pojavila i vijest „da su sve prepreke uklonjene sa cesta, te da se promet u pakračkom kraju normalizirao“, što nije odgovaralo istini, jer smo na cesti od Bučja prema Slavonskoj Požegi naletjeli na srušeno stablo, koje je sasvim onemogućavalo prolazak. Vidljivih straža oko ovog produkta slavonske „balvan-revolucije“ nije bilo.

Taj dan, u samom Pakracu, stanje je bilo relativno normalno, jedino je o posebnim okolnostima svjedočilo brojno, nesmanjeno, prisustvo vojnih oklopnih transportera. I vojnika, naravno. Zanimljivo je da su mišljenja pakračkih Srba oko prisustva jedinica JNA dijametralno suprotna – jedni od njih tvrde „da nije došla vojska, svi bi se mi već međusobno poklali“, dok oni drugi armiji zameraju „što je stala na stranu hrvatske policije“, vjerojatno očekujući od JNA da hrvatskoj policiji presudi po kratkom postupku.

Inače, do odgovornih ljudi iz Policijske stanice u Pakracu bilo je nemoguće doći, a svaki pokušaj kontakta ostajao na onome –“za sada ništa“. Slično je bilo i u zgradi Skupštine općine u kojoj više nije bilo policije, ali gdje nam je jedan civil odmah na ulazu rekao „da se unutra ne može, a gradonačelnik i predsjednik Izvršnog vijeća ionako nisu tu“.

Tako su novinari (kojih je u Pakracu ogroman broj – samo stranih dopisnika oko tridesetak) u ponedeljak najviše posjećivali prostorije Episkopskog dvora smještenog preko puta prakračke Srpske pravoslavne crkve, gdje su pravoslavni svećenici pokazivali ispreturanu kancelariju Pravoslavne općine, kao i ispreturanu suvenirnicu, „što je delo ustaških specijalaca“ prilikom subotnje akcije.

U suvenirnici nam Milan Lukić, član pakračkog SDS-a (inače dugogodišnji član Saveza Komunista) gnjevno pokazuje iskidanu majicu svoje stranke, jedan od suvenira „nestranačke“ SPC (uostalom svuda su bili razbacani i bedževi sa likom Slobodana Miloševića).

Uglavnom, cijelo jutro proteklo je u propagandnoj promociji „ugoženosti“ pakračkih Srba, pa je jedan od njih čak video-kamerom snimao hrvatske policajce dobacujući jednom od njih – „okreni se, da te snimam, picek“.

Koliko hrvatska policija „ugrožava“Srbe, najilustrativnije govori prizor kada je Mirjana Tomić, rođena Beograđanka i dopisnica španjolskog „El Paisa“, prije spomenutom Lukiću, iritirana njegovim tiradama o ustašoidnosti hrvatske policije, u lice rekla: „Od ove policije nisam doživela nikakvu neugodnost, ali sam od srpskih specijalaca na Kosovu jednom čak i bežala“.

Dok napuštamo Pakrac odzvanja rečenica jednog kolege: „Bože, koliko Hrvatska ima Belfasta“.

(Joško DADIĆ, NEDJELJNA DALMACIJA, Broj 1036, 10. mart 1991.)