Skip to main content

LASLO VEGEL: Titule i plišane fotelje

Laslo Vegel 13. апр 2012.
3 min čitanja

Plišane fotelje ili autonomija

Da li Vojvodina treba da bude republika, ili da se izbori za suštinsku autonomiju? Naravno, o svemu tome se može razgovarati, može se raspravljati, zašto da ne? Ne vidim u tome ništa loše. U Vojvodini zaista postoje takve građanske organizacije koje su se proteklih deset godina dosledno borile za vojvođanske interese, nisu taktizirale, njihovi lideri nisu na tome pravili političke karijere. Bilo je pojedinaca koji su ustrajali na tim svojim stavovima, nisu se opredelili za plišanu fotelju, nego za Vojvodinu. Njima svaka čast, ali mogu samo da se, kiselo, nasmešim onim političarima koji su i do sada sedeli u vlasti, koji su 2006. godine pozivali svoje pristalice da na referendumu glasaju za novi Ustav, koji su usvojili i slavili pokrajinski Statut, ali sad, pred izbore, najednom zahtevaju „suštinsku autonomiju”. To je, s jedne strane utešno, jer su stranke shvatile da građani Vojvodine sve masovnije zahtevaju autonomiju. S druge strane, međutim, nameće se pitanje, zašto su se pune četiri godine povlačile pred tim pitanjem. Mogle su sve ovo vreme da zahtevaju „suštinsku autonomiju”. Inače, težnja ka autonomiji nije retka, usamljena pojava u današnjem svetu. Paralelno s globalizacijom širi se i „virus” teritorijalne autonomije. Južni Tirol, na primer, namerio je da od Rima „otkupi” punu autonomiju, i to za 15 milijardi evra. Samo bi monetarna politika, odbrana i spoljni poslovi ostali u nadležnosti italijanske države. Taj obim autonomije se već umnogome približava statusu republike, međutim, žitelji Južnog Tirola su skromni, oni to nazivaju autonomijom. Sasvim je druga stvar to što se srbijanski centralistički antiglobalisti (contradictio in adiecto!) i ognjem i mačem bore protiv ideje autonomije. Sad je i to deo predizborne kampanje, partije su se bacile i na tu temu. I čine to baš one partije koje su, ne u zamenu za „suštinsku autonomiju”, nego za plišene fotelje podržavale Tadićevu vladu. U redu. Predlažem da dotični stranački prvaci, u slučaju da Boris Tadić pobedi na predsedničkim izborima, ponizno zatraže od njega „suštinsku autonomiju”. Možda će im se Boris Tadić smilovati.

Pre dvadeset godina

Robert Čoban na Fejsbuku podseća da je tačno pre dvadeset godina počeo bosanski rat. Sedelo je nas nekoliko u Zmaj Jovinoj ulici i mozgali smo o tome da bi trebalo nešto preduzeti. Sakupio sam svoje kratke novosadske eseje koje sam ranije pisao i objavljivao u nedeljniku Stav. Ti eseji su se uskoro i pojavili, pod naslovom Život na rubu, sa pogovorom Aleksandra Tišme. Mala, brušuri slična publikacija, u ratna vremena nije ni dolično štampati kićene knjige. U to vreme Novi Sad je doživljavao maćehinsku sudbinu, malo je nedostajalo da se i Dunav prekrsti u Severnu Moravu. Marljvo sam pisao Vitgenštajnov razboj, svoje dnevnike, monologe. Uvišestručila se i energija mog prevodioca, Arpada Vicka, prilježno je prevodio moje buntovničke tekstove. Nije ustuknuo, pridodao im je i on svoje ime. Shvatio sam da je dnevnik pravi manjinski žanr, nadoknada za svaku vrstu domovinu, za svakog izgubljenog prijatelja. Bio je to početak razdoblja osame, mnogi od prijatelja koji su se zaklinjali na vernost zavičaju najednom su mu okrenuli leđa. Nisam mogao da se otmem utisku, sedeći povijenih leđa za pisaćim stolom, da ispisujem svojevrsni memento – zato sam i osećao veliku empatiju prema njima. Zašto da upropaste svoj život tako što će ostati ovde? Ne razumem samo one koji u poslednje vreme trijumfalno obilaze Bačku, vraćaju se u zavičaj kao da su pobedili. Oni koji su tada ostali, nisu pomišljali na pobedu, hteli su samo da prežive. Često mi se u sećanju pojavi lik Čabe Utašija, još uvek ga vidim kako sa aktentašnom u ruci, profesorski odmereno prolazi bulevarom prema fakultetu. Ponekad bi mi se pred vratima stana stvorio Alpar Lošonc, neko vreme mu je tu bilo skrovište. I vidim ostale, kao da lelujaju u magli. Sa Nenadom Dimitrijevićem formulisali smo peticiju protiv angažovanja vojske. Koliko smo samo bili naivni! I kad god sam ugledao Slobodana Beljanskog, tešio sam se, da će nas nas ovaj skeptični intelektualac i vrsni advokat odbraniti, budemo li se našli u ozbilnijim nevoljama.

Demokratija i autonomija

Jedna stvar je neosporna: autonomija je par excellence demokratska tekovina. Autoritarna, partokratska autonomija je nakazna, mrtvorođena tvorevina. To je slučaj i sa autonomijom Vojvodine. Onaj ko ideju autonomije ističe na svoju zastavu, neka bude uzorni demokrata. Međutim, da li je to tako? Zar nisu partije, koje se zdušno zalažu za autonomiju, pale u greh partokratije? Zar u razna tela, razne organe, ne delegiraju vlastite partijske vojnike? Da li su stranke, koje se zaklinju u autonomiju, poštovale slobodu štampe ili su otpuštali kritički misleće intelektualce? Imali su više od deset godina na raspolaganju da posluže kao primer drugima. Da su se ponašali uzorno u duhu demokratije, širom Srbije bi ljudi podržali autonomiju Vojvodine iz uverenja da mora u državi da postoji jedna tačka u kojoj se demokratija ostvaruje. Ali ako se ne ponašaju primerno, građanin će samo da odmahne rukom i pomisliće da je reč samo o ordinarnoj borbi za vlast. I ne treba tražiti izgovore – niko ih ne sprečava, ni Tadić, ni Nikolić, da budu uzorne demokrate.

Vesti

Moj berlinski izdavač me obaveštava da će se 11. aprila nemački prevod moje knjige Priče iz donjih predela ­pojaviti u nemačkim knjižarama.

April 2012.
(Preveo: Arpad Vicko)