Skip to main content

DINKO GRUHONJIĆ: Jesmo li svi bagra?

Autonomija 15. окт 2011.
2 min čitanja

Da li ste čitali Izveštaj o pritiscima i kontroli medija u Srbiji? To je ono štivo koje je sačinio Savet za borbu protiv korupcije i u kojem, istini za volju, ima malo toga što već nismo znali, ali mu je osnovna vrednost u tome što su sve te činjenice skupljene na jedno mesto. Zbog toga se ovaj izveštaj zapravo čita kao krimi-roman, u jednom dahu. I zbog toga vam, iako smo sve to znali i ranije, nakon iščitavanja zaista pripadne muka.

To je verovatno jedan od razloga zašto svesni građani ove zemlje, kojima je preostalo još malo čestitosti uprkos sveopštoj moralnoj truleži, veoma često spas traže u eskapizmu. To je verovatni razlog zašto su čak dve trećine građana Srbije „navučeni” na medije, kako je pokazalo jedno nedavno istraživanje. Prosto: stvarnost je nepodnošljiva, a dubinsko iščitavanje stvarnosti izaziva stomačne tegobe. Minimum. Zato se ovdašnji sluđeni plebs drži onog stiha iz proročanske pesme Zabranjenog pušenja: „Što manje dijete znaš – to si manje nesretan…”

U jednom drugom, paralelnom, svetu egzistira ovdašnja politička elita, koja je od države napravila partitokratsku prćiju, gnezdo kleptokrata. Korumpirani političari iznedrili su korumpirane i pokvarene lekare, koji vas, čim stupite u ordinaciju, merkaju i iskusnim podlim okom procenjuju koliko ste „teški”. Te vam preporučuju svoju privatnu praksu a ne tu „državnu” ordinaciju u koju ste došli. Preporučuju vam potom i taldžijskog farmaceuta. Od Hipokrata su se pretvorili u hipokrite, bedne licemere. Iznedrilo je takvo društvo i podmitljive sudije, novinare, profesore, sve u svemu „intelektualce” koji su svojim nesebičnim angažmanom potvrdili da „intelektualci” zaista jesu najkvarljivija roba. Pa onda šalterske službenice i službenike, carinike, policajce, oficire, portire, inspektore, poreznike…, koji su, u zavisnosti od tarife, spremni da „zažmure na jedno oko”, a možda i na oba – i oka i uha.

Takvo jedno društvo, predvođeno svojom političkom elitom, s predumišljajem se – kao pantljičara – dovuklo do statusa kandidata za članstvo u Evropsku Uniju. Dovuklo se – poput gliste – do idealnog trenutka, do linije kada će kandidatura biti iskorištena jedino kao džoker za izbore. A ta i takva kandidatura, uzgred, ovdašnju vlast je jedino i zanimala. Jer kandidatura bez datuma početka pregovora ne znači u stvari ama baš ništa. Kandidatom se, naime, može biti godinama i decenijama, a tek s datumom početka pregovora ova država bi konačno dobila u zadatak da zaista poradi na civilizacijskim normama. To je, dakle, status s predumišljajem. Jer, hajde da se ne lažemo, od 2003. do danas ovde se sistematski radi na tome da Srbija zapravo nikada ne uđe u EU.

Šta će, međutim, povodom toga poduzeti „narod” – nevladine organizacije, druga, treća,  četvrta i peta Srbija? Hoće li nastaviti manijački da bleje u televizor, da se zatvaraju u staklena zvona, budu apatični, kukaju i budu kritizeri, ili će, možda, neko nešto učiniti povodom toga? Na primer, izaći na izbore, preškrabati glasački listić, nacrtati Mikija Mausa, i tako pokazati ne revolt nego prezir prema političkoj „eliti”. Ili ćemo i dalje imati konsenzus o tome da živimo u svinjcu, a da pritom ne želimo sebi da priznamo da smo i sami svinje? I slušati o tome kako smo „razočarani”, kako je „energija potrošena” na duži rok… Na radost hulja na vlasti i u opoziciji.

Doduše, kažu da svaki narod zaslužuje vlast/opoziciju kakvu ima. Samim tim, da li smo zaista svi ista bagra kao i oni?

Dinko Gruhonjić