Skip to main content

LASLO VEGEL: Omađijani pesmom Sirena

Autonomija 13. авг 2010.
3 min čitanja

Nema, na žalost, vojvođanskih Odiseja

Narodni poslanici su izvoleli odlučiti onako kako su odlučili, na šta je Ustav samo bolno jauknuo. Multifunkcioneri su ponovo pobedili. I sad poslanici mogu bezbrižno da leškare na grčkim plažama. Nisam drugo ni očekivao – kad neko okusi vlast, hoće da je ima sve više i više. Onaj ko žudi za još više funkcija, taj priželjkuje, zapravo, veću vlast. Ima za to dosta primera i u našoj maloj mađarskoj zajednici. A da neće možda mediteransko sunce – i mediteranski duh – da opameti, makar donekle, naše poslanike? Ima nade, jer – navodno – grčka kuhinja osvežava dušu, a grčka vina bodre duh. Zaparalo mi je uši, slušajući parlamentarnu raspravu, objašnjenje da je ovaj morbidni zakon donet zbog Vojvođana, da su multifunkcionerske privilegije izglasane zbog vojvođanskih poslanika, s obzirom na to – glasio je argument – da su im Vojvođani nametnuli duple službe. Da, izabrala ih je stranka i nacija, samo što je narod bio mudriji od partija, jer im je poverio samo po jednu dužnost. I ne dolikuje da se ta pozicija zloupotrebi, i da se smesta zahtevaju bar dve funkcije. Naprosto nije pristojno. Inače, kao pristalica autonomije, verujem da će autonomija biti poželjna i cenjena ako bude prednjačila (i) u negovanju demokratske kulture. Zbog toga je i jogurt, začinjen udbaškim mirođijama – takozvana „jogurt-revolucija” – tako brzo preplavio vojvođansku ravnicu, jer se našao naspram jedne rigidne pokrajinske vlasti, o kojoj se čak i u Ljubljani govorilo da je preterano dogmatska. Vrlo je verovatno da bi brutalna sila, kojoj su „jogurtaši” pribegli, oborila i najdemokratskiju vlast u zemlji, ali taj pad bi tada bio makar dostojanstven. Za mene je autonomija rođena sestra demokratije. Nema demokratije bez slobodnih, nezavisnih, samostalno mislećih ljudi. Ne postoji autentična demokratija koja ne bi priznala teritorijalne i manjinske autonomije. I zbog toga razmišljam o takvoj vojvođanskoj autonomiji, pred kojom bi i građani Niša ili Kragujevca rekli: nemojte napadati Vojvodinu, jer nam je ona potrebna, ako ni zbog čega drugog, a ono kao osnov za poređenje. U ponekim trenucima sam poverovao da smo u stanju prepoznati te mogućnosti, ali sirenski pev poput magneta privlačnih funkcija namamio je na tanak led većinu vojvođanskih političara koji bi u ovoj situaciji morali da se ponašaju poput Odiseja koji je uši svojih ljudi zapušio voskom, a sebe dao privezati za jarbol, kako ih Sirene ne bi omađijale pesmom, i postali njihove žrtve. U velikim mukama, kidajući konopce, slušao je zamamnu pesmu morskih nimfi. Konopci su bili dovoljno čvrsti i zahvaljujući tome spasao se kobne napasti. Na žalost, Homerov ep nije bio u rukama naših poslanika. Sumnjam da ga ima i u biblioteci parlamenta. Ali valjda još ima nade! Možda će ozračje drevne Helade, uticaj mediteranskog leta – o kojem je Kami naslikao tako potresne slike – produbiti starogrčku kulturu poslanika dok se brčakaju u talasima Sredozemnog mora. Ovoga puta mislim na onog narodnog poslanika koji je Platonu „dostojnom” mudrošću branio svoju multifunkcionalnost, i koga bulevarska štampa s prisnom jednostavnošću pominje kao Palmu.

Da ili ne?

Rodoljub Šabić, poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka о ličnosti, ponovio je da su se prilikom izbora manjinskih nacionalnih saveta dešavale povrede zakona. Pored ostalog, događalo se se da su „razni aktivisti” popisivali lične podatke građana. Mađarski nacionalni savet nije demantovao ovu tvrdnju, što je prilično žalosno, s obzirom na to da ovo telo u svom sastavu ima – pored drugih – i nekoliko crkvenih dostojanstvenika, što baca loše svetlo ne samo na njih kao ličnosti, već i na crkvene zajednice, ako u ovoj stvari bude izostao demanti tvrdnje komponentne osobe kao što je Rodoljub Šabić. Ili bi zbog širenja lažnih vesti trebalo tužiti Šabića – jer ovim tvrdnjama kompromituje nacionalni savet – ili bi trebalo kazniti one koji su kršili zakon.

avgust 2010.
(preveo: Arpad Vicko)