Tada sam bio pomalo nadmen i ohol, jer je film po mom scenariju, „Mali vojnici“ Bate Čengića, bio prikazan na festivalu u Kanu i predložen za jednu od nagrada, ali festival su kao buržujsku instituciju rasturile studentske demonstracije 1968. godine. I negdje baš u to vrijeme našao sam se u Beogradu s Krstom Papićem da bismo nastavili rad na scenariju za film „Lisice“; prva je verzija napisana na Pokljuki, u Sloveniji, ostale u Zagrebu, ali smo obojica bili svjesni da nam nedostaje neki jači i žešći obrt, jedna luđa scena koja bi toj svadbi dala više muke i surove orgije, a uz to, morali smo misliti da će nas u našem gradu dočekati malj cenzure, u rukama je ljudi koje znamo i koji se neće libiti mlatnuti nas tim maljem po glavi.

Mirni kutak

U Beogradu se nije moglo raditi, mirnog kutka nije bilo, vrvjelo je na ulicama i u auli Filozofskog fakulteta, studentska gibanja bila su u jeku, bijahu tada svi ljevičari, čak i oni koji to nikad nijesu bili, poput mog prijatelja B. Pekića, a ja sam taj bunt podupirao u „Književnim novinama“, u svojoj kolumni „Noćnik“, uprkos tome što su njihove ideje bile u opreci s onim što sam ja mislio o revoluciji, imajući na umu onu De Mestrovu da su „mediokriteti najbolji revolucionari“. Ako smo željeli konačnu verziju scenarija, morali smo naći neko skrovište podalje od toga meteža i vreve, bilo je mirnih kutaka u okolini Beograda, ali su za nas ti pansioni bili skupi, scenarij smo radili gotovo volonterski, ili tek uz pomoć dnevnica Jadran-filma iz Zagreba.

Moj prijatelj Sloba S. smjestio nas je u Konaku Manastira Zaova, kod popa Teodosija; to je kraj između Morave i Mlave, 15 kilometara jugoistočno od Požarevca, između Toponice i Velikog sela, jedan kilometar od glavnog puta, mir je grobni, tišina srednjevjekovna, rekao nam je. Crkva je u moravskom stilu, bez kubeta i s krstom u osnovi, posvećena je arhistratizima Mihajlu i Gavrilu, u njoj je zazidan Jeličin grob, a iznad groba je freska na kojoj se prikazuje njeno rastrzanje s četiri bijela konja.

Čudotvorni izvor

Čim smo se smjestili i upoznali popa Teodosija, uputili smo se stazom do čudotvornog izvora, umili smo se i popili s dlana po gutljaj vode, a potom smo se vratili na zajednički objed, pridružio nam se i domaćin pop Teodosije. Bilo je još gostiju oko nas, nekoliko starih parova, te i jedan knjigovođa u opštini Požarevac, mršavi dugajlija koji mi se odmah pohvalio da svakog jutra ispira oči na jednom od izvora ljekovite, čudotvorne vode, „ako patite od bilo kakve boljke očiju, niste mogli naći bolje mjesto“, rekao je, a potom mi je objasnio kako se dolazi do izvora na uzvisini iznad manastira, ima više staza, a samo je jedna za one koji „ištu iscjeljenje“, šira je i na više mjesta ima podzide i stepenice od drvenih oblica. Kod svih pravoslavnih manastira izvire ljekovita i čudotvorna voda, privlačna koliko i religija, a Crkva je vazda imala smisla za marketing.

Mi smo po cio dan radili na scenariju, ali pričali smo i o drugim stvarima, o filmovima ili ženama, a u nekim intervalima razdvajali smo se kako bi svako od nas ostao sam sa sobom i bez upliva drugog provjerio i raščistio sve ono što smo dotad nabacili kao građu. Mi nijesmo štedili jedan drugog, padale su i teške riječi: ja sam, primjerice, zadugo odbijao ubistvo glavne junakinje, dok je Krsto vikao, „treba je ubiti, treba je ubiti“, čak sam pomislio da se nešto osvećuje nekoj ženi iz stvarnog života. Posvađali smo se oko te scene i nijesmo govorili cio dan, a na moje optužbe Krsto je razumno i argumentirano uzvratio:

„To je patrijarhalna sredina, žena je kriva i kad je siluju“.

Sablasna dimenzija

Imali smo dva stola ispod krošnje oraha, za jednim smo objedovali, a drugi je bio radni; ja sam kucao na pisaćoj mašini i to s indigom, u dva primjerka. Katkad smo šetajući vikali i galamili, a kad smo htjeli bučno i glasno raspravljati, odlazili smo u šumu, tamo smo našli malu brvnaru, stol i klupu, pa smo tu ostajali i po nekoliko sati, dok ne ogladnimo, a i neki strahovi bjehu se u nas uvukli, nijesmo znali otkuda dolaze; u više navrata ja sam osjećao jaku drhtavicu u trbuhu. Tu je sve imalo neku sablasnu dimenziju; možete zamisliti kad me ondje uplašilo jedno jagnje koje me slijedilo i trčkaralo za mnom, pa sam počeo bježati, a na svakom drugom mjestu to bih jagnje prigrlio i zavolio.

Možda je upravo taj metafizički prostor djelovao kao čudotvorni napitak, kao ljekovita voda za oči – ko zna, možda je to hranilo naše ideje i mračne slike koje su iskrile da smo ih jedva obuzdavali. Mi smo znali do kasno u noć smišljati scene i dijaloge, ali nijesmo galamili, štoviše, šaputali smo: bili smo obzirni prema gostima pansiona. Bili smo glasni samo jednom kad smo došli do scene silovanja na svadbi, čak smo se uplašili te scene, pa smo rekli da se to mora prespavati.

Teror vlasti

I dok su filmski izmećari u Beogradu pisali da je „to primitivno i prizemno tumačenje istorije“, u Zagrebu su „Lisice“ dočekane s aklamacijama, premda nijesam vjerovao da je zagrebački kulturni milieu bio baš tako oduševljen ludim ruralnim svijetom Dalmatinske zagore, ali su u toj drami vidjeli prste srpske Udbe i tako film svrstali u političku provokaciju dva suprotstavljena svijeta, iako to nije bila naša autorska namjera, nas su zanimale sudbine, tragedija, odnos pojedinca i rulje, teror vlasti, animalnost u liku Andrije, zlo kao takvo, krivica koju moramo svi dijeliti htjeli mi to ili ne, jer se odnosi na svakog čovjeka kao i grijeh. Nije bilo jednostavno da sve to prođe u društvu bez slobode, a čim ideolozi nanjuše da se nešto krijumčari u nekom djelu, eto ih brzo da banalizuju umjetnost i svedu je na vlastiti nivo, na političku banalnost. Pa ipak su „Lisice“ na Filmskom festivalu u Puli, 1970. godine, dobile Veliku zlatnu arenu za najbolji film, a redatelj Krsto Papić dobio je Zlatnu arenu za režiju. Tadašnji šef Kanskog festivala Favr le Bre želio je „Lisice“ na svom festivalu, ali komisija u Beogradu nije odobrila da taj film zastupa Jugoslaviju, pa je prikazan u sekciji Petnaest dana reditelja, tu upliva više nijesu imale državne komisije, autor je zastupao samoga sebe, a film je bio hvaljen i kasnije pozivan na mnoge svjetske festivale.

Trijumf „Lisica“

Nijesam bio na Festivalu u Puli, niti sam doživio trijumf filma „Lisice“, a uz sve pohvale i pokude, dobio je i nagradu „Septima“ koju dodjeljuje Društvo filmskih i tv kritičara i publicista Hrvatske, što je za mene bilo gotovo neshvatljivo i to sam tumačio samo kao odgovor srpskim cenzorima, jer hrvatski su kritičari zazirali od filmova koji uznemiravaju i bave se stvarnošću. Moj drugar, glumac i filmski režiser, Tori J. dobio je Srebrnu arenu za režiju filma „Krvava bajka“, a nedjelju dana kasnije sreo sam ga na terasi Gradske kafane u Beogradu, prišao sam mu i kao prijatelju čestitao, a on je na moju čestitku ogorčeno uzvratio:

„Pokrala su me braća Hrvati“.

Stajao sam pokraj njegova stola, nije mi ponudio da sjednem, niti se obradovao našem susretu; ranije bi to bio radostan događaj, pa sam u ime sretnih vremena položio ruku na njegovo rame, htio sam vratiti nešto od one intime, ali on se pomaknuo, pa je moja ruka ostala bez oslonca, kao i naše prijateljstvo.

„Gledao sam „Lisice“, to je reakcionaran film, hrvatska varijanta crnog talasa“, rekao je. „Bolji je moj film. Mnogo bolji“.

„Nijesam gledao, ne mogu ništa reći“.

„Tebe to ne bi zanimalo. Film govori o patnji mog naroda“, rekao je.

„Govoriš kao da sam ja bio u žiriju“, rekao sam.

„Očajan sam, prijatelju. Imam pravo na to“.

„Srebrna arena veliki je uspjeh“, rekao sam.

Tori se, baš ono ijetko, osmjehnuo, a ja sam osjećao kako se između nas već prostire neprohodno polje, to je velika razdaljina koju više nikad nećemo savladati. Čak i da nije bilo počelo truljenje našeg prijateljstva, sada bi se naprečac raspalo. (Odlomak iz knjige sjećanja Mirka Kovača „Vrijeme koje se udaljava“).

Film „Lisice“ visoko je na ljestvici najboljih hrvatskih filmova

Film „Lisice“ za koji smo konačnu verziju scenarija napisali u manastiru Zaova, danas je klasika, odlična su pera domaća i svjetska pisala o filmu i kontroverzama oko njega, visoko je na ljestvici najboljih hrvatskih filmova, a ako bismo se upuštali u podulju povijest hrvatsko-srpskih trvenja, onda su i „Lisice“ bile jedan kamenčić spoticanja u tim trvenjima. Partijski ideolozi, tačnije Gradski komitet komunista Beograda, zabranili su prikazivanje filma u Srbiji, pa ipak smo nekako iščupali termin za samo jednu, i to prijepodnevnu projekciju, u Domu omladine. Na projekciji je bilo šestoro gledalaca, među njima moja prijateljica, dopisnica „Timesa“ D. Trevisan, te glasoviti disident Milovan Đilas koji nam je poslije čestitao, bio je oduševljen, ja sam stara škola, rekao je, film je noviji medij, pa ipak se usuđujem reći da je ovo za mene remek-djelo, mentalna slika našeg brutalnog svijeta koji će u svakom razdoblju istorije naći oduška za svoje niske nagone. Sretan sam što sam vidio ovakav film, a žao mi je što ga u Beogradu neće gledati zbog bijede naše politike, rekao je.

Mirko Kovač (tekst preuzet iz Pobjede)