U sjeni verbalnog klistiranja koje je nad Borisom Tadićem proteklog tjedna provela Angela Merkel zbog Kosova, ostale su povišene tenzije između nekadašnje druge srpske autonomne pokrajine – Vojvodine, koja je napokon (barem na papiru) dobila priliku raspolagati svojim javnim vlasništvom, i službenog Beograda. Otvara li se nova fronta u Srbiji ili je sve samo pusta želja radikalnih nacionalista?

Prvo su paori pravili kravale po cestama – zbog državnih poticaja, naravno. Optužili su vladu da potiče samo veleposjednike, pa su si na kraju uspjeli osigurati poticaje i za vlasnike posjeda do 30 hektara. Sada je došlo do novih natezanja između Beograda i Novoga Sada: Bojan Pajtić, Tadićeva osoba od povjerenja i premijer Vojvodine, uvrijedio se jer da je Bojan Kostreš, predsjednik Skupštine Vojvodine, oko i mimo njega dostavio vladi u Beogradu nacrt veoma važnog zakona iz oblasti lokalne samouprave – onoga o javnom vlasništvu. Kostreš veli da se s Pajtićem nije ni morao konzultirati: nadležna povjerenstva Skupštine Vojvodine rekla su svoje; Neoplanta locuta, causa finita, gotovo.

Bit spora je, naravno, u nečemu drugome, a ne u proceduralnim pitanjima oko nadležnosti: Vojvodina je nakon mnogo natezanja uspjela natjerati Beograd da joj – preko volje, uz ritanje i vrištanje – prepusti vlasništvo nad javnim (državnim zapravo) vlasništvom na njezinom teritoriju – sve do lokalnih cesta. Sve je to bilo dio čuvenog ‘omnibus zakona’ oko kojega je prije nekoliko godina letjelo perje u Skupštini Srbije, pa je jedva-jedvice nekako usvojen. Dio toga zakona bila je i obveza Republike da Pokrajini ustupa sedam posto poreznih prihoda, pa ni to još ne štima, premda se u Vojvodini naplati mnogo više poreza nego u ostatku države.

Povijest vojvođanskog autonomaštva

Tu se sada trebamo vratiti malo unatrag, da bi priča bila jasnija. Autonomija Vojvodine trn je u oku velikosrpskih nacionalista od samoga početka 1918. kada je Vojvodina referendumom – molim primijetite! – dragovoljno ušla u tu novu državu SHS. Ta je okolnost bila uvažena u komunističkoj Jugoslaviji, pa su Kosovo i Vojvodina dobili autonomne statuse iz razloga stanovitih svojih osobnosti: kulturoloških, etničkih, povijesnih itd. Srpski, pak, nacionalisti smatraju da su te autonomije stvorene samo radi slabljenja Srbije; a zašto Istra nema autonomiju, pitali su, na primjer. Kobni svoj pohod Slobodan Milošević započeo je upravo de facto ukidanjem kosovske i vojvođanske autonomije 1989. U Vojvodini je to bila ‘antibirokratska revolucija’ protiv ‘foteljaša’ (univerzalna pogrda) i ‘autonomaša’. Pristaše autonomije u Vojvodini, međutim, smatraju da je riječ prije svega o velikodržavnim ambicijama Srbijanaca koji bi usput nešto i ukrali. Vođa pokreta otpora u Vojvodini Nenad Čanak postavio je to pitanje na svoj lucidni način: čiji su naši novci? Sasvim jednostavno. Čanak i njegova Liga socijaldemokrata Vojvodine (LSV) vodili su tešku i upornu borbu protiv Miloševića i njegove klike svih deset godina: prvo su 1991. uspješno ometali mobilizaciju za JNA; sve vrijeme (naročito nakon Oluje) branili su vojvođanske Hrvate (ponekad i s oružjem u ruci) od protjerivanja; o političkim mjerama i da ne govorimo. Čanak je surađivao s Crnogorcima protiv Miloševića od 1997, kada je Milo Đukanović prelomio; s Istrijanima također, koliko se moglo.

Onda je došao prevrat iz 2000. Uskoro je ispalo da su se Čanak i autonomaši prerano radovali. Nacionalističke stranke i ostaci poraženog režima odmah su krenuli s pričama o ‘daljem cijepanju Srbije’ ukazujući na Kosovo i Vojvodinu. Kosovo? Dobro, otišlo je bez povratka. Ali Vojvodina i Sandžak ostali su kao teme za podgrijavanje svaki puta kada nacionalistička oporba ostane na suhom. U Sandžaku im, doduše, veseli muftija Zukorlić pomaže veoma učinkovito. U Vojvodini, međutim, takav svijetli primjer nemaju. Vojvođanima su se, jadnima, usta osušila od ponavljanja da se neće odcjepljivati od Srbije, ali uzalud. Nacionalistička desnica uporno (po savjetu dr. Goebelsa) ponavlja istu mantru o odcjepljenju; vojvođanski Mađari su im posebna meta, ni krivi ni dužni: svaki puta kada velikomađarski nacionalisti počnu lupetati o austrougarske ’64 županije’ (koje, hvala lijepa, obuhvaćaju i cijelu Hrvatsku do Rijeke), vojvođanski Mađari su krivi.

Sve su to, dakako, bedastoće: revizije Trijanona, Potsdama, dakle Prvog i Drugog svjetskog rata uopće, ali uvijek ima budala.

Čiji su vojvođanski novci?

Vojvođani s punim pravom traže demontažu Miloševićevog centralizma koji je Vojvodinu muzao kao kravu; ipak oni proizvode najveći dio BDP Republike Srbije, pa smatraju da bi im – uz dužnu solidarnu pomoć ostalima – trebalo pripasti malo više; barem tih sedam postotaka koje nikako da dostignu. Osim toga, oni bi rado upravljali razvojem i strateškom budućnošću Vojvodine; to je još važnije od tih sedam posto. Uskoro ćemo u Skupštini Srbije vidjeti kako će se provesti ovaj nacrt Zakona o javnom vlasništvu; već se dade naslutiti da to neće lako ići. Demokratska stranka Borisa Tadića već je pokazala duboku nezahvalnost prema Vojvođanima u više navrata, sve ulagujući se nacionalistima. S tankom parlamentarnom većinom koju sada imaju, oni su nervozni i spremni – iz puke navike – žrtvovati još jednom vojvođanske glasače i njihove interese u narednim izborima. Sva je prilika da će se ponoviti ista priča: na razini Pokrajine i lokalne samouprave opet će pobijediti Čankova Liga – i nacionalisti tamo gdje su izbjeglice i kolonisti u većini. Nemajući izbora, autonomaški nastrojeni glasači će na razini Srbije dati glas Demokratskoj stranci, začepivši nos pritom.

Najnoviji manevar Mlađana Dinkića koji se sa stanovitim zakašnjenjem prisjetio da regionalizam ima potencijal i osnovao od svog G17 novu stranku Ujedinjeni regioni Srbije teško da ima budućnost: svi se u Vojvodini i drugim regijama dobro sjećaju kako ih je Dinkić drao i varao. Njemu će – kao i do sada – prići karijeristi i besprincipijelni menadžeri koji se nadaju novcima, tuđim prije svega.

(www.tportal.hr)