Skip to main content

LASLO VEGEL: Hoće li izbiti plišana pobuna?

Autonomija 28. јул 2012.
2 min čitanja

Neka peva bogomdani narod!

U srpskoj i u vojvođanskoj mađarski štampi posvećen je pažnje vredan prostor izjavi Ivice Dačića da je razgovarao s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom koji je izneo svoje zadovoljstvo dobrim odnosima između Socijalističke partije Srbije i Saveza vojvođanskih Mađara. I zaista, odnosi između tih dveju partija, odnosno njihovih lidera, zaista su odlični. Ištvan Pastor, predsednik SVM-a, nije isključio mogućnost da će SPS i SVM, jednom, stupiti i u koaliciju. U konačnom zbiru, ipak je bolje kad se partijski lideri grle i ljude, nego da se hvataju za guše. Malo je ljudi koji su u stanju da se snađu u ovom koalicijskom lavirintu, najmanje su to u stanju birači koji su osuđeni da tokom narednih četiri godine drže jezik za zubima. Izabrali su – sad neka ćute. Svoj deo posla su obavili, sad su slobodni. A partijski lideri ne silaze s javne scene: pevaju (kao da zlo ne misle), grle se i ljube, srdačno tapšu jedni druge po ramenima, leđima, demonstrirajući time kao da je sve u najboljem redu, iako su – nadam se – svesni da smo pred užasno teškim vremenima. Radi umirivanja naroda treba održavati privid optimizma, dobrog raspoloženja, bezbrižnosti. Neka bogomdani narod peva! Mada, kako primećujem, narod baš i nije naročito raspoložen za pesmu. Mene zapravo zanima šta o svemu tome misli imaginarna partija siromašnih, šta misle ojađeni, materijalno upropašćeni, siromašni, koji tavore u bedi, ispod egzistencijalnog minimuma. Posve sam siguran da bi najradije zaplakali, a ne da se vesele u društvu turbo-folk dama i gospode. I dok ministar za unutrašnje poslove lepo, osećajno peva, ljudi se došaptavaju o sve učestalijim razbojničkim krađama, poharama, pljačkama.

Ne, i ne!

„Pisac nije idealistički sanjar koji stvari posmatra iz nutrine svoje lepe duše, niti se utapa u unutrašnju izvesnost svoga dara” – pisao je Moris Blanšo, koga zaista niko ne može optužiti da je bio pristalica angažovane književnosti. Jedino nije voleo stil i svet lepoduha koji se utapa u intimu duše.

Mimoišli se

Kami podseća da revolucija pokušava da se ostvari odozdo naniže, a pobuna odozdo naviše, usled čega su se uvek mimolilazili ili se bar nisu razumeli. Da li će posle plišanih revolucija da usledi vreme plišanih pobuna?

Ispaštanja – bez greha

Zašto se vazda okrećemo tragičnim formama bivstva? – postavljam sebi pitanje Karolja Kerenjija pre nego što se odlučujem da ovo leto posvetim starogrčkoj književnosti. Još su žive u meni dileme moje poslednje knjige, Priče iz donjih predela, zato i uzimam valjda s police najpre Sofoklovog Edipa na Kolonu. Da li stari Edip zaista podbunjuje svet protiv boga? Edip, oceubica, koji zbog „jezive ljubavi” prema majci pristaje na ispaštanje, ali ne priznaje greh? Jedno od najkrupnijih pitanja generacija koja su stasala posle Jalte upravo je to ispaštanje bez greha. S ovim osećanjem krivice polazim u šetnju novosadskom Zmaj Jovinom ulicom. Dobro raspoložene mlade devojke i momci sede na terasama kafea. Kakvu li će im kaznu odmeriti opaki bogovi?

jul 2012.
(Preveo Arpad Vicko)