Jusuf Trbić novinar je i pisac iz Bijeljine. Bio je posljednji prijeratni direktor Radija Bijeljina, iz kojega su ga, doslovno, istjerali arkanovci, koji su baš u njegovom gradu početkom travnja 1992. godine počinili prve pokolje bošnjačkih civila, kojima je započelo nasilje u Bosni i Hercegovini. Ti su zločini zgrozili svijet: znamenita fotografija američkog fotoreportera Rona Haviva, na kojoj srpski specijalac šutira glavu mrtve žene što leži na pločniku, snimljena je u Bijeljini. Trbića su pretukli, ali je, stjecajem sretnih okolnosti, uspio preživjeti i pobjeći u Slovačku, iz koje se nakon rata vratio u Bijeljinu, gdje živi i danas. Napisao je nekoliko knjiga, među kojima se ističe dvotomna dokumentarna kronika “Majstori mraka”. Taj izvještaj o žrtvama masakra arkanovaca nad bošnjačkim civilima u bijeljinskom kraju poslužio je i kao dokaz na suđenjima pred Haškim sudom.

Sedamdesetogodišnji Jusuf Trbić rado je pristao za Lupigu objasniti kako aktualne najave srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorada Dodika, o odcjepljenju Republike Srpske uzrokuju izgrede zastrašivanja povratnika i utječu na ljude u povratničkim sredinama, ali istodobno nije oklijevao progovoriti ni o opasnosti od bošnjačkog nacionalizma.

Prošlog tjedna, javnost je doznala za dva incidenta u Janji kod Bijeljine: 6. siječnja, netko je pucao u zrak pored džamije, a dva dana kasnije, u noći s 8. na 9. siječnja, vikali su i probudili obitelj tajnika Medžlisa Islamske zajednice u Janji Mujage Cifrića. To su samo neki od niza incidenata u Republici Srpskoj protiv povratnika Bošnjaka, što su se dogodili oko 9. siječnja, neustavnog Dana Republike Srpske. Kako takvi incidenti utječu na povratnike? Jesu li ljudi uznemireni? Pojasnite nam, pritom, što se u Janji dogodilo 1992. godine.

– Malo je reći da su ljudi uznemireni, jer se ovo događa u vrijeme najveće krize od rata do danas, u vrijeme uzavrelih strasti, oživljavanja najcrnjih scenarija iz rata protiv Bosne i otvorenih prijetnji secesijom, koja se nikako ne može izvesti mirnim putem. Hoće li biti rata, to je danas pitanje koje se može čuti na svakom koraku. Jer, mnogi od nas pamte vrijeme rata, u kojem je iz Bijeljine i Janje protjerano 35.000 ljudi, ubijene su stotine, hiljade su prošle kroz logore i prisilni rad, srušene su sve džamije, bilo je mnogo silovanja, o ponižavanju i pljačkanju da i ne govorimo. Rane su suviše svježe da bi iko mogao biti miran. A do danas ni jedan od brojnih zločina na ovom prostoru nije procesuiran. Završeno je samo suđenje za logor Batković, za koji je sud u Hagu utvrdio da je bio jedan od logora smrti. Kroz taj logor, prema haškim dokumentima, prošlo je vise od 4.000 ljudi, uključujući i hiljadu iz Janje, 80 logoraša je ubijeno, mnogi su prošli kroz strašne torture, prisilni rad i mučenja. Pa ipak, uprkos nebrojenim dokazima, bijeljinski sud je oslobodio optužene, a žrtve obavezao da plate sudske troškove. Mi i danas viđamo zločince na ulicama. Nije teško zaključiti kako se povratnici osjećaju kad čuju prijetnje, uvrede, pucnje i slavljenje zločina i zločinaca.

Kako povratnici, Bošnjaci i Hrvati, inače žive u Republici Srpskoj? O njima se u medijima vrlo malo govori. Kako im je bilo prije nego što je počeo ovaj val incidenata? Je li bilo mirno? Osjećaju li se sigurni, i imaju li zaštitu?

– Bošnjaci i Hrvati u RS-u su ljudi trećeg reda. Od kraja rata, a naročito nakon 2014. godine, kada nisu podržali Milorada Dodika na izborima, oni su žrtve sistematske, sveobuhvatne diskriminacije. Nisu konstitutivni, što bi po Ustavu morali biti, njihova osnovna prava krše se svakodnevno, bez ikakvih posljedica, a RS se svakodnevno ispoljava kao pravoslavna kvazidržava isključivo srpskog naroda, za druge tu nema mjesta. Ovaj novi val incidenata je nastavak organizovanog, sistematskog pritiska vlasti na preostalo nesrpsko stanovništvo, pritiska koji se danas pojačava. Prema podacima povratničkih udruženja, od 1996. godine zabilježeno je više od hiljadu napada na povratnike, 13 ubistava i mnoštvo verbalnih incidenata, i ni jedan od tih slučajeva nije dobio odgovarajući sudski epilog. Provokacije su dostigle zastrašujući nivo, jer vlast vjerovatno očekuje reakcije, koje bi im poslužile kao opravdanje za ono što čine.

Govori li se u Bijeljini i u istočnoj Bosni o zločinima nad Bošnjacima 1992. godine? Postoji li ikakav javni forum na kojemu se o tome može slobodno raspravljati? Postoji li na lokalnoj razini išta što bi se moglo nazvati suočavanjem s prošlošću?

– Suočavanje s prošlošću je ovdje svedeno na slavljenje zločinaca i kreiranje nove, izmišljene prošlosti koja daje opravdanje za sve što je učinjeno. U ovom dijelu BiH ne samo da nema nikakvog načina da se iznese istina o tom vremenu, već svako pominjanje zločina izaziva buru reakcija. Bijeljina je jedinstven grad po tome što najduža ulica nosi ime Arkanove garde, one iste koja je, pred očima cijelog svijeta, počinila masovne zločine nad civilima početkom aprila 1992. godine. Bijeljina ima i Trg đenerala Draže Mihajlovića, gdje će se presuđenom ratnom zločincu uskoro podići i spomenik, a na tom istom trgu još stoji spomen-bista narodnog heroja Veselina Vese Gavrića, koga su zaklali četnici pomenutog đenerala. Ulice nose imena poznatih četnika, čak i onih za koje se zna da su bili vjerni saveznici ustaške NDH, a skoro ni jedan medij nije nikada objavio ni riječ o zločinima nad Bošnjacima. Treba znati da u Bijeljini, kao i na prostoru cijelog RS-a, nije bilo nikakvih ratnih sukoba, ali očigledno je da posao etničkih čistača još nije gotov. Još prije nekoliko godina Dodik je izjavio za Bošnjake koji se vraćaju u istočnu Bosnu da žele “ponovo okupirati Podrinje”. Ovdje su heroji oni koji su ubijali nedužne ljude, žene i djecu, i ni jednu drugačiju riječ ne možete čuti od političara, novinara, intelektualaca, crkvenih ljudi, ali i običnog naroda. Bijeljinsko Okružno tužilaštvo, koje pokriva prostor od Brčkog do Srebrenice, do danas nije našlo ni jedan slučaj zločina nad Bošnjacima, ali su uspjeli da organizuju procese protiv četiri stotine Bošnjaka zbog navodnih zločina, pa su svi ti ljudi oslobođeni krivnje, što je bilo jasno i prije podizanja optužnica. Ako znamo da je bijeljinska opština, zahvaljujući radu nekadašnjeg dugogodišnjeg gradonačelnika Miće Mićića, dugo važila za najtolerantniju opštinu u RS-u kad su u pitanju međuetnički odnosi, možete zamisliti kako je u drugim dijelovima entiteta.

Kako na atmosferu u bijeljinskom kraju utječe Dodikova politika „vraćanja nadležnosti“ i njegove najave o odcjepljenju RS-a od BiH? Kako su ljudi doživjeli proslavu 9. siječnja u Banja Luci i defile policijskih jedinica?

– Sve se to doživljava kao otvorena prijetnja i praktični korak u rušenju države. Nevjerovatno je da se svakodnevno negira Dejtonski sporazum, da se uništava država i rasplamsava mržnja, o korupciji i pljačkanju širokih razmjera da i ne govorimo, da se sprovodi otvoreni aparthejd i veličaju fašizam te počinioci genocida i ratnih zločina, a da niko za to još ne odgovara. To je slika našeg pravosuđa i naše države danas. Sve se to ne bi moglo raditi bez podrške srbijanske politike, a Srbija se, kako čujemo, intenzivno naoružava, baš kao i Dodikova policija. Zbog čega? Ova planska dehumanizacija Bošnjaka – Dodik ih uporno naziva muslimanima – koji su, njih dva miliona ukupno, i po Orbanu, velika opasnost za Evropu – u kojoj, uzgred, živi preko 26 miliona muslimana – podsjeća na pripremu rata protiv Bosne, u kojoj su islamofobija i navodna odbrana kršćanske Evrope bile važne stavke. Nije slučajno policija na ulicama Banje Luke klicala krstu i pravoslavnim vrijednostima, u državi koja bi morala biti sekularna i u kojoj Ustav nalaže ravnopravnost tri naroda, građana i ostalih. Sve smo to već vidjeli. I bojimo se onoga što može ponovo doći.

Vjeruju li povratnici u RS policiji? Imaju li povjerenja da će ih zaštititi od nasilja?

-.Ovdje nije problem policija, u njoj ima mnogo vrijednih i savjesnih ljudi. Ali, ima i ostataka onih policijskih struktura koje su, po haškoj presudi, počinile genocid u Srebrenici. Uz to, policiji komanduje politika, a ta politika je sljedbenik Miloševićeve i Karadžićeve vizije Velike Srbije, koja se danas propagira kao “srpski svet”. Problem je i sudstvo, koje ne želi da procesuira prijave. I ja sam nedavno podnio prijavu zbog prijetnji koje sam dobio od pripadnika Garde “Panteri”, policija je uredno obavila svoj posao, ali Tužilaštvo šuti. I to se redovno događa. Da napomenem da je među zaposlenima u policiji vrlo malo Bošnjaka i Hrvata, mnogo manje nego što nalaže Ustav RS-a. Recimo, od oko 7.000 zaposlenih, samo je 350 Bošnjaka, dok je u opštinskim administracijama taj odnos 5.300 naspram 390 zaposlenih Bošnjaka.

Proteklih mjeseci, u medijima se vrlo često spominje mogućnost izbijanja novog rata u BiH. Kako vi doživljavate takva nagađanja? Čine li vam se pretjeranima, ili mislite da su uistinu mogući novi sukobi?

– Na ovom dijelu Balkana, a pogotovo u Bosni, sukobi su uvijek mogući. Tri ovdašnja nacionalizma utemeljena su na etno-konfesionalnoj podjeli, pa čitavo društvo djeluje samo kao zbir odvojenih plemenskih zajednica, kojima su osnovno pogonsko gorivo mržnja i izmišljeni strah od drugih. To rezultira homogenizacijom etničkih skupina, isključivim identitetskim politikama, rekonstrukcijom prošlosti koja opravdava savremene ciljeve, terorom površne religioznosti, vladavinom primitivizma i gluposti kao političke paradigme. Dva provincijalna velikodržavna projekta ne odustaju od dogovorene podjele Bosne i čine sve da je predstave kao neučinkovitu, bespomoćnu i nepotrebnu državu, a bošnjačko političko vodstvo zdušno učestvuje u tome. Za naše lidere, ogrezle u korupciji i kriminalu, rat, makar i manji, bio bi rješenje svih njihovih problema. Za nas ostale, na svim stranama, to bi bila katastrofa, nakon koje bi ovdje ostao samo onaj ko nema gdje da ode.

Kad bi takvi sukobi uistinu izbili, što bi se dogodilo povratnicima u RS?

– Oni bi bili prve žrtve, kao i 1992. godine, a posljedice bi mogle biti još gore. Dugotrajna indoktrinacija u politici, medijima, školama, u javnom prostoru, u djelovanju religijskih zajednica, stvorila je generacije mladih ljudi koji su radikalizovani mnogo više od svojih očeva. Ako bi izbili sukobi, oni možda ne bi imali nekadašnji intenzitet, pošto nema JNA ni jake Srbije, ali bi bili mnogo krvaviji, jer proizvedena mržnja je danas mnogo veća nego nekad.

Kako ocjenjujete politiku SDA i bošnjačkih stranaka prema Miloradu Dodiku? Što bi se moglo učiniti da se zaustavi Dodikov separatizam?

– SDA je velika stranka i ima mnogo čestitih članova, ali politika koju vodi vrh stranke katastrofalna je i za Bošnjake i za Bosnu. Treba podsjetiti da je SDA prva monoetnička stranka, da je njen osnivač Alija Izetbegović tražio rušenje građanskog ustava Republike BiH, dogovor naroda i “istinske” predstavnike tih naroda, da je ova stranka još prije izbijanja rata pristala na podjelu Bosne i stvaranje male muslimanske države i da se mnogi toga drže i danas. Zbog toga i tako čvrst savez s Dodikom i Čovićem, jer etnička podjela i neupitna vladavina nad svojim stadom temelj je dogovora koji tako dugo traje. Zbog toga je bošnjačka politika tako zbunjena i nemoćna pred provalom Dodikovog secesionizma, kojeg mogu zaustaviti samo nove, građanske snage, ako ih uopšte ima.

Kako ocjenjujete politiku Hrvatske prema BiH, odnosno premijera i predsjednika Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića? Postoji li način da ta politika bude konstruktivnija?

– Tu politiku, pogotovo kad je Milanović u pitanju, teško je razumjeti. Ona slijedi matricu Tuđmanove politike podjele Bosne, dogovorene s Miloševićem, pa otuda za nas neshvatljivi savez s Vučićevim Beogradom i Dodikom. Tu politiku kao da diktira Dragan Čović, zarobljenik katastrofalne ideje Herceg Bosne, koja je unesrećila i raselila stotine hiljada Hrvata iz BiH. Zar je njima teško shvatiti da je velikosrpska ideja glavni remetilački faktor na ovom dijelu Balkana, da je to retrogradna, fašistoidna ideologija koja neće stati ni pred granicama Hrvatske, samo ako joj se pruži šansa? Hrvatska je članica EU i morala bi se, po prirodi stvari, zalagati za građansku, sekularnu, demokratsku BiH, kao garanta stabilnosti u regiji. Povratak ratnim narativima i propaloj nacionalističkoj politici neće daleko odvesti ni Hrvate, ni Bošnjake.

Pitanje o bošnjačkom nacionalizmu vjerojatno nije primjereno postavljati povratniku u Bijeljinu, ali Vi ste i novinar i politički analitičar. Činjenica je da posljednjih godina, na područjima na kojima su Bošnjaci većina, čak i dobronamjerni promatrači upozoravaju na rast bošnjačkog nacionalizma i netrpeljivosti prema drugima. Slažete li se da u BiH raste i bošnjački nacionalizam? Kako biste ga objasnili, i kako mu se suprotstaviti?

– Bošnjački nacionalizam je tema kojom se rado bavim, pa sam to učinio i u svojoj posljednjoj knjizi eseja “Razaranje Bosne”. Taj je nacionalizam, uz sve prijetnje slijeva i zdesna, po mom mišljenju, glavni problem u BiH, jer, kako je rekao profesor Esad Duraković, Bošnjaci ne mogu sami spasiti Bosnu, ali je mogu sami uništiti. Da se razumijemo: snage destrukcije, pogotovo one koje dolaze iz RS-a i Srbije, ozbiljna su prijetnja opstanku države, ali, kad nisu uspjeli u posljednjem ratu, teško mogu očekivati realizaciju velikosrpskih ciljeva danas. Ali, bošnjački nacionalizam im u tome može pružiti presudnu podršku. On se odlikuje zatvaranjem bosanskog uma u uske etno-konfesionalne okove, povratkom u lažnu, srednjovjekovnu prošlost, u jednosmjernu, do kraja uprošćenu identitetsku matricu, koju diriguje proklamovana “reislamizacija muslimana” i samoorijentalizam. Bošnjaci se moraju okrenuti modernosti, građanskom društvu i sekularizmu, demokratskim standardima savremenog svijeta, dokidanju sopstvenog nacionalizma koji, kako to obično biva, teži dominaciji nad drugima, oni moraju iskoračiti iz robovanja turskom sentimentu i narativa žrtve. Moraju se osloboditi glupog robovanja matrici plemenske podjele, moraju okupiti progresivne snage i reći svijetu jasno šta žele. A za to ostaje sve manje vremena. Jer, ako se nastavi ovo užasno stanje neizvjesnosti, beznađa, kontrolisanog haosa i stalnog iščekivanja sukoba, iz ove zemlje će odlaziti sve više ljudi: prošle godine otišlo je 180.000, po zvaničnim statistikama. A oni koji ipak ostanu moći će samo ugasiti svjetlo u ovoj pijanoj bosanskoj krčmi.

Boris Pavelić (Lupiga, foto: screenshot/YouTube)