Skip to main content

LARISA INIĆ: Projektno uterivanje nacionalizma

Larisa Inić 16. мај 2015.
3 min čitanja

Jazzik, jedan od retkih subotičkih festivala (uz Festival Pozorišta za decu, Festival evropskog filma, Desire Central Station i možda jos neki manji) koji izlaze iz okvira folkloraškog iživljavanja nad ukusom i zdravim razumom, ove godine nije dobio ni simboličnih stotinu hiljada dinara, sa koliko su ga pre godinu dana “počastili” multinacionalistički vlastodršci. Jazzik će se ove godine, početkom novembra održati šesti put, ali je njegova kratka istorija Suboticu počastila imenima o kakvima ljubitelji ovog žanra koji posećuju slične festivale mogu samo da sanjaju. Na krilima Jazzika zaživeo je konačno i jedan normalan klub, “Blues Time”, koji je svojevrsno muzičko utočište onima sa nešto malo više afiniteta prema muzici. “Blues Time” je ujedno i mali fenomen, pošto van samog gradskog jezgra u Subotici retko šta funkcioniše. U centru možda postoji još jedno ili dva mesta za izlaske u koja ne zalaze žene sa plastičnim ustima, noktima i cipelama, te obrvama koje se skidaju umivanjem, kao i muškarci u trenerkama (u boljem slučaju izgledaju kao neki od od onih estradnjaka sa nadimcima do četiri slova). Gradska vlast očigledno, želi i više od statusa quo, želi da ubije sve što nije versko ili folkloraško ili bar poniklo iz političkog plašta multinacionalista na vlasti. To nam bar poručuju oni koji su dodelili novac po konkursu za sufinansiranje projekata u oblasti kulture.
Kada se svedu računi, koncept “grad festivala” pretvorio se suštinski u silovanje grada. Silovanje sistematski sprovode tri selendre podeljene među multinacionalistima, iz godine u godinu, zauzimajući dobro proverenim receptom, agresivnošću (računajući na vaš lep kućni odgoj), sve veći prostor, ali i sve veće parče kolača koji deli grad. Prvo je to bilo stidljivo, prodavalo se pod najeksploatisanijim subotičkim brendom – multikulturalnošću. Kulminiralo je nečim što oni nazivaju “Zavičajni dani”, koji će samo iz gradskog budžeta ove godine biti podržani sa 2.6 miliona dinara. Sudeći prema rezultatima konkursa, zavičaja ćemo se nagledati i naslušati u najrazličitijim oblicima. Osim Dana Nikole Tesle (već se bojim šta to tačno znači), niti jedan program koji su ponudila udruženja sa nacionalnim predznakom nema građanski karakter. Zavičajci (ovoga puta srpski) su se vešto podelili, te deluju u koaliciji niza udruženja u čijim se nazivima pominju i doseljeni Srbi, Ličani, Banija, Kordun, Lika, Hercegovina, pa čak i neki savez srpskih udruženja koji stoji iza “Zavičajnih dana”, a čija se registracija (i nisu jedini među dobitnicima) ne može naći na sajtu APR-a. Za Vojvodinu više nema mesta ni u kulinarstvu, jer će grad sufinansirati i knjigu “Zalogaji sećanja”udruženja Ličana “Lika”.
Slične programe i podjednako impresivan nivo kulturnog uzdizanja građanima su ponudili aplikanti iz drugih nacionalnih (i verskih) zajednica (uz par časnih izuzetaka), ali ne nedostaje ni drugih tradicionalnih vrednosti multinacionalista iz subotičke vlasti, poput nepotizma, zahvaljujući kojem se na spisku sufinansiranih, na primer (a ima još primera), našao i sin zamenika predsednika Skupštine Grada Mirka Bajića.
Vaskrsao je i bivši urednik zloglasnog nedeljnika Dani, Milutin Mitrić, koji je devedesetih godina bio deo ratne mašinerije Slobodana Miloševića. Nagrađen je sa pola miliončeta, za poduhvat preduzeća sličnog imena (Magazin Dani) za organizovanje Dana karikature.

povelja subotica
Zlatna medalja ispisana rukom: Subotica u Bijeljini i Bijeljina u Subotici

Posebno zanimljiva je činjenica da je hor Srpske pravoslavne crkve (inače institucija poznata po siromaštvu) dobio 1.340.000 dinara (DA DOBRO STE PROČITALI) za učešće na festivalu u Nici (340.000) i drugim manifestacijama (200.000), kao i za organizovanje spasovdanskih svečanosti (800.000). Grad će, bogobojažljivo, podržati i publikaciju hora sa dodatnih šezdeset hiljada dinara. Osim osvojene zlatne medalje na takmičenju u Bijeljini, na internet pretraživačima ne postoji niti jedan drugi podatak o rezultatima ovog hora. Poznavaoci horske muzike znaju i da zlatna medalja po pravilu ne znači prvo mesto, već se bronzane, srebrne i zlatne medalje dodeljuju svim horovima koji osvoje određen broj bodova. Iz vesti koja je objavljena nije vidljivo da li je to zlato podrazumevalo i prvo mesto na takmičenju, čiju diplomu impresivnog dizajna prenosimo zahvaljujući jednom lokalnom internet portalu koji je i objavio vest.
Šta su, uostalom, “Grammyji” čiji su nosioci gostovali na Jazzik festivalu , spram Bijeljine? “Grammy” je uostalom produkt trulog, neprijateljskog zapada, koji im je mrskiji od svega, osim kada svoju decu šalju tamo na školovanje ili na leto udišu vazduh na Azurnoj obali.
(Autonomija)