Skip to main content

Mali omaž dobrom duhu Novog Sada

Vojvodina 16. мај 2024.
3 min čitanja

"Dok ga nisu osvojili varvari"

Srednjoevropski grad nekad osobenog identiteta – po urbanom i kulturološkom nasleđu po mnogo čemu sličan Osijeku, Temišvaru, Segedinu, Subotici – doživeo je i doživljava posvemašnu devastaciju nakon ‘jogurt revolucije’ i silovitog uspona kleronacionalizma i primitivizma.Ta pošast, koja je pre bezmalo četiri decenije poput kuge napala grad i traje do danas, najpogubnije se odrazila na duh grada, na njegov nekadašnji šarm skladno integrisanih nacionalnih, verskih, jezičkih i inih različitosti. Napadnuta je pitomina grada, njegov ponos i – kako jednom reče autentični Novosađanin Đorđe Balašević – njegova pomalo i uobraženost zbog zaista nepatvorene gospodstvenosti.

Vođeni primitivizmom, beskrupuloznošću – i nadasve neobuzdanom gramzivošću – novi arivisti, nišči kleronacionalistički skorojevići, na brutalan način zauzeli su sve ključne punktove (ne samo novosadske, nego i vojvođanske), koji su do dolaska varvara vodili brigu o dobrom duhu i dragocenom urbanističko-kulturološkom nasleđu Novog Sada i Vojvodine.

Na koje je grane danas spao Novi Sad (i Vojvodina) pod terorom neukosti, prostakluka, bahatluka i lopovluka – onih koji ne znaju za stid i obraz – vidljivo je na svakom koraku. Korupcija i kriminal, divljanje urbanističke mafije srasle sa vlastima, ulično i stadionsko nasilje (o političkom da i ne govorimo – hajke na čestite ljude i falukultete koji nisu prodali dušu đavolu), promenjen je kulturološki kod grada, dominiraju banalnost i kič, izgubljeni su građanski red i solidarnost…

Sred takvog posrnuća, ipak se još susreću tragovi nekadašnjeg Novog Sada, onog uistinu gospodskog, zbog kojeg je i mogao biti pomalo uobražen.

Mali omaž nekadašnjem dobrom duhu sada posrnulog grada vidljiv je na ogradi Srednje mašinske škole (nekad zvane ‘Boško Palkovljević Pinki’ po istoimenom narodnom heroju) – koja je iškolovala mnoge vrsne stručnjake za nekad razvijenu, a danas uništenu mašinsku industriju Novog Sada i Vojvodine. Ne velike i drečave ali ipak vidljive poruke, koje simbolizuju ključne temelje proterane uljudnosti grada – za divno čudo dobro su se i održale nekoliko godina u postojećem ambijentu devastacije skoro svega civilizovanog.

Autori ideje, realizatori i oni koji brinu da poruke opstaju, da je sreće trebalo bi da su laureati nekih od gradskih nagrada i priznanja. Ali kod gramzivih i neobrazovanih niščih duhom i moralom koji vode grad – onih što brukaju i naciju koju izopačeno razumevaju a ne izlazi im iz usta, i jezik što bi da ga potpunim ‘pravoslavnim srbiziranjem’ i ćiriličenjem očiste od je l’ da tuđica, i veru koju svode na paganske obrede i rituale, i grad kojim rugajući se upravljaju – što’no se kaže malo morgen, kako onomad reče njihov izvorni ideolog Slobodan Milošević Slovencima na njihove razumne predloge rešenja jugoslovenske krize.

Ti niti vole, niti shvataju šta je u stvari grad. Pogotovo ne shvataju kakav je lep i uljudan bio Novi Sad, po mnogo čemu biser grad dok ga – kao i celu državu – nisu osvojili varvari. Prema Novom Sadu su bili i ostali posebno brutalni, jer njihove kleronacionalističke bornirane glave ne poznaju njegov nekadašnji širok i dubok civilizacijski duh, pa ga zbog toga organski mrze.

Pavle Radić ((Autonomija)

(Autor je nekadašnji đak Srednje mašinsko tehničke škole „Boško Palkovljević Pinki“)