Skip to main content

MARIO RELJANOVIĆ: Svi na zemlji kleti

Građani 13. мар 2023.
7 min čitanja

"Kada zatreba, sistem jednostavno neće funkcionisati jer nije ni predviđeno da funkcioniše i proizvodi rezultate, već postoji samo da u dovoljnoj meri fingira da je poslodavca zaista briga za bezbednost njegovih radnika i radnica"

Parafraziraću jednog radnika, ne sećam se gde sam čuo tu izjavu (ako neko od čitalaca prepozna, neka dojavi): „Gazdi je žalije kada mu crkne mašina, nego kada pogine radnik. Radnika besplatno zameni drugim, a nova mašina ga košta.“ Ova jednostavna i direktna istina verno oslikava odnos prema radnicima u Srbiji danas. Mnogi kažu da je radnik roba, neki misle i da je rob, a zapravo se najlakše može posmatrati kao (besplatni, lako zamenjivi) deo mašinerije proizvodnje koji je dobar samo dok radi bez greške. Radnik je dakle jeftini mali deo većeg sistema – rekli bismo, šraf.

Prethodnih nedelja je više radnika i radnica umrlo povodom rada. Ovo je izgleda najprikladniji izraz – poslodavci tvrde da nisu preminule na radu, kao i da rad nema nikakve veze sa onim što im se dogodilo. Uzroci njihovih smrti su prirodni ali su povodi koji su doveli do nastupanja tih uzroka najblaže rečeno, ostali magloviti. Radnica u fabrici Leoni preminula je nakon što je zadobila povrede na radu, naizgled takve da nisu opasne po život. Radnica u fabrici Aster preminula je nakon što joj je pozlilo na radnom mestu. Ove radnice nisu preminule u toku procesa rada ali okolnosti u kojima se to dogodilo navode na to da bi se tužilaštvo moralo ozbiljnije pozabaviti ovim slučajevima. Istovremeno, u Beogradu je tokom dostave preminuo kurir – na osnovu izuzetno siromašnih vesti o njegovoj smrti, ne može se proceniti šta se tačno dogodilo, ali je svakako smrt nastupila u toku rada i da je u pitanju prirodni uzrok. Da li su ove smrti nepovezane sa poslodavcima, kako oni tvrde?

U Srbiji postoje (bar) dve realnosti kada je reč o bilo kojem životnom pitanju. Sve što je vezano za tržište rada i prava radnika, ima zvaničnu pink verziju, i ima životnu verziju koju živi ogromna većina radnika. Životna i pink verzija imaju malo dodirnih tačaka. Tako se radnica Leonija prema zvaničnoj verziji poslodavca „spotakla i pala“ u toku rada, dok su njene koleginice i kolege ispričale da joj je pozlilo na radu usled iscrpljenosti. Radnica Astera je doživela infarkt na radnom mestu i uprkos lekarskoj intervenciji, preminula je nekoliko sati kasnije – okolnosti u kojima je dospela u medicinsku ustanovu i stanje u kojem se u tom trenutku nalazila, takođe se razlikuju u verzijama poslodavca i radnika.

Iako se naravno može desiti da radnik umre prirodnom smrću na radnom mestu i da to nema nikakve veze sa poslodavcem i uslovima rada, odnosno (ne)primenom mera bezbednosti na radu, stvari se komplikuju ako pogledate medijske izveštaje o oba ova događaja – jasno je da uslovi rada za obe radnice nisu bili humani jer se proces rada odvijao u iscrpljujućem tempu, pri neodgovarajućoj temperaturi i uz tradicionalno prisutno zlostavljanje na radu. U drugom slučaju su se radnici upravo tim povodima već obraćali inspekciji rada (koja, gle čuda, nije uradila ništa da ih zaštiti). Potpuno je deplasirano pričati o tome da li je režim rada formalno zakonit, ako su okolnosti u kojima se radi suprotne zakonu. Drugim rečima, užasni Zakon o radu dozvoljava u preraspodeli radnog vremena poslodavcu da izrabljuje zaposlene (mada je ostalo neodgovoreno pitanje da li je preraspodela uvedena na zakonom propisan način). Ali poslodavac ne može da ubrzava radnu traku do besvesti, ne može da postavlja radnu normu koju je nemoguće ispuniti, ne može da ugasi klime jer je struja skupa, ne može da prinudi radnika koji ne ispuni normu na besplatan prekovremeni rad, ne može da ukine godišnji odmor nekome ko je koristio bolovanje – a u raznim medijskim pisanjima nakon smrti dve radnice smo sve ovo naučili o njihovim poslodavcima. I kada pogledate te druge činjenice, koje su radnici anonimno i usput pričali novinarima (jedini radnik koji se otvoreno snimio je radnik koji više nije zaposlen kod tog poslodavca, što dovoljno govori o tome koliko se radnici plaše) događaji bi u najmanju ruku mogli da se posmatraju na drugačiji način. Jer, šta ako se radnica nije spotaknula, nego je pala u nesvest od iscrpljenosti? Šta ako druga radnica nije želela da prekine rad iako se osećala loše jer je znala da će trpeti užasne posledice od poslodavca, moguće i izgubiti posao? Ne postoji PR koji može da spinuje ove informacije, koje smo dobili od radnika sa lica mesta, a koje su veoma relevantne za krivičnu istragu svega što se desilo u tim fabrikama.

Bezbednost na radu u Srbiji najblaže rečeno nije na visokom nivou. Obično se od inspektora rada, ali i sindikata, može čuti da Zakon o bezbednosti i zdravlju na radu nije tako loš ali je njegova primena suviše neefikasna. Drugim rečima, često je forma zadovoljena i postoje – na primer – lica zadužena za bezbednost na radu, ili akt o proceni rizika, ali oni sami po sebi ne znače puno jer se svrha njihovog postojanja iscrpela u tome da su štiklirane kućice u kontrolnoj listi inspekcijskog nadzora. Kada zatreba, sistem jednostavno neće funkcionisati jer nije ni predviđeno da funkcioniše i proizvodi rezultate, već postoji samo da u dovoljnoj meri fingira da je poslodavca zaista briga za bezbednost njegovih radnika i radnica. Ovome u prilog ne ide ni činjenica da je inspektora rada malo, da je malo inspekcijskih nadzora i da se takozvani „integrisani inspekcijski nadzor“ nikada ne može obaviti na način koji bi zadovoljio suštinu inspekcije – jednostavno zato što inspektor koji je pravnik i koji se bavi radnim odnosima ne može biti dovoljno utreniran da prepozna nedostatke u standardima zaštite na radu, koji su stvar inženjera i specijalista drugih struka. Zbog toga je dovoljno da mu se ponudi dimna zavesa koja zamagli pogled na stvarno stanje stvari kroz ponuđeni formalni sistem koji postoji samo u papirima. Činjenicu da takav sistem ne funkcioniše inspektor rada neće primetiti jer jednostavno nije dovoljno obučen za tako nešto.

Sistem ne pokazuje znake slabosti samo u toj dimenziji zaštite. Kada se dogodi neki incident koji za rezultat ima tešku povredu ili smrt radnika ili radnice, aktiviraće se nužno inspekcija rada ali nakon toga i javno tužilaštvo. I tu dolazimo do nove lavine problema. Prvo – a ovo pišem iz iskustva slušanja velikog broja radnika tokom godina pružanja besplatne pravne pomoći – nesavesni poslodavac će u slučaju smrti na radu učiniti sve da do dolaska inspektora rada (policije, javnog tužioca) promeni situaciju na mestu gde je praktično izvršeno krivično delo. Menjaju se mašine, naknadno podižu zaštitne ograde, ucenjuju se i zastrašuju svedoci… Može se tako čuti u verzijama događaja koje podržavaju poslodavci da su radnici bili pijani, da im uopšte nije bilo mesto tamo gde su se nalazili, da su nestručno rukovali mašinama (bezobrazniji čak ističu i da su im na taj način načinili štetu na mašinama) – da, istina, nisu bile primenjene mere zaštite na radu, ali da za njima nije ni bilo potrebe (iako standardi zaštite jasno kažu drugačije)…

Veliki broj, preko polovine ukupnog broja ovih krivičnih dela dešava se u građevini. A znamo već da u tom poslu nismo ni vi, ni ja, već odabrani koji će po potrebi biti abolirani svake krivice – setimo se pogibije radnika u Beogradu na vodi, kada je ministar izjavio da je ono što kaže poslodavac tim povodom apsolutna istina koja menja zakonsku normu. Činjenica je, međutim, i da u slučajevima kada svi dobro i kvalitetno rade svoj posao, javni tužilac teško može da sakupi dovoljno dokaza da je neko počinio krivično delo protiv bezbednosti na radu, ako su radnici zastrašeni i „niko ništa nije video“, i ako se mesto ne kojem se desila nesreća sa smrtnim ishodom „retušira“ pre nego što bilo koji državni organ uspe da izađe na lice mesta.

Ovo rezultira poražavajućim statistikama i postoji praktična nekažnjivost za krivična dela iz članova 169, 280 i 288 Krivičnog zakonika, koja se direktno ili posredno tiču bezbednosti radnika. Ogroman procenat krivičnih prijava biva odbačen, a krivični postupak se praktično ni ne pokrene. Na primer, za krivično delo iz člana 280 Krivičnog zakonika „Izazivanje opasnosti neobezbeđenjem mera zaštite na radu“ u desetogodišnjem periodu 2011 – 2021. od podnetih 239 prijava, 134 su odmah odbačene (56%). U slučajevima kada se postupak nekako izgura do kraja, postoji druga krajnost koja ide isključivo na dušu postupajućih sudija – u ogromnom procentu se odgovorno lice kod poslodavca osuđuje na uslovnu osudu. Za navedeno krivično delo iz člana 280 Krivičnog zakonika u pomenutih deset godina osuđeno je ukupno 106 lica, od čega na kaznu zatvora samo 23 (22%), a na uslovnu osudu čak 64 (60%). Kada se tome doda i da je 15 lica završilo u kućnom zatvoru, a četvoro platilo novčanu kaznu, jasno je da je šansa da budete zatvoreni zbog nepoštovanja propisa o bezbednosti na radu minorna – od 239 prijava, 23 kazne zatvora (manje od 10%), a tu ne računamo dodatni broj krivičnih dela za koja prijava nikada nije ni podneta. Ako pogledate ukupan broj krivičnih prijava i uporedite ih sa brojem smrti na radu, videćete da postoji tragičan odnos. Ako u proseku imamo 45 poginulih na radu tokom deset godina (uzmimo samo tragične nesreće sa najtežim ishodom, iako ova krivična dela postoje i u mnogim drugim okolnostima) a istovremeno ukupno za isti period imamo četiri puta manje osuđenih za krivična dela iz članova 169 i 280 Krivičnog zakonika (za krivično delo iz člana 288 ne postoji dostupna statistika) jasno je da ogroman broj počinilaca nikada ni ne dospe pred sud, a još manje bude sankcionisan. Nema, dakle, zatvora za ubice radnika i takva kaznena politika dovodi do prilične nonšalantnosti nesavesnih poslodavaca koji štede na sredstvima za zaštitu na radu. Zašto i ne bi, samo će im savest smetati ako se nešto dogodi, a očigledno je da savesti nemaju puno.

Nije stoga čudno što imamo alternativne realnosti, u kojoj poslodavac (nekada uz pomoć provladinih medija a nekada samostalno, u zavisnosti od toga koliko je važan i politički angažovan) po pravilu žali zbog svega što se dogodilo ali uvek, bez izuzetka, krivi mrtve radnike za ono što se dogodilo. Mrtvi radnici teško mogu da opovrgnu, a u njihovo ime očigledno izuzetno retko iko progovori, pa su idealni da budu optuženi za nedolično, neoprezno, bahato, neinteligentno ponašanje. Idealni su da budu nespretni, pijani, drogirani, svakojako loši, da praktično oštete svojom smrću jadnog poslodavca koji je, eto, sve preduzeo da se tako nešto ne desi, ali je ipak odgovorno lice kod poslodavca samo čovek i ne može da se izbori sa takvim ljudima koji namerno ginu na radu samo da mu zagorčaju život, nezahvalnici jedni…

U jednoj epizodi legendarne TV serije „Crna guja“ (Blackadder) konstatuje se kako je jedan od likova nastradao tako što je sam sebi slučajno odsekao glavu tokom brijanja. To se dešava i našim radnicima i radnicama, kad god se povrede ili poginu, oni otvaraju riznicu apsurdnih i nadrealnih PR saopštenja u kojima se ponavljaju, uz manje ili više osećaja za konkretnu situaciju, tugaljive ali istovremeno i optužujuće floskule na račun preminulih. I dokle god se ne uzdignemo kao država iznad sitnih interesa, političkih, korupcijskih, ili drugih, neće nam biti bolje – radnici će biti krivi što su gazde na njima štedele do te mere da im nije više bilo važno ni da li će im sačuvati živote.

(Peščanik, foto: Autonomija)