Skip to main content

MILOŠ PEROVIĆ: Vavilon kulture

Izdvajamo 20. јан 2023.
4 min čitanja

„Usred mora svetli grad

Usred grada svitac sija

Hoću li otići i kad?

Ili ću svetlom sijati i ja?

Slušaj huk naših reka:

MikaAnti, FloriSte, FerencFe

Nad gradom duh birtaša Đorđa grmi

Vavilon kulture – Novi Sad već plamti

Usred mora svetli grad

Usred grada svitac sija

Hoću li otići i ja?“ž

Ovom je poemom originalnog imena „Naš grad“ aktuelni pokrajinski premijer Igor Mirović prošle godine u ovo doba javno obnarodovao početak realizacije projekta „Evropske prestonice kulture“ u Novom Sadu. Po zanimanju političar, u slobodno vreme pesnik, Mirović je, baš kao i aktuelni predsednik republike, svoju političku karijeru brusio u redovima Srpske radikalne stranke, pod komandom dr Vojislava Šešelja. Bilo je to doba kada je ova politička partija organizovala vlastite paravojne formacije koje je slala na ratišta u Hrvatsku i Bosnu da ujedini „Srbe sve i svuda“. Nije Mirović bio neki običan vojnik ove fašističke organizacije u to doba: on je bio njen visoki funkcioner, jedan od njenih glavnih ljudi u Novom Sadu. Verovatno je u to doba premijer Vojvodine je osetio zov poezije, nadahnjujući se delima Radovana Karadžića, Gojka Đoga, Rajka Petrova Noga i drugih srpskih pesnika čija će dela u prvoj polovini poslednje decenije prošlog veka biti zauvek upamćena. Mogla bi se o pesniku koji nedavno tako prelepo recitovaše ispred Gradske kuće urlajući na ljude koji su protestvovali protiv nastavka novosadskog urbicida[1] napisati čitava knjiga, no nije on tema.

Pesnik verovatno nije ni slutio koliko je pogodio sa formulacijom „Vavilon kulture“ opisujući današnji Novi Sad. On je danas onaj Vavilon iz perioda asirske opsade pod vođstvom Senaheriba, sina Sargona II, kada je ovaj drevni grad temeljno razoren i uništen. Tokom njegove vladavine permanentno su izbijale pobune lokalnog stanovništva što je Senaheriba nagnalo da potpuno uništi grad, njegove velelepne palate i hramove. Tako nekako je i sa ovim našim Vavilonom kulture.

Njegovim razvalinama vladaju najtvrdokorniji Radikali presvučeni u novo SNS odelo u sadejstvu sa organizovanim kriminalom i „kultur-menaŽerima“ iz notorne „Exit fondacije“ kojima je poverena realizacija projekta Evropske prestonice kulture. Ovaj projekat predstavlja jednu od najvećih prevara i hohštapleraja u novijoj istoriji grada prepunoj prevara i hohštapleraja. Svodio se na potrošnju ogromnih sredstava iz javnih fondova na programe festivalsko-vašarskog tipa koji su postali specijalnost klike okupljene oko „Exit fondacije“. Iza ovog projekta neće ostati ništa. Tobožnje „kulturne stanice koje su (kao) otvarali po gradu biće zaboravljene i za nekoliko meseci više ničemu neće služiti, ako su uopšte služile nečemu do sad. Na mestu „kreativnog distrikta“, odnosno nekadašnje Kineske četvrti, ubrzo će se osloboditi ogromno zemljište pogodno za građevinske poduhvate. Tokom realizacije ove prevare je uništeno čitavo stecište alternativne gradske kulture koje je bilo tu smešteno. Dabome, ovaj prostor spada među najskuplje građevinsko zemljište u gradu koje se nalazi u priobalju Dunava i predstavlja put ka suludo zamišljenom projektu „Novog Sada na vodi“ koji lokalna (građevinska) mafija u sprezi sa njihovim političkim predstavnicima u gradskoj vlasti ima nameru da podigne na mestu nekadašnjeg Brodogradilišta Novi Sad, giganta socijalističke privrede koji je zapošljavao i hranio hiljade Novosađana u vremenu „komunističkog mraka“. Jedino što nas od ove paklene zamisli može spasiti jeste jedna ozbiljna globalna ekonomska kriza koja bi barem na neko vreme zaustavila nekontrolisani protok finansijskog kapitala i bar za trenutak zauzdala neobuzdano divljanje ovog sektora kapitala koji nas sve skupa izvesno vodi u potpunu propast. Dakle, ovo zlo će biti zaustavljeno jedino nastupanjem još većeg zla, jer će svinjarije bankarskih pacova kao i uvek prebijati preko leđa sirotinje raje.

Tako, dakle, danas funkcioniše Vavilon kulture: ruši se sve što se srušiti može kako bi se bez ikakvog plana podigli velelepni gipsani golubarnici koje zgradama zovu. U procesu njihove izgradnje se pere kapital transnacionalnog organizovanog kriminala. Tako je Vavilon kulture postao vazda prljavo, nepodnošljivo mesto za život koji se za vozače automobila svodi na neprekidnu borbu za parking. On pliva u vlastitim govnima svaki puta kada padne malo jača kiša. U Vavilonu kulture fasade zidova su oslikane bojama državne zastave, jer ga oni koji njime vladaju smatraju osvojenom, ali nikad dovoljno srpskom teritorijom. Stoga ga treba permanentno prisajedinjavati, crtati murale kralju Peri i podići mu spomenik u centru. Kako bi održali multietnički karakter Vavilona kulture, njegove okupacione vlasti se trude da udovolje svakom lokalnom nacionalizmu od kojeg imaju konkretnu korist. Stoga su se dosetili da dok trobojkama uteruju srpstvo u kosti neposlušnom lokalnom stanovništvu, nedaleko od toga podignu spomenik „nevinim žrtvama 1944/45. godine“. Dakle, „žrtvama komunističkog terora“, odnosno onima koji su u gradu tokom Drugog svetskog rata sprovodili sistematski teror koji je lišio života hiljade stanovnika Novog Sada i njegove okoline. Ukoliko se ova namera i ostvari, moći ćemo da kažemo da je fašizam i zvanično institucionalizovan. Godina kulture u Novom Sadu tako neće biti upamćena po kulturi, nego po eksploziji nasilja spram političkih neistomišljenika struktura na vlasti, onih koji se bune protiv dalje devastacije grada i drastično povećanim manifestacijama uličnog i institucionalnog fašizma.

Ovde, na samom kraju, dolazimo do razloga pisanja ovog teksta. On je sadržan u besu koji me danima obuzima zbog ko zna kog po redu napada na Crni ovan, kafanu od 15 kvadratnih metara u koju smo (uz izuzetak Crne kuće i još nekoliko mesta) saterani svi mi koji se aktivno borimo protiv savremene okupacije Novog Sada. Jasno, glasno i beskompromisno zastupanje ideala socijalne pravde i antifašizma po kojima je ovaj maleni prostor prepoznatljiv je nepodnošljivo za nacionaliste koje upravljaju Vavilonom kulture i malograđanske gledače svoga posla koji žive u njemu. Stoga je Ovan izložen sistematskim institucionalnim i vaninstitucionalnim napadima u prethodne dve godine. Prvo ga opsedaju raznorazne inspekcije koje ga zatvore na određeno vreme. Kada ni to ne pokoleba vlasnika i ekipu koja se tu okuplja, onda pošalju lokalne fašističke štakore da napadnu lokal, najčešće kada u njemu nema nikog ko bi im se suprotstavio. Ovi štakori često budu i uhapšeni, ali uvek budu veoma brzo pušteni pod parolom „popila deca pa se zaigrala“ i baš nikada ne odgovaraju pred pravosudnim organima ove imitacije države. Ukoliko ponekad nalete na nekog ko im uzvrati jedinim jezikom koji razumeju, po pravilu se potuže kolegama iz policije koji to iskoriste za progon antifašista. I tako u krug, dok se ne desi nešto što ne mogu da napišem jer me sama pomisao na to užasava. Ili dok džepovi otpora okupacionoj vlasti u potpunosti ne nestanu i budu uništeni. Taj film, međutim, nećete gledati. Stoga je ovo najprikladnije završiti  formom kojom je započeto – poezijom:

„…Nego svinja kako se naloka

poizdiže turin obrljani

i ugleda na liticu orla

groknu krupno, pa govori orlu:

Šta tu činiš na goloj litici,

Nesrećniče i gladni ajduče,

Izgnaniče pod opštim prokletstvom?

Što je tvoja žalosna sudbina?

Prazna slava i grabež krvavi,

pa i s krvlju ručak bez večere.

Pomiri se i predaj ljudima,

viđi ka se živi obilato:

meni na dan tri korita daju,

sve punije jedno od drugoga;

pa cio dan u glib do ušiju,

prevrćem se, na svijet uživam;

ni na što ne mislim, ni glavu razbijam,

no iza sna na puno korito.

Oraj tresnu pa prikupi krila,

s prezrenijem odgovara svinji:

Mož se hvalit ka pošteno živiš

pred svinjama, ali ne pred nama,

jerbo naše pleme ponosito

takvoga se gnušava života…“

(Petar Petrović Njegoš, Orao i svinja)

(Autonomija)


[1] https://www.bilten.org/?p=25497