„Jemen“ – ukucao sam tu riječ u Google pretraživač.
Bila je to 2011. i nakon „revolucija“ u Tunisu, Egiptu i Libiji, protesti su sada počeli i u Jemenu.
Upravo sam od The New York Timesa dobio zadatak da ih fotografišem. Ali nisam ništa znao o toj državi, pa sam posegnuo za internetom.
Rezultati pretrage su imali zajedničku sumornu temu: terorizam, ekstremizam i khat (biljka sa stimulativnim dejstvom popularna u regiji).
Našao sam se u poziciji da sam gradio sliku o državi u kojoj nikada prije nisam bio; razmišljajući o opasnostima s kojima bih se mogao suočiti dok sam pokušavao organizovati logistiku fotografisanja tamo.
U to vrijeme i nisu baš dijelili vize novinarima, pa sam odlučio da se upišem u školu arapskog jezika u glavnom gradu – kao izgovor da dobijem studentsku vizu i da naučim novi jezik.
Prvobitni plan je bio da ostanem tamo nekoliko sedmica, ali na kraju sam proveo gotovo šest mjeseci u Jemenu. To je bilo iskustvo koje mi je promijenilo život.
‘Dobrodošli u Jemen’
Bio je septembar kada sam sletio u Sanau. Čekajući u predjelu za dolaske, pozdravio me zvuk paljbe izvan aerodroma, što su, kako sam kasnije saznao, bili sukobi između vojske i mladih koji su započeli revoluciju. Carinik mi je udario pečat na pasoš i izašao sam kroz spora i bučna automatska vrata. Bilo je 20h; ispred zgrade je na podu sjedila grupa muškaraca, napuhanih obraza od khata koji su žvakali. Pogledali su me i nasmiješili se. „Dobrodošli u Jemen“, povikivali su.
Škola arapskog u koju sam se upisao poslala je automobil da me preveze; vozili smo se brzo kroz uske uličice Sanaae do škole u starom gradu, gdje ću odsjesti. Bilo je mračno, ali sam i dalje bio zapanjen prvim obrisima njene stare arhitekture.
U školi me dočekalo nekoliko drugih stranaca koji su pohađali nastavu arapskog; nije bilo struje pa mi je jedan od njih dao svijeću kako bih našao svoju sobu.
Te prve sedmice u Jemenu su brzo proletjele. Abdelkawy, naš sjajni nastavnik arapskog, pomagao nam je da naučimo jezik. Za nekoliko sedmica sam znao abecedu, kako se čita i piše, i razumio sam osnovni vokabular i glagole kako bih se mogao izraziti. Na časovima smo se nekada morali kriti ispod stola kada bi počela bombardovanja vladinih snaga. Ali kada bi paljba utihnula, Abdelkawy bi se nasmiješio i rekao: „mafi mushkila“ (što na arapskom znači nema problema) – rečenica koju su Jemenci stalno ponavljali, čak i u najgorim situacijama koje možete zamisliti.
Svjetlost u Jemenu
Bilo mi je potrebno neko vrijeme da skupim hrabrosti i usudim se izaći na ulice glavnog grada da fotografišem.
Kada sam to radio, topla prirodna svjetlost me više podsjećala na Indiju nego na gradove kao što su Kairo ili Tripoli, gdje je svjetlost obično oštrija.
Svjetlost je nešto što meni, kao fotografu, pomaže da izgradim unutrašnju memoriju različitih mjesta koje sam posjetio. Kada se osvrnem, sjećam se država po njihovoj svjetlosti. A svjetlost u u Jemenu je bila izuzetna i jedinstvena.
Grad je u to vrijeme bio podijeljen na dva dijela, i da biste ušli u „pobunjeničku zonu“ morali ste proći nekoliko policijskih i vojnih punktova koje su kontrolisale snage odane tadašnjem predsjedniku Aliju Abdullahu Salehu. Oni su pokušavali zadržati kontrolu nad situacijom kako bi spriječili revoluciju sličnu onoj koja je zbacila s vlasti Bena Alija u Tunisu prije nekoliko mjeseci.
Uskoro sam uvidio da je motor najjednostavniji način da se krećete okolo i kroz punktove, pa sam unajmio taksistu motoristu da me vozi okolo tokom tih prvih dana.
Fatima i Zayed
Ujutro 15. oktobra, čuo sam sada već uobičajeni zvuk paljbe i bombardovanja; ali bio je mnogo glasniji nego prethodnih dana. Tog dana je organizovan veliki marš i dok su učesnici pokušavali prići bliže zgradi ministarstva odbrane, vojska je otvorila vatru na njih.
Zaputio sam se ka Trgu promjena, gdje je bila baza demonstranata koji su pozivali na ostavku predsjednika Saleha. Trg je bio prekriven stotinama šatora, sve punih civila – većinom mladih ljudi – koji se organizuju i sanjaju o promjeni.
Obližnja džamija je bila pretvorena u terensku bolnicu. Oko nje su bile naredane vreće s pijeskom za zaštitu u slučaju da dođe do vojne ofanzive. Na ulazu je bio stari sto za stolni fudbal na kojem su se djeca igrala. Ušao sam unutra.
Na podu su bila tijela mrtvih. Jedan od njih je nosio majicu fudbalskog kluba Barselone, tima za koji sam navijao, tima iz mog rodnog grada.
Čuo sam ljude kako plaču iza tankog drvenog zida. Prošao sam po prostoru i vidio desetke ranjenih, kako leže na podu i čekaju ljekarsku pomoć. Primijetio sam ženu koja je nosila nikab kako drži u naručju mladog ranjenika. Podigao sam aparat i napravio fotografiju.
Nedugo potom sam se vratio u školu arapskog, krećući se kroz uske uličice koje su povezivale trg koji kontrolišu pobunjenici sa ostatkom grada koji kontroliše vlada. U svojoj sobi, tužan i iscrpljen, počeo sam uređivati fotografije koje sam snimio taj dan. Tada sam po prvi put vidio ženu i ranjenog mladića na ekranu. To su bili Fatima al-Qaws i njen sin Zayed, koji je ranjen dok je učestvovao u antivladinim protestima. Dodao sam naslov na fotografiju i poslao odabrane fotografije The New York Timesu.
Kada je prvi put objavljena, ta fotografija nije imala veliki utjecaj. Bila je to samo još jedna bolna slika koju je svijet vidio, a koja je dolazila iz onoga što smo odlučili nazvati „Arapsko proljeće“. Ali nakon nekoliko mjeseci osvojila je nagradu World Pressa za fotografiju godine u 2012.
Moj susret sa Fatimom i Zayedom bio je početak intimne, lične veze sa zemljom koja je preobrazila.
Svjedok promjena
Nakon tog sam imao priliku putovati po cijelom Jemenu sa Laurom Kasinof, kolegicom koja je živjela u Jemenu mnogo prije nego je revolucija počela.
Kada ste, kao ja, rođeni i odrasli u zapadnoj državi, naučeni ste da mislite kako je vaš način života dobar, ispravan. I tako mi nekad prilazimo i sudimo svemu što je daleko od naših normi i standarda. Ali polako i sigurno, Jemen je ovo počeo mijenjati.
Jedna od prvih stvari koje sam veoma rano primijetio bila je nemogućnost da jedete sami. Stigao bih u restoran, potražio prazan sto daleko od ostalih da bih mogao imati prostor za sebe i sjeo. Ali nedugo potom, neko bi mi se pridružio, pričajući, postavljajući pitanja o mojim kamerama i odakle sam.
Drugom prilikom, u javnom prevozu (kombijima sa 15 sjedišta koji prevoze ljude od tačke A do tačke B), kratka vožnja koju sam dijelio sa strancima ne bi protekla u tišini. Novac bi išao od ruke do ruke da se plati vozaču, šala bi nasmijala nekoga, i gotovo bi svaki put neko želio da mi pjeva.
U Jemenu sam upoznao neke od najnevjerovatnijih ljudi koje poznajem. Mohamed Sayagi, lokalni freelance fotograf, otvorio je vrata svog porodičnog doma meni – slavili smo rođendan njegove kćerke Noor u stanu u prizemlju kada je sukob bio na vrhuncu, kada je bilo teško doći do vode čak. Ali Mohamed i njegova porodica su se nastavili smiješiti i dijeliti ono što imaju sa mnom.
Tokom narednih mjeseci u Jemenu, fotografisao sam mnoge stvari, uključujući i svakodnevni život u muškom dijelu starog hamama (kupatila). Sjedio sam u omladinskom kampu na Trgu promjena, dijeleći pjesme i poeziju s demonstrantima – jedna od pjesama koju smo najčešće slušali bila je “Waka Waka” kolumbijske pjevačice Shakire, ali Jemenci su promijenili tekst i pretvorili je u protestnu pjesmu.
Provodio sam vrijeme na krovovima kuća u starom gradu koji je pretvoren u „mafrash“, gdje ljudi sjede zajedno, ćaskaju satima, razmjenjuju mišljenja, dijele snove i zalaske sunca dok žvaću khat.
Rastao sam i učio
Još jedna stvar koju mi je Jemen dao je osjećaj duhovnosti.
Ja dolazim iz Španije, većinske kršćanske države, gdje je crkva bila povezana sa krajnjom desnicom tokom građanskog rata i Frankove diktature. Za mnoge poput mene koji su odrasli u ljevičarskim radničkim porodicama, religija nije bila prioritet.
Ali jednog dana u Sanai, nakon dugog, tužnog dana bombardovanja, osjećao sam se polomljeno iznutra, nisam imao energije ni da pričam niti da plačem. Potražio sam neki vid utjehe u džamiji. Moji prijatelji iz Jemena su mi objasnili kako se moli, i stao sam u kongregaciji pored njih. Kada smo završili, zagrlili smo se i osjetio sam olakšanje.
Lagano je pasti u naivan način razmišljanja o ljepoti drevnih kultura i tradicija, ili o sreći kada živite život samo sa nužnim potrepštinama. Može biti ograničavajuće i nepošteno od mene da tako razmišljam sa svim evropskim privilegijama koje imam, ali siguran sam da je vrijeme provedeno u Jemenu, najbolje vrijeme u mom životu.
Najpošteniji način na koji to mogu reći je da je fotografija, za mene, postala izgovor da otkrijem mjesta koja inače ne bih imao priliku posjetiti. Pomogla mi je da naučim o drugim pristupima životu, drugim religijama i mentalitetima. I naučila me da im ne sudim iz svojih zapadnjačkih korijena, već da rastem i učim više svaki dan.
Bilo je teško vratiti se iz Jemena u Barselonu nakon tog prvog putovanja. Inače, kada putujem na zadatku, uvijek se volim vratiti kući. Ali taj put je bilo drugačije. Lokalnim sam vozom otišao u posjetu majci u Santa Colomi de Gramenetu, radničkom gradu pored Barselone. Moji roditelji su se preselili tamo 1970-ih iz Andaluzije, na jugu Španije, u potrazi za boljim životom.
U vozu je jedna žena čitala knjigu od Orhana Pamuka, Istanbul: Grad, sjećanja, koju sam ja upravo završio. Kao da sam bio u malom kombiju ili u punom restoranu u Jemenu, počeo sam pričati s njom o knjizi. Ali ona me pogledala licem nekoga kome se nije dopala ta upadica.
Na trenutak sam zaboravio. Nisam više bio u Jemenu, ponovo sam bio na Zapadu.
STUPS: Bestijarijum