Serijom tekstova portal „Autonomija“ vas podseća na ratne i krvave, namerno zaboravljene devedesete godine. Ponovo objavljujemo priloge iz štampanih medija iz Srbije i zemalja bivše SFRJ. Tekst „Plitvice između Tuđmana i Miloševića: Kauboji ponovo jašu“ objavljen je u sarajevskom magazinu „Nedjelja“ 7. aprila 1991. godine. Autor teksta je Manojlo Tomić.

Gospodin Milošević i gospodin Tuđman ostvaruju svoje snove: obećali su na tajnom sastanku „negdje na srpsko-hrvatskoj granici“ da će svekolika jugoslovenska kriza biti riješena za dva mjeseca. Svi smo, s obzirom na saopštenje i prve izjave poslije tog (h)istorijskog susreta, mislili da su se gospodin i drug dogovorili o rušenju Markovića.

Međutim, oni su na umu imali ozbiljnije planove: konačno je počeo dugo očekivani sukob između Srba i Hrvata. Komad s pucanjem i, bogami, stvarnim žrtvama (do ovog trenutka, dvije) desio se na odgovarajućem mjestu – u nacionalnom parku, dakako (niste, valjda, čuli za građanski park), koji je pri tom i pod zaštitom Uneska, koji se zove Plitvice i koji je, između ostalog, poznat i po tome što su pod njegovim vodopadima snimljeni mnogi kaubojski filmovi.

Dakle, na Uskrs, u rano jutro ljeta gospodnjeg 1991, Srbi su pucali na Hrvate, odnosno Hrvati na Srbe, prolivena je krv, pali su mrtvi i dugoočekivani rasplet jugoslovenske drame je otpočeo. Odnosno, zaplet se nastavlja.

Po dosad poznatim činjenicama, događaj se odvijao ovako: u ranu nedjeljnu zoru specijalci Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske su krenuli što (loše) maskirani, što nemaskirani, policijskim bornim kolima, autobusima i automobilima u nacionalni park kako bi uspostavili „red i mir“ odnosno obezbjedili suverenost države Hrvatske i na ovom području.

Prethodnih dana specijalci, milicajci ili rezervisti tzv. SAO Krajina „okupirali“ su ovaj nacionalni park, smijenili Poslovodni odbor Društvenog preduzeća „Plitvice“ kako bi proveli odluke Skupštine općine Titova Korenica o pretvorbi ovog preduzeća u javno preduzeće u sastavu tzv. Srpske autonomne oblasti Krajina. To je očito bila kap koja je prelila čašu.

I kako je to najavio Franjo Tuđman, upotrijebljena su sva sredstva (čitaj sila) kako bi se na području Plitvica uspostavila suverenost hrvatske države. Istina, po dosadašnjim saznanjima, vatru su, po svemu sudeći, prvi iz zasjede otvorili srpski pobunjenici. Oni su uspjeli i da rane nekoliko specijalaca (jednog i da ubiju), ali su potom savladani i potisnuti. Navodno, zahvaljujući i tome što su im hrvatski specijalci došli iza leđa jer su se već nalazili u hotelu „Jezero“, prerušeni u italijanske uskršnje turiste. Naravno, u skladu sa svojom novom istorijskom ulogom da sprečava međunacionalne sukobe, intervenisale su i trupe JNA.

Po ocjeni Srba nepravovremeno, te su zbog toga protestvovali pred kninskim garnizonom tražeći da im se vrati oružje koje su prije mjesec dana predali. Zatražili su, također, i ostavku generala Tominca, koji komanduje jedinicama koje obezbjeđuju mir na Plitvicama (Po posljednjim vijestima, tome je navodno udovoljeno).

Bilo je sukoba i u drugim mjestima, ali izgleda da se situacija polako smiruje. Specijalci su se povukli s područja Plitvica i uspostavlja se redovna milicijska stanica, a do pisanja ovog teksta nema ništa od najavljenog ustanka cjelokupnog srpskog stanovništva u Hrvatskoj (po nekima, treba da otpočne u subotu). Po svemu sudeći, ni srpski narod u Hrvatskoj nije jedinstven i uvijek spreman da slijedi ekstremiste iz vlastitih redova. Istina, proglašeno je i pripajanje SAO Krajina Srbiji, kao i Slavonije i Baranje, ali ti akti su bar za sada, bez stvarnog značaja.

Pominjanje kauboja na početku teksta nije slučajno, iako se nekome može učiniti na prvi pogled neprimjerenim, pa i nedopustivim. No, ovakvi incidenti doista liče na loše vesterne kakvi su, uglavnom u raznim koprodukcijama, snimani na Plitvicama.

Ponavljaju se svakog vikenda, između sesija Predsjedništva SFRJ, odnosno predsjednika (predsjedništva) republika, tako da je narod na njih pomalo oguglao: ljudi su, za razliku od straha koji su ispoljili za vrijeme emitovanja filma o Špegelju ili zbivanja u Pakracu, ovaj put uglavnom saslušali vijesti i okrenuli drugi kanal da gledaju tenis. Možda to i jeste cilj režisera ovih zbivanja: da nas polako naviknu da živimo u latentnom građanskom ratu jer to je, izgleda, i jedini način da sadašnji vladari ostanu na vlasti.

Poređenje ovih zbivanja s vesternom ima svoj osnov upravo zbog njih. U inostranstvu naše vrle čelnike već nazivaju kaubojima. Oni su, zapravo, i najodgvorniji za ovakve međunacionalne obračune, oni ih direktno izazivaju (pa, vjerovatno, i organizuju).

Sukob na Plitvicama je zapravo otpočeo u Splitu, na konferenciji za štampu poslije samita predsjednika naših jugoslovenskih „suverenih“ državica, a prvi su pucali Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Prvi je praktično dao saglasnost Srbima u Kninskoj Krajini da mogu upotrijebiti sva sredstva za ostvarenje svojih ciljeva. Drugi je, takođe, obećao upotrebu sile u uspostavljanju suverenosti „hrvatske države na njenoj cjelokupnoj teritoriji“. Da je ova država pravna, njih dvojica bi morali sudski odgovarati za podsticanje i izazivanje međunacionalnih oružanih sukoba.

Po nekim ocjenama, zbivanja na Plitvicama su direktna posljedica nedavnog tajnog susreta Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu. To čak tvrdi i Milan Babić, ogorčen na dosadašnje prilično uzdržano reagovanje srbijanske javnosti, pa i države, koja je očito izvukla određene pouke iz nedavnih zbivanja u Pakracu.

Uostalom, Miloševiću je bila neophodna jedna ovakva situacija kako bi pažnju vlastite javnosti i opozicije skrenuo s unutrašnjosti problema na vanjske, na ugroženost Srba u dijasopori. No, pitanje je da li će na taj način moći homogenizirati svoj narod kao što mu je dosad uspijevalo.

I Tuđmanu je bilo potrebno da ima odriješene ruke u rješavanju srpskog problema u Hrvatskoj kako bi konačno zadovoljio vlastitu javnost, a posebno ekstremne krugove u vlastitoj stranci. On je u Splitu priznao da „bez obzira na to što je osobno hrabar“ ne bi smio sam otići u Knin. Pitanje je da li bi sada mogao i na tenku.

No, i pored toga vjerovatnije je da su zbivanja na Plitvicama prije posljedica nemogućnosti postizanja bilo kakvog dogovora između Tuđmana i Miloševića (osim da sruše Markovića) nego njihovog eventualnog dogovora.

Drugo objašnjenje zbivanja na Plitvicama, koje ima mnogo zagovornika naročito na hrvatskoj strani, svodi se na tvrdnju da je sve ovo dio scenarija stvaranja Velike Srbije, odnosno Sjedinjenih srpskih država, i da time upravljaju režiseri iz Beograda (Milošević prvenstveno). Na određen način, to potvrđuje i „pripajanje“ Krajine, Slavonije i Baranje Srbiji. Međutim, to objašnjenje je samo djelimično tačno i njime hrvatska strana pokušava da otkloni vlastitu suodgovornost za zbivanja u Plitvicama, odnosno za postojeće probleme u odnosima između Srba i Hrvata u Hrvatskoj.

To pitanje se jednostavno ne može, što hrvatska vlast konstantno pokušava, riješiti time što će sve pobunjene Srbe proglasiti teroristima, četnicima, hajducima. U ovom slučaju ne radi se o klasičnoj borbi policije s teroristima, već prvenstveno o međunacionalnom sukobu između Srba i Hrvata. I taj sukob se ne može riješiti policijskim sredstvima, pa ni građanskim (tj. etničkim) ratom. Nepovjerenje Srba prema suverenoj hrvatskoj državi je autentično, nije uvezeno, mada se njime, dakako manipulira iz Beograda; ono je uslovljeno istorijskim razlozima i može se postepeno otklanjati, izgradnjom doista demokratske države, u kojoj će svi biti sigurni da će imati sva svoja nacionalna i građanska prava, slobodu i ravnopravnost.

A da bi se to postiglo, nije dovoljno da jedna vlast vlastiti režim proglasi najdemokratskijim na svijetu. Ne bi čak pomoglo ni to da u plitvičke šume odu Milošević i Tuđman lično i da se bore (i ne vrate se).

Od kada su počeli dogovori o budućnosti zemlje, naši „kauboji“, uostalom, nisu učinili ništa što bi dovelo do popuštanja napetosti, shvatajući da se na vlasti mogu održati samo ako stalno podstiču nacionalno homogeniziranje, za što su potrebni neprijatelji i etnički sukobi.

Proći će i Tuđmanovo i Miloševićevo vrijeme, no ostaće trajne rane i još dublji jaz između Srba i Hrvata. Ključna posljedica ovih zbivanja na Plitvicama je u tome što će ona u svijesti hrvatskoga naroda ostati urezana kao još jedan dokaz da su Srbi četnici, dakle njihovi neprijatelji, i da se sa njima ne može živjeti, a kod Srba da su Hrvati ustaše i da je svaka hrvatska država srbožderna.

Te rane su sada potrebne i Tuđmanu i Miloševiću, no pravi je problem što će trebati dugo vremena da one, i kada njih dvojica odu, zacijele, da se takva lažna (nametnuta) slika jednih o drugima promijeni i da i jedni i drugi shvate da mogu, u obostranom interesu, živjeti zajedno, pri čemu i neće biti najvažnije kakva će biti organizacija države u kojoj (kojima) će živjeti, umjesto da žive u stalnom neprijateljstvu i građanskom ratu.

(Manojlo TOMIĆ, NEDJELJA, broj 59, 7. april 1991.)