Milan Kučan, nekadašnji čelnik Saveza komunista Slovenije, predsjednik Predsjedništva Republike Slovenije izabran na prvim demokratskim izborima i prvi predsjednik samostalne Republike Slovenije u dva mandata, bio je jedna od ključnih figura razdruživanja i demokratske tranzicije na prijelazu iz jugoslavenskog poretka u neovisnost.

Kao istaknuti protagonist liberalne struje koji je rano zagovarao politički pluralizam i odvajanje partije od državnog monopola, presudno je utjecao na političku sudbinu Slovenije u najdramatičnijim trenucima novije povijesti.

U opširnom razgovoru otvoreno analizira uzroke raspada zajedničke države i neuspjele pokušaje dogovornog razlaza te komentira kontroverze poput afere s izbrisanima i izazove suvremene slovenske i međunarodne politike.

Vodili ste Savez komunista Slovenije u prijelomnim godinama (1986. – 1989.). Iz današnje perspektive gledano, smatrate li da se Jugoslavija mogla reformirati?

Jugoslavija je bila u stalnom procesu mijenjanja i reformiranja. To je sudbina svih vještačkih državnih tvorevina, pa tako i Jugoslavije. Onako kako je protjecalo vrijeme i kako su se mijenjali odnosi unutar i oko nje, Jugoslavija je morala stalno tražiti opravdanje svog postojanja. I to je dosta uspješno radila zahvaljujući stalnom procesu reformiranja.

Na tome je pogotovo radio Edvard Kardelj koji je bio otac svih tih reformi. Stalno ih je inicirao kako bi država bila na nivou izazova vremena. Jugoslavija osamdesetih godina i u vrijeme Titove smrti nije bila jednaka onoj iz doba Jajca ili onoj koja je 1918. nastala iz Države SHS.

Dakle, taj je proces tekao cijelo vrijeme dok su postojali volja i interes kod svih republika, odnosno kod nacionalnih entiteta koji su se dobrovoljno udružili u zajedničku državu. Čim tog interesa više nije bilo, čim su nestale vezne poluge koje su zajednicu držale na okupu, mislim na ideologiju Saveza komunista, ideologiju socijalizma, koncepciju bratstva i jedinstva, tržište i ličnost Josipa Broza Tita, onda je, naravno, trebalo – u krizi koja se produbljivala iz nepostojanja volje i interesa – potražiti izlaz.

Svatko od nas je tražio izlaz u skladu s vlastitim interesima, za očuvanje svog nacionalnog identiteta i osiguranje svoje budućnosti. Tu su se naši interesi i putevi razišli, čak bih rekao da su bili suprotni. Mi smo tražili svoj put za sebe, djelomično su sličan put slijedili Hrvati. Srbija, Crna Gora i Makedonija išle su drugim pravcem. Tu uvijek treba imati na umu što je Jugoslavija ustvari bila i kako je uopće nastala.

Od samog njenog nastanka Jugoslaviju se shvaćalo različito. Srbija je uvijek tražila rješenje prema kojem bi, da pojednostavim stvari, svi Srbi bili u istoj državi. Za vrijeme nastanka, u Državi SHS Slovenci, Hrvati, pa i Srbi u Vojvodini iskazivali su interes da žive u državi koja bi im garantirala opstanak i razvitak. Ta je razlika uvijek bila prisutna, kao da se nalazila u podsvijesti i kad su se tražila rješenja u evolutivnom procesu stalnog reformiranja, prilagođavanja i traženja novih oblika suživota.

U trenutku kad se kriza – koja nije bila samo politička nego i ekonomska, socijalna, pa i moralna – produbljivala, otvorio se put za razmišljanje kako će svatko od nas na tu krizu odgovoriti i naći svoj put u budućnost. Bilo pokušavanjem radikalnog transformiranja unutar tadašnjeg ustavnog ustroja Jugoslavije ili izvan tog ustroja. Na kraju smo došli do zaključka, kad govorim o Sloveniji, da moramo tražiti svoj vlastiti put, izvan razmišljanja da taj put bude unutar Jugoslavije i zajedništva s drugim njenim narodima.

Od samog njenog nastanka Jugoslaviju se shvaćalo različito. Srbija je uvijek tražila rješenje prema kojem bi, da pojednostavim stvari, svi Srbi bili u istoj državi. Slovenci, Hrvati, pa i Srbi u Vojvodini iskazivali su interes da žive u državi koja bi im garantirala opstanak i razvitak. Ta je razlika bila prisutna i kad su se tražila rješenja u procesu stalnog reformiranja

Za koga bi se moglo reći da je prvi izgubio interes?

Ne razmišljam na taj način. Valja znati da smo svi tražili načine kako prevladati krizu. I tu su odgovori bili različiti. U osnovi, nama u Sloveniji pomogla je tadašnja ustavna koncepcija Jugoslavije iz 1974. godine. Tom smo se mogućnošću poslužili, naravno, znajući da to može imati posljedice i za druge. Ali nismo razmišljali na egoističan način u smislu – samo nam je važno da ostvarimo svoj cilj i ne zanima nas koje će to posljedice imati po druge.

Znajući za tragičnu historiju tih prostora, pokušavali smo predlagati stupnjevita rješenja. Pojavljivale su se različite formulacije, poput asimetrične federacije, pa konfederacije i slično. S tim da je za nas koncepcija konfederacije predstavljala neki prijelazni oblik suživota u kojem bi se iskristalizirao odgovor postoji li interes za zajednički život, na kakvim osnovama i s kakvim ciljem. Bez tog interesa krenuli bismo na put mirnog razdruživanja.

Kad smo došli do zaključka da tog interesa nema, predložili smo put mirnoga razlaza. To je ona rezolucija iz veljače 1991. godine koju je slovenska skupština predložila drugim republikama. Tim smo prijedlogom tražili da se dogovorimo kako ćemo se razdružiti, odnosno kako ćemo podijeliti ono što je stvoreno zajedničkim životom i kako će svatko od nas ponijeti sa sobom ono što je u federaciju unio.

Prijedlog nije bio usvojen, odnosno dijelom ga je podržao Sabor, a nisu ga prihvatili ni u Beogradu ni u drugim republičkim centrima (Sarajevo, Skoplje i Titograd). Nakon toga desilo se ono što smo htjeli izbjeći – rat sa svim svojim učincima čije posljedice osjećamo i danas.

Sastanak s Miloševićem

Kako ste vi i vaše kolege gledali na pojavu 57. broja “Nove revije” 1987. godine koja je na svojim stranicama donijela “Priloge za slovenski nacionalni program”?

Taj dokument je nastao kao posljedica krize koja se tada osjećala i bio je na liniji traženja rješenja. Skoro istovremeno se pojavio i Memorandum SANU u Beogradu. Nije bila “Nova revija” nešto posebno u tom traženju ni unutar Slovenije ni unutar Jugoslavije. Ali je bila značajna jer je okupljala velik broj utjecajnih intelektualaca. Više je taj dokument govorio o demokratizaciji sistema nego o osamostaljenju Slovenije. Ustvari, taj termin u tematu nije ni spomenut.

Možda kod Ivana Urbančiča?

Možda se iz njegovog teksta moglo naslutiti što je ustvari mislio. Međutim, bilo je i drugih društvenih aktera koji su sudjelovali u raspravi. Tjednik Mladina, Savez omladine, Pokret za mir, recimo, bili su stalno prisutni u svim tim diskusijama. Nije se tu nalazila samo kritika postojećeg režima, nego su se nudili i posve konkretni prijedlozi kako ga reformirati, kako ga mijenjati i koji su preduslovi potrebni da bi se tako nešto ostvarilo.

Naročito se inzistiralo na uvođenju političkog pluralizma i na ekonomskim osnovama tih novih rješenja. Što se Slovenije tiče, taj iskorak do promjena, metaforički kazano, stigao je iz niza izvora koji su se na kraju slili u ono što smo mi na kraju mogli ponuditi kao pitanje na plebiscitu o samostalnosti. “Nova revija” je tim brojem sigurno ostvarila snažan utjecaj, ali nije izlazila izvan konteksta zbivanja u Jugoslaviji u to vrijeme.

Je li bilo članova u vrhu Saveza komunista Slovenije (SKS) koji su bili protiv promjena?

Uvijek imate jedan broj ljudi koji se osjećaju sigurnima u postojećem političkom i sistemskom okruženju. Kad se pojave promjene, onda se javi otpor tome. Bilo ih je, naravno, i u SKS-u. Mi u Sloveniji ipak smo bili postepeno stvorili atmosferu unutar koje su se ta strahovanja mogla izraziti u jednom dosta benevolentnom dijalogu, čak i unutar Centralnog komiteta. Tako se i dogodio sukob s bivšim predsjednikom SKS-a Francetom Popitom. On je, naime, inzistirao na staroj rukovodećoj ulozi partije i starim sistemskim rješenjima.

Pa smo u vezi s time s njim imali jednu otvorenu diskusiju na javnoj sjednici, koja je bila primljena s dosta nerazumijevanja, prije svega u Beogradu, gdje su nam zamjerali da mi kao partija zapravo prepuštamo vlast opoziciji. Međutim, bila je riječ o tome da smo se kao partija odrekli monopola vlasti, koji je bio ustavno definiran pod formulacijom o rukovodećoj ulozi partije.

Dakle, nismo mi odustali od vlasti, nego od monopola na vlast. Svakako nismo tada odustali od odluke da na neposrednim i demokratskim izborima provjerimo koju zapravo podršku imamo u narodu. Uzgred, na tim smo izborima pobijedili s više od 17 posto glasova. Oko toga se prije svega vodila naša polemika.

U svakom slučaju, prostor otvorene diskusije postepeno se otvarao i taj je prostor trebalo zaštititi od moguće intervencije, posebno iz Beograda, intervencije koja je mogla zadobiti pravni karakter, ali moguće i vojni karakter proglašavanjem izvanrednog stanja i intervencijom JNA. Stalno je bila prisutna opasnost o kojoj smo morali voditi računa.

Kad je rat u Hrvatskoj već počeo, pojedine općine u Hrvatskoj kupovale su oružje u Sloveniji. Sve je išlo preko Ministarstva obrane i tadašnjeg ministra Janeza Janše. Tu se nalazi i početak slovenske trgovine oružjem. Riječ je o aferi koju nazivam majkom svih slovenskih afera i koja nikad do kraja nije raščišćena

Na internetu kruži informacija o vašem sastanku sa Slobodanom Miloševićem u Beogradu 24. siječnja 1991. (tzv. sporazum Kučan-Milošević). Tvrdi se da je tada postignut dogovor: Slovenija može otići jer Srbija nema teritorijalnih pretenzija prema njoj. Što je u tome istina?

To je rezultat pobjede srpske propagandne mašinerije u kojoj su, između ostalih, djelovali i oni novinari koji su procese u Sloveniji stalno interpretirali na način koji je bio sukladan Miloševićevoj politici. Koji je bio povod za sastanak u siječnju? Mi smo htjeli Srbima, pa i svim drugim narodima u razgovorima upravo na liniji postupka mirnog razlaza objasniti što Slovenija želi, što znači plebiscit o nezavisnosti Slovenije i što znači rok od šest mjeseci koji je bio potreban da se rezultati plebiscita ostvare.

Na sastanku je postavljeno pitanje ima li svaki narod pravo na samoopredjeljenje. Nije bilo razloga da isto ono što smo tražili za sebe ne priznamo i svakom drugom narodu, ali – a to je bitno – to pravo ima svoje granice. Ne smije se koristiti na štetu istog prava drugog naroda. Oko toga je bilo velike diskusije, oko toga se nismo složili, ali je druga strana taj naš stav prešutjela i interpretirala rezultate sastanka kao pristanak Slovenije na srpsku politiku.

Također, sve se to događalo u vrijeme pregovora između Tuđmana i Miloševića, za koje mi nismo znali. Čim smo dobili informaciju da ti razgovori teku, shvatili smo da su njihove interpretacije ustvari propagandni pokušaj skretanja pažnje od srpsko-hrvatskih pregovora koji su se odnosili, prije svega, na podjelu Bosne i Hercegovine.

Istina jest da se kasnije, u travnju, za vrijeme sastanka predsjednika tadašnjih republika na Brdu kod Kranja, Milošević tokom odmora obratio meni lično riječima: “Pa dobro, vi Slovenci, vi biste mogli da odete, ali Hrvati nikako, oni su s nama krvlju vezani.” Odgovorio sam mu da nisu ni oni, pa ni bilo tko drugi ti koji bi bilo kome dozvoljavali odlazak, jer Jugoslavija nije njihova.

O razlazu se možemo samo dogovoriti. Uzgred, nisu nas pustili. Naš odlazak su željeli spriječiti agresijom JNA. Međutim, to je bila rečenica u neformalnom razgovoru u šetnji, a ne na sastanku na kojem bi se zaključilo da će se pustiti Sloveniju da ode na račun Hrvata. Na sve to nadovezala se hrvatska propaganda sa sličnim ciljem, da se prikrije činjenica da Tuđman i Milošević u istom trenutku pregovaraju o podjeli Bosne i zapravo tako rješavaju svoje nacionalno pitanje.

Je li Slovenija pomagala Hrvatskoj oružjem u početku rata?

Hrvatska je imala dovoljno svoga oružja. Kad se armija povlačila iz Slovenije, svi su vlakovi odavde odvozili oružje prije svega u Bosnu, i sve se to odvijalo preko teritorija Hrvatske koja je, dakle, sama mogla uzeti to oružje, što sam Tuđmanu i rekao. Međutim, kad je rat u Hrvatskoj već počeo, pojedine općine u Hrvatskoj kupovale su oružje u Sloveniji. Tada se puno toga o tome nije znalo, sve je išlo preko Ministarstva obrane i tadašnjeg ministra Janeza Janše.

Tu se nalazi i početak slovenske trgovine oružjem. Riječ je o aferi koju nazivam majkom svih slovenskih afera i koja je ugrađena u same temelje slovenske države te koja nikad do kraja nije bila raščišćena. Unatoč postojanju svih knjiga, feljtona, dokaza raznih vrsta i parlamentarne komisije koja je to istraživala, nikad se do kraja nisu otkrile pune dimenzije trgovine i rabota tih trgovaca oružjem, jer slovenska politika nije bila spremna da stvar dovede do kraja.

Studentski pokret u Srbiji

Je li bilo spremnosti u slovenskoj politici da odgovori kako je došlo do afere s tzv. izbrisanima?

To je jedna velika mrlja na inače demokratskom razvitku Slovenije u samostalnu državu. Dakako, dio današnje slovenske politike, a koji predstavlja nasljednike one politike koja je sve to skrivila, ni danas se nije s time pomirio i ti politički akteri ni danas ne priznaju da je posrijedi veliki grijeh učinjen prema tim ljudima. Međutim, mi smo kao država ipak smogli hrabrosti da se na kraju suočimo s tom necivilizacijskom, nedemokratskom i, ako hoćete, zločinačkom politikom koja je bila usmjerena prema više od 25 hiljada tadašnjih stanovnika Slovenije koji po svom državljanskom statusu nisu bili Slovenci.

Bili smo također spremni da se posljedice tog čina isprave koliko je to moguće. U tom kontekstu valja spomenuti i presudu Evropskog suda, kao i Ustavnog suda Slovenije. Kad sve to usporedim s drugim republikama, mislim da mi u Sloveniji možemo biti ponosni na činjenicu da smo se bili spremni suočiti s tim kriminalnim činom.

U Hrvatskoj je bila akcija “Oluja”, i toliko hiljada Srba koji su ranije živjeli u Hrvatskoj a danas su izbjeglice, a ja i dalje ne vidim nikakvu spremnost hrvatske politike da se do kraja sagleda što se tu ustvari događalo, koji je bio interes i slično. O Bosni i Hercegovini da i ne govorim.

Kao što ni u Srbiji ne vidim nikakvu spremnost da se pogledaju u oči i odgovore koja ih je politika vodila u odnosu na druge republike, pa i odnosu na Kosovo. Ako biste me pitali je li bilo moguće izbjeći rat, odgovorio bih vam da je bilo moguće. O tome je govorila i naša skupštinska rezolucija o mirnom izlasku iz Jugoslavije.

Je li Evropska zajednica nudila novac i učlanjenje Jugoslavije u EEZ u zamjenu za opstanak Jugoslavije?

Riječ je o posjetu Jacquesa Delorsa Jugoslaviji, tadašnjeg predsjednika Evropske komisije, nakon slovenskog plebiscita. Nudili su pet milijardi dolara i učlanjenje u Zajednicu. Delors je obavio i razgovore sa svakim predsjednikom republike pojedinačno. Nakon toga su me tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Ante Marković i njegov ministar vanjskih poslova Budimir Lončar pozvali u kancelariju i rekli: “Milane, ti si bio najtvrđi sugovornik Delorsu”, nakon čega sam se zapitao a što mu je onda Tuđman rekao.

Dakle, ja sam Delorsu odgovorio da je s tom ponudom zakasnio, da su stvari krenule predaleko suprotnim pravcem i da se to što oni žele – očuvati Jugoslaviju – više ne može. Da je historijski rok trajanja Jugoslavije istekao.

Ali zato, dodao sam, Evropska zajednica može utjecati na način na koji ćemo se razići. Njima iz Komisije to nije bilo prihvatljivo. Kasnije se to ponovilo i s Jamesom Bakerom, američkim državnim sekretarom, ali bez nuđenja novca. On je jedino prijetio kako nas SAD neće nikad priznati.

Nadam se da će u Srbiji pobijediti studentska lista. Sve ono što se u Srbiji dešavalo zapravo ne odgovara demokratskom biću Srbije i njenoj političkoj povijesti. Postoji veliki demokratski potencijal koji bi morao utjecati i na današnja razmišljanja, i nadam se da će utjecati na jaču europeizaciju Srbije i srpske politike

Hoće li u Srbiji pobijediti studentska lista?

Nadam se. Sve ono što se u Srbiji dešavalo zapravo ne odgovara demokratskom biću Srbije i njenoj političkoj povijesti sa srpskim socijaldemokratskim pokretom, sa Svetozarom Markovićem, Markom Nikezićem, Latinkom Perović, Kočom Popovićem, Zoranom Đinđićem i drugim političkim akterima.

Postoji veliki demokratski potencijal koji bi morao utjecati i na današnja razmišljanja, i nadam se da će utjecati na jaču europeizaciju Srbije i srpske politike. Ali me obeshrabruje ta mitizirana sahrana Ratka Mladića. Ako se srpstvo, pripadnost srpskom narodu i obrana srpskog interesa potvrđuju kroz zločin, onda to nije pravi put, onda se tu ne radi ni o srpstvu ni o nacionalnom interesu. To je onda nešto sasvim drugo.

Studentski pokret treba biti okrenut ne samo borbi protiv aktualnog režima, nego bi se mogao aktivno pozabaviti i problemima današnjice. Mislim da smo svi mi zajedno suočeni s nekoliko izazova. Tu je problem vještačke inteligencije, gdje se suočavamo s velikim dilemama o tome kako to regulirati, kako osigurati da čovjek ima odlučujuću kontrolu i sl. Zatim, problem klimatskih promjena.

Čovjeka, ako nije glup i potpuni idiot, doista moraju zabrinuti požari, poplave, otapanje glečera. Riječ je, dakle, o globalnoj prijetnji koju trebamo priznati i za koju moramo zajedno tražiti i naći rješenje. Planet ipak nema neograničene potencijale koji bi mogli zadovoljiti interese najbogatijih na svijetu. Sadašnja generacija ima odgovornost i za budućnost Zemlje.

Treći problem su ratovi i pitanje kako naći rješenje da se sukobi različitih interesa ne rješavaju ratom i zloupotrebom suvremenih tehnologija, nego diplomacijom i pregovorima. Tu su pogotovo na udaru mali narodi, pa onda i ovi na prostoru bivše Jugoslavije.

Nijedna država neće biti sigurna ako se uruši međunarodni pravni poredak. Svi smo mi svoje države gradili unutar granica koje su garantirane međunarodnim ugovorima, mirovnim konferencijama nakon okončanih ratova i sličnim.

Politika koja danas odlučuje u ime čovječanstva u velikoj se mjeri odrekla onih institucija unutar kojih bi se mogle otvoriti diskusije i tražiti rješenja za navedene dileme. Tu, prije svega, mislim na Ujedinjene nacije i na postojeći međunarodni pravni poredak koji se urušava.

Autokratski režimi imaju svi isti deficit. Ovdje navedene dileme oni ne vide kao problem, njihove dileme se odnose isključivo na očuvanje vlasti i zgrtanje bogatstva. U svakom slučaju, čovječanstvo nema baš previše vremena da traži i nađe rješenja za ova tri problema koja sam naveo.

Zakon o političkoj policiji

Jeste li razočarani novim povratkom Janeza Janše na vlast?

Ove tri dileme o kojima sam govorio sadrže i niz konkretnih poddilema. Politička ljevica se tim dilemama bavi, ali uglavnom na način principijelnih rasprava, polazeći od načela o pravima čovjeka, njegovog dostojanstva, obrane demokracije, očuvanja prirode i drugog. Međutim, često bez zaključaka kako to pretočiti u akciju. Jer, politika nije samo diskusija, nego i akcija.

S druge su strane desni političari, autokrati i populisti koji uvijek imaju odgovore. Ali kakve? Njihovi su stari odgovori na nova pitanja, sa starim odgovorima odgovaraju na nove dileme. Odgovaraju nacionalizmom, populizmom, isključivanjem i rušenjem demokratskih institucija i istovremeno upotrebom najnovijih i najopasnijih tehnologija kontrole pojedinaca, institucija, financijskih, obrambenih i bezbjednosnih sistema.

Običan čovjek hoće odgovor i kad su odgovori jednih neizvjesni, bira druge. Čovjek traži sigurnost i slijedi onoga koji mu stvara utisak da mu jamči tu sigurnost, iako ona nije istinita. Naš je predsjednik vlade, ako me to pitate, majstor davanja starih odgovora na nove dileme. Pogledajmo, recimo, kako je Janša odgovorio na problem utjecaja umjetne inteligencije na (ne)zaposlenost.

Došao je do podatka da u Sloveniji u ovom trenutku ima 50 hiljada viška zaposlenih u javnom sektoru. I kako to planira riješiti? Tako da ih prerasporedi u privredu, jer se tu nalazi manjak radne snage i tu se zapošljavaju migranti. Tko je prije njega pokušao taj problem riješiti na taj način? Crveni Kmeri i Mao Ce-tung. On, dakle, danas nudi Sloveniji nešto što je i Kinu u vrijeme kulturne revolucije skoro dovelo do propasti.

Nema više Orbána koji je bio branitelj aktualne izraelske politike unutar Evropske unije i sad su oni u Sloveniji pronašli novog trojanskog konja unutar EU-a. Netanjahu preko Janše torpedira zajedništvo unutar Evropske unije

Je li veliki problem ovo što se sada događa s izraelskom ambasadom?

To je zaokret slovenske politike za 180 stupnjeva. Ako Janša naziva Netanjahua svojim prijateljem, čovjeka koji se tereti za ratne zločine na međunarodnom sudu, koji se zaključak tu može izvesti? Također, ministar iz Janšine vlade izjavio je za vrijeme posjeta svom izraelskom kolegi da s njim dijeli iste vrijednosti. Koje su to vrijednosti? Genocid u Gazi? Nema i ne smije biti pomirenja sa zločinom.

Govori se o tehnološkom napretku Izraela i razvijanju naše ekonomske saradnje. Pitanje je koje su ustvari koristi koje naša vlada traži u toj suradnji. Uvjeren sam da se htijenjem u participaciji u tehnološkim dostignućima Izraela ne može opravdati zatvaranje očiju pred zločinačkim karakterom Netanjahuovog režima.

U ovom trenutku, nažalost, taj se režim ne može odvojiti od izraelske države. Upravo zbog toga nije moguće surađivati ni na drugim područjima. Ono što me najviše brine jest da mi takvu politiku pokušavamo prodati Evropskoj uniji.

Na primjer, blokirali smo osudu protupravnog svojatanja Zapadne obale i to baš u trenutku kad je EU prvi put bila spremna to osuditi. Nema više Orbána koji je bio branitelj te i takve izraelske politike unutar EU-a i sad su oni u Sloveniji pronašli novog trojanskog konja unutar EU-a. Netanjahu preko Janše torpedira zajedništvo unutar Evropske unije.

O čemu je riječ u vezi s ovim referendumom o političkoj policiji koji se priprema?

Ulazimo u razdoblje referenduma, među kojima je najznačajniji referendum o tzv. omnibus zakonu (niz poreznih mjera koje idu u korist bogatih). Riječ je o interventnom zakonu koji zapravo dovodi do daljnje podjele unutar slovenskog društva. Godine 1990. odlučeno je da se u Sloveniji gradi društvo kao zajednica temeljena na solidarnosti između ljudi, socijalnih slojeva itd. To je temelj socijalne države, čega je pravna država garant.

Čim se razbija solidarnost, razbija se i zajednica koja je ionako podijeljena. Umjesto jačanja poluge zbližavanja, politika ovakvim mjerama te poluge reže. Taj zakon ima nekoliko članaka koji se odnose na poreznu politiku, a prema ustavu o toj politici nije moguć referendum, što su Janša i njegovi iskoristili.

Ustavni sud je ipak odlučio da je referendum moguć i trenutačno se skupljaju potpisi. Što se tiče referenduma o kojem me pitate, riječ je o zakonskim izmjenama vezanima za parlamentarnu istragu. Prema tim izmjenama, bilo koji građanin može postati predmet parlamentarne istrage, a da istovremeno nema pravo zatražiti zaštitu Ustavnog suda s pitanjem je li on opravdano predmet istrage ili ne, kao što je sada slučaj.

Žaliti se možete tek kad parlamentarna komisija donese konačni izvještaj. Kako do tog izvještaja dolazi nakon dugo vremena ili obično uopće ne dođe, za cijelo to vrijeme vi ste javno izloženi, ime vam je ukaljano, ne možete se braniti i zato je taj zakon nazvan zakon o političkoj policiji.

Rade Dragojević (Portal Novosti, foto: Evropski parlament)