Skip to main content

Massimo Savić – Ispunjeni krug u životu

Kultura 25. дец 2022.
4 min čitanja

U svojoj višedesetljetnoj uspješnoj karijeri, Massimo Savić je bio sretan jer je izvodio muziku koju je i sam volio čuti.

“Srce mi je tuklo kao Ringo Starr” jamačno nije najbolji stih koji je ikad otpjevao Massimo Savić u svojoj karijeri, ali govori nešto drugo: ono što je Ringo Starr bio među bubnjarima, to je bio Massimo među pjevačima – nadaleko poznat i prepoznat po svom stilu. Obojica su imala prirodan osjećaj za pjesmu i istovremeno podređivala pjesmu sebi i sebe pjesmi. U Savićevom slučaju, to se pogotovo vidjelo na priredbama posvećenim određenim izvođačima, osobno ću se uvijek sjećati ožujka 2003. kad je na večeri posvećenoj Arsenu Dediću Massimo Savić otpjevao “Ne plači”. S Dedićevim pjesmama su se te večeri ponajbolja grla prve domaće estradne lige nosila bolje ili lošije, no u Massimovom slučaju, Savić je svima ukrao show, s džentlmenskim smiješkom na sceni, kako je to radio proteklih dvadesetak godina karijere i kako će to raditi idućih (skoro) dvadesetak. U ukupno 40 godina karijere našlo se mnogo momenata za gotovo filmski scenarij o darovitom pjevaču koji se bori sa svojim unutarnjim demonima, kao i obilje pjesama koje je Savić blagoslovio svojim glasom kojim je poput svojih uzora Bryana Ferryja i Scotta Walkera dočaravao emocionalnost i eleganciju.

Svoj put poznatog pjevača Massimo počinje u osamdesetima, djelujući kao vokalist i gitarist u art-rock grupi Dorian Gray. Iako je dotični sastav prvenstveno poznat po pjesmi “Sjaj u tami”, koja je melodiju posudila iz pjesme “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore”, članovi sastava su se trudili zvučati usporedivo s tadašnjim svjetski poznatim izvođačima, što je povremeno i polazilo za rukom. S druge strane, relativno brz razlaz sastava je učinio da Dorian Gray bude prvenstveno poznat po svojim potencijalima, a ne i o ostvarenjima. U Savićevom slučaju, iz tog perioda datira njegova prva jaka autorska pjesma, “Samo za tvoje oči”, inspirirana naslovom filma o Jamesu Bondu, koju će izvoditi uživo još godinama poslije. U to doba Massimo će se družiti s članovima grupa Električni orgazam i EKV, a sa pjevačicom Bebi Dol biti u ljubavnoj vezi. Ove konekcije će ostaviti svoj pečat, član grupe Električni orgazam Srđan Gojković Gile će na svom solo albumu “Evo sada vidiš da može” spomenuti Savića u pjesmi “Zagreb” (“Čavke, ja i Massimo”), Savić će svirati na studijskim snimkama s EKV, a s Bebi Dol snima duet “Sunce sja, trava miriše” (u kojoj će oboje bljesnuti svojim iznimnim interpretacijama u – za njih – atipičnom žanru). U svojoj solo karijeri, koja počinje 1987, Massimo će koristiti sličan zvuk kao njegovi beogradski kolege, no ipak komunikativniji i pristupačniji širem slušateljstvu. Massimov solistički debi, “Stranac u noći” donosi dva velika hita, naslovnu pjesmu i “Samo jedan dan”. Glavni suradnik će biti Zrinko Tutić, kompozitor i tekstopisac, koji će velik komercijalan uspjeh ostvariti radeći s Tajči, Severinom i Majom Blagdan. S Tutićem radi do 1990., a onda Savić u Londonu snima album “Elements” na engleskom jeziku na kojem se predstavlja kao kompletan autor. Na tom je albumu osim samog komponiranja, muzike, pjevanja i aranžiranja sve drugo otišlo u krivo: Savić je album snimao u rujnu 1991., u jeku najgore ratne eskalacije u Hrvatskoj (što će mu marginalni desničari naći kao točku osporavanja), a sam svilenkasti pop-soul zvuk je nakon pojave grungea naglo je zastario.

U vrijeme raspada Jugoslavije je razumljivo da slovenska diskografska kuća Helidon se ne snalazi najbolje s plasmanom albuma na tržište hrvatskog pjevača koji pjeva na engleskom jeziku. Iz današnje perspektiv zanimljiv je “London Mix” pjesme “I.S.T.R.A.” koji predviđa zvuk elektronske plesne muzike koja će u mutirajućoj varijanti zvanoj cro-dance dominirati medijskim prostorom u devedesetima. Massimov poznatiji prilog cro-danceu zvat će se “Benzina” koji će biti izdan 1995. i zaključit će suradnju sa Zrinkom Tutićem. Naslovna pjesma s tog albuma spadat će u istu kategoriju kao i “Kokomo” Beach Boysa ili “Žuto lišće ljubavi” Olivera Dragojevića – to su pjesme čija popularnost nadmašuje umjetničku vrijednost tih pjesama, no nikad nije bilo sporno da je i u takvim trenucima Massimu srce tuklo kao Ringo Starr.

Sudjelovanjem u projektu Metal guru i s pjesmom “Lila je kiša” Massimo se vraća svojim korijenima, eksperimentalnoj muzici, no onda slijedi višegodišnje diskografsko zatišje. Na scenu se vraća 2002. albumom “Massimo”, kojim privlači pažnju publike i medija, unatoč tome što nije generirao niti jedan hit. Zato će hitovi početi stizati nakon objave albuma “Vještina” 2004. Album će se sastojati od obrada poznatih klasika popularne muzike s područja nekadašnje Jugoslavije, a donijet će i novu pjesmu, suradnju s grupom Meritas, “Odjednom ti”. “Loše vino”, “Bacila je sve niz rijeku”, “Gracija” će postati opća mjesta na njegovim koncertima, a “Ne plači” koju je prvotno otpjevao na već spomenutoj večeri posvećenoj Arsenu Dediću, pjesma u kojoj će Massimo Savić najbolje pokazati svoj novonađeni muzički izričaj. Sam pristup pjesmama asocira na pristup koji je prakticirao Scott Walker na svoja prva 4 albuma (orkestralni pop, soul uz mrvicu šlageristike), no dok je Walker jačao kao autor, Savić se sve više oslanjao tuđe pjesme i to nije bila loša odluka, ako se gleda komercijalni uspjeh. Od “Vještine” pa do “Sada”, zadnjem studijskom albumu koji je izdan za njegova života, Massimovi albumi su bili kolekcije pjesama u kojima su neke pjesme opravdavale svoje mjesto umjetničkom snagom (“Tišina”, “Krug u žitu”, “1000 ljudi”), a neke svojom hitoidnošću, i u tom području izuzetno pogodnom za neugodne i bolne padove, Massimo se pokazao poput prvaka u umjetničkom klizanju, elegantan, odmjeren, profinjen i nikad profan. Bio je kompletan muzičar, podcjenjen gitarist, autentičan pjevač koji je od svog posla živio i kojem muzika nikad nije bila odrađivanje posla. Zainteresirani u njegovo pjevanje mogu naći ugodna iznenađenja na albumima kao što su “Makedonsko srce kuca u 7/8” ili “Projekt R.E.M.: čista energija glasbe”, stiče se dojam da je on mogao naći nišu u gotovo svakoj pjesmi na ovom svijetu i učiniti je svojom.

Nakon što je zemlje nekadašnje Jugoslavije obišla vijest o Savićevoj smrti, mala je utjeha da je, otprilike mjesec i pol prije toga, Massimo održao svoj najveći koncert u životu, u zagrebačkoj Areni. Stjecaj okolnosti je htio da je Massimo, poput svog uzora Davida Bowieja, svojoj publici netom prije smrti dao poklon za rastanak, kod Bowieja je to bio “Blackstar”, a kod Massima – koncert. Otišao je osjećajući zahvalnost publici koja ga sluša i osjećajući zahvalnost publike koja ga sluša. Do zadnjeg trena srce mu je tuklo kao Ringo Starr.

Željko Tučkar (Ravno do dna, screenshot: YouTube)