Poznato je da je jedna od omiljenih fraza Fjodora Dostojevskog bila: „Dosadno je u svijetu, gospodo!“ A prema riječima bečkog istoričara, kulturologa, profesora i autora Aleksandra Etkinda (Alexander), Dostojevski je poseban heroj aktuelnog ruskog predsjednika Vladimira Putina upravo zbog tog osjećaja, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.

Etkind, rođen u Sankt Peterburgu, poznat je u svijetu humanističkih i društvenih nauka po svojoj seriji knjiga koje su postale fundamentalne za percepciju ruske istorije.

U intervjuu za RSE, on zadire u potrebu psihoanaliziranja duboke patologije koja se manifestovala u aktuelnoj ruskoj vladi, i tvrdi da upravo kroz razumijevanje ruskih prošlih preokupacija i prerogativa možemo nazrijeti pravi mehanizam Putinovih motiva u odvajanju moderne Rusije od modernog svijeta – i, na kraju, invazije na Ukrajinu.

RSE: Vaša knjiga „Eros nemogućeg: Istorija psihoanalize u Rusiji“ objavljena 1993. godine, je zbirka eseja o Srebrnom dobu Rusije (1890-1917.) iz psihoanalitičke perspektive. Niče (Friedrich Nietzsche) igra važnu ulogu u intelektualnoj istoriji tog perioda, a vi pišete da je svuda drugdje Ničeizam bio prelijepa intelektualna igra, ali da je u Rusiji to bio praktični Ničeizam. Lenjin je praktičan primjer. Možemo li da primijenimo razumijevanje Ničea na ono što se sada dešava u Rusiji, na njen rat u Ukrajini i na samog Putina?

Aleksandar Etkind: Prva poglavlja govore o tome da postoji čudna kombinacija Ničea, Marksa i Frojda [Karl Marx i Sigmund Freud]. To je dovelo do izuzetnih fenomena: [Lav] Trocki je, na primjer, bio i ničeanac i frojdovac, iako je sebe, naravno, smatrao isključivo marksistom. Tim ljudima je najteža stvar bila ideja o „superčovjeku“. Za Trockog, kao i za [Maksima] Gorkog, ali i za druge ljude, ova ideja je bila suštinska: stvoriti nove ljude i ti ljudi će živjeti na potpuno nov način.

Putinizam je, nažalost, intelektualno veoma siromašan. Vjerujem da je Trocki čitao Marksa, Ničea i Frojda, ali ne vjerujem da je Putin pročitao nešto slično… Jednom davno, [Andrej] Ilarionov, [bivši] glavni ekonomski savjetnik ruskog predsjednika, dao mu je Ajn Rend [Ayn Rand] da pročita. Čini se da je to obim Putinovog prodora u stranu književnost.

RSE: Rusija se čupa iz moderne civilizacije i rado ruši temelje svega što je izgrađeno u proteklih 30 godina. Kako vidite mračnu, mazohističku kulturu koja je preuzela ulogu u tome?

Etkind: Mazohista, kao što znate, uživa (u patnji). I teško je shvatiti kako ovi ljudi pronalaze zadovoljstvo. Mislim da se radi o fetišizmu. Fetišizam je kada dio postane važniji od cjeline – na primjer, potpetica (cipela) ili neka vrsta trake je važnija od žene. Fetišistu je teško razumjeti spolja, i oni se ne mogu međusobno razumjeti: jedan fetišista voli traku, drugi štiklu. Na karti čak i oblik Krima jako podsjeća na fetiš. (Prvo je bio Krim,) sada je Donbas; onda to postaje cijela Ukrajina.

Fetiš se sada proširio izvan Krima. Oni crtaju mape i raspravljaju o strategiji, ali pravi fetiš je Ukrajina, a to je povezano s revanšizmom. Govorimo o novom osvajanju, novom ovladavanju onim što je postojalo u prošlosti. To je kao opsesivno osjećanje odbačenog partnera koji je to već imao jednom ili više puta i želi to ponovo.

RSE: Sam Putin je počeo kao modernizator. U kom trenutku je Rusija postala takav neprijatelj modernosti?

Etkind: Ono što sada imamo nazivam „paleo-modernošću“ – sve te planine betona, mora nafte, rezervoari, gomile smeća. Današnja modernost je u mnogo čemu suprotna (onom što je modernost bila ranije). Ova tranzicija je bila bolna za sve; trajalo je decenije. Ali u Rusiji se ova promjena dogodila na početku Putinove vladavine. Ilarionov je napisao tomove u kojima negira klimatske promjene i naziva ih fenomenom koji je stvorio čovjek. Zatim se preselio u Sjedinjene Države, postao pristalica tadašnjeg predsjednika Donalda Trampa (Trump), koji je i sam antimodernista, poricatelj klimatskih promjena.

Međutim, glavna tačka poricanja došla je kada je Rusija shvatila da gubi glavni izvor svog postojanja: izvoz nafte i gasa. Kada je došlo do ovog razumijevanja, naišlo je i na poricanje: Ne, ovo su samo riječi, ništa se neće desiti. (Zapad) će trčati u Sibir po drva za ogrjev, kao što je Putin u jednom trenutku rekao; više nemaju čak ni nuklearne elektrane.

RSE: Rusija nikada nije priznala nasilje u svojoj istoriji, zapisano u njenom genetskom kodu: unutrašnji kolonijalizam, kolonizacija ogromne teritorije bezbrojnih seljaka, nasilje nad Kavkazom, a zatim i terori 20. vijeka kao što su revolucionarni teror, Veliki teror ’30-ih, zatim Čehoslovačka, Afganistan, Čečenija. O tim stvarima se ne govori, ali su sve dovele do sadašnjeg rata.

Etkind: Ovo je vrh ledenog brijega – možda dio koji je potpuno pod vodom. Ali postoji još jedan dio ledenog brijega, mnogo vidljiviji s površine: generalno odbacivanje modernosti od strane Putinovog režima. Trenutno pišem knjigu pod nazivom ‘Rusija protiv modernosti’.

Dok nije pokrenula rat u Ukrajini, Ruska Federacija je bila cijenjena, bogata zemlja… Ali, Putin je donio odluku da pomjeri taj kolos i sada ovaj ledeni brijeg pluta i usput se topi.“

Čovječanstvo ima goruće probleme koje svi znamo napamet, a to su globalno zagrijavanje, pandemija, dekarbonizacija; uopšteno, tranzicija civilizacije na potpuno drugačija tla. Za Rusiju, kako je evoluirala u proteklih 30 godina postsovjetske vladavine, ova globalna modernost predstavlja prijetnju. Razvoj Rusije je krenuo u drugom smjeru. Ruske izjave o klimatskim promjenama, okolišu, održivom razvoju su samo prazne riječi…

Ali u jednom trenutku se pokazalo da su ljudi koji vode ovu politiku u Rusiji shvatili da je to ozbiljno. Bio je to šok. Sve je to povezano: duboke neprerađene traume i katastrofe, patološki fetišizam i otpor modernosti.

RSE: Još jedna vaša knjiga se zove ‘Priroda zla: Kulturna istorija prirodnih resursa’. Rusija je školski primjer zemlje s prirodnim resursima, koja se od svog nastanka oslanja na njihov izvoz: drvo, krzno, ribu, pšenicu, ugljovodike. Da li je ovo što se sada dešava djelimično zakašnjela histerična reakcija Rusije na globalnu energetsku tranziciju, shvatajući da se doba nafte bliži kraju i pokušava da natjera potrošače na ponovno korištenje ruskih ugljovodika?

Etkind: Ovo igra ulogu u mnogim faktorima. Globalni događaj je rat, a takav događaj ima mnogo istorijskih razloga. Počelo je negiranjem klimatske katastrofe, energetske tranzicije. To poricanje je bila prva faza. Druga faza je bila obmana: neka počnu da uvode sve vrste poreza na ugljik i složene sheme preračunavanja u sporazumu iz Kjota, na primjer, i Rusija će imati koristi.

Rusija ima mnogo šuma, a još više močvara, pa je morala nametnuti metod obračuna u kojem, s jedne strane, može da izvozi energiju koja će se koristiti negdje drugdje. Porez na emisiju gasova će plaćati zemlje koje sagorijevaju svu ovu naftu, dok Rusija ima deindustrijalizaciju i sve manje sagorijeva, proizvodi sve manje struje, a ima sve manje emisija. Rusija je onda jednom plaćena za svoju naftu, a onda opet, drugi put, zbog tako malo emisija.

Ovo je trajalo nekoliko godina. Bivši predsjednik Dmitrij Medvedev bio je strastven u pogledu tih proračina i perspektiva. Postoji faza poricanja, faza prevare i faza nasilnog nametanja nekadašnjeg energetskog i finansijskog poretka – jer su energija i finansije u savremenom svijetu, nažalost, jedno te isto.

RSE: Može li Rusija prestati da se oslanja na izvoz prirodnih resursa ili bi Rusija kakvu poznajemo prestala da postoji?

Etkind: Da i da. To bi bila potpuno drugačija Rusija. Evo kako funkcioniše moderna Rusija: sva ta bogatstva dolaze iz zapadnog Sibira. Posebno dva okruga – Jamalo-Nenec i Hanti-Mansijsk – proizvode sve nacionalno bogatstvo. Prolazi kroz cijevi i kupuju ga zemlje zapadne Evrope. Velike količine novca se vraćaju u Moskvu. Moskva ga redistribuira; X iznos ide Čečeniji, X iznos Tuvi, X iznos ostaje u Moskvi. A ostaci neformalno idu takozvanoj eliti.

Ali šta ako niko ne kupuje? Moskva više neće moći dati Čečeniji, Tuvi, Komiju ili Voronježu sve ono što su prije dobijali. Postoji ideja da su Rusi veoma skromni. Oni mogu da žive u siromaštvu. Oni će sve ovo izdržati. Tako je bilo i za vrijeme Staljina i Hruščova, pa čak i Brežnjeva, ali to vrijeme je davno prošlo.

Tokom proteklih godina prosperiteta, Rusi su se navikli na određeni prosperitet. Da, ovo bogatstvo blijedi u poređenju s bogatstvom Holanđana ili čak Letonaca. Međutim, mislim da kada Moskvi ponestane sredstava za preraspodjelu, sva ova zanimljiva mjesta, zemlje i republike će početi živjeti svojim životima. Čečenija će morati da smisli kako može da zaradi novac za sebe, kao i Tuva i Voronjež.

Dok nije pokrenula rat u Ukrajini, Ruska Federacija je bila cijenjena, bogata zemlja s nuklearnim oružjem i drugim stvarima koje su najbolje za izbjegavanje. Na toj osnovi bi režim mogao postojati još nekoliko decenija. Ali Putin je donio odluku da pomjeri taj kolos i sada ovaj ledeni brijeg pluta i usput se topi.

RSE: Šta će budući istoričari misliti o Putinovim motivima za aktiviranje ove samodestruktivne?

Etkind: Istoričari će pisati tomove o ovoj temi i svi će biti u suprotnosti jedni s drugima. Moje mišljenje je jednostavno: bilo mu je dosadno. Ovaj rat je nastao iz dosade. Postoje različiti načini da se to kaže, da je nastao iz nezadovoljstva, ambicije ili osjećaja da će mu ovo biti posljednja prilika da postigne nešto važno, herojsko.

Prosperitetne godine bile su dosadne godine s njegove tačke gledišta. Ako uspijem da napišem još jednu knjigu (recimo, psihoanalizu Kremlja), onda će ideja političke dosade biti ključna tema.

Sergej Medvedev (RSE, foto: Beta)