
Politika treba da pripada ljudima od ideja. Kada sam upisao politikologiju pre nekoliko godina, a to se desilo samo dva meseca pre nego što sam počeo da radim u RTV Panonija i kroz rad na emisiji „Bez cenzure“ upoznao na desetine političara, raspravljalo se među studentima da li politikom treba da se bave samo politikolozi, odnosno da li je treba „ostaviti“ ljudima od struke. Većina je zauzela takav stav, uključujući profesora kod kojeg smo tog dana slušali predavanja. Ja sam mislio drugačije, a takav stav zadržao sam i danas. I učvrstio ga.
Kolege koje sam upoznao tokom studiranja bili su većinom vredni i uporni mladi ljudi sa kojima je bilo zadovoljstvo popričati. Ne možete sa svakim provoditi jednako kvalitetno vreme, ali sa ove distance, mogu da kažem da sam imao solidnu grupu kolega i da smo bili dobra grupa. Imali smo uglavnom dobre ocene i polagali smo ispite na vreme. Pravni predmeti za jednog politikologa na prvoj godini studija nisu zvučali veoma primamljivo, ali položio sam ih, doduše ne sa sjajnim ocenama, a bila su tri takva predmeta koje je trebalo uspešno proći kako bi se nastavilo sa studijama i prošlo u narednu godinu koja je bila „čisto“ politikološka. Imao sam sve uslove da i te pravne predmete položim sa najvišim ocenama. Vreme, literaturu i odlične profesore. Ali, nešto je falilo. To što je falilo bila je ideja o tome kako da kvalitetno savladam gradivo na način da učenje ne shvatim kao učenje iz moranja, već sa svrhom. Jednostavno je. Niti se uči iz moranja niti zbog ocena. Uči se sa idejom o tome kako će vam ono što čitate omogućiti da u vremenu koje dolazi bolje razumete ono što se događa u stvarnosti. Falila mi je ideja. Sada je imam i zbog toga uživam pripremajući se za prvi ispit na master studijama Međunarodni odnosi i evropske integracije, iako je i ovog puta reč o pravnom predmetu – međunarodnom javnom pravu. Sada imam ideju o tome šta sa naučenim iz ove knjige planiram da uradim u svom životu i sada je sve mnogo lakše.
Isto je sa politikom i političarima. Kada sam u to vreme, sa 19 godina rekao da ne mislim da politikom treba da se bave samo politikolozi, velika većina nije se složila sa mnom. Ali, uvek sam razmišljao o sledećem: Kakva je korist od svog znanja i svih pročitanih knjiga, biografija i kakva je korist od svih stečenih priznanja, nagrada i diploma, ukoliko ne postoji ideja o tome kako sve to upotrebiti u vremenu u kojem se nalazimo? Ukoliko ne postoji ideja o tome kako sa tim znanjem promeniti kvalitet života zajednice, države, sveta? Znanje radi znanja? Da, to je u redu. Ali za bavljenje politikom je potrebno više od toga. Kada kažem „bavljenje politikom“, to za mene ne znači biti statista na toj sceni. To za mene ne znači biti jedan u moru onih koji trče u trci pacova za glavnom nagradom, a da pritom iza sebe ne ostavljaju značajan trag, osim štete ili sive praznine. To za mene ne znači izgubiti se u sivilu nebitnosti u kojem se lako zaboravi šta znači istinska vera u veliki uspeh. Za mene je to ozbiljan posao. Ili tako ili nikako drugačije.
Kroz trogodišnje iskustvo rada u RTV Panonija, upoznao sam različite profile političara. Na prste jedne ruke bih mogao da izbrojim one koje su mi rekli da su studirali političke nauke, ali zaista i ne mislim da je to važno, jer kao što rekoh, politika treba da pripadne ljudima od ideja. Bilo je i onih koji nisu ni završili fakultete. To već jeste zabrinjavajuće, ali i to nekako ostaje u senci onog što je mene svakog puta razočaralo, a to je da sam najčešće upoznavao političare koji su voleli da se ne predstavljaju političarima. Zašto? „U politici smo, ali nismo.“ „Mi smo nešto drugo, ali se eto slučajno sada bavimo politikom koja je nestalna, omražena i dosadna.“ Nisu mi tako od reči do reči govorili, ali sam to mogao da pročitam iz njihovih izgovora i načina na koji su o politici pričali. Uglavnom su pričali loše. Prazni, pusti razlozi za bavljenje politikom. Interes ne ubrajam u takve, jer je on prirodan i sasvim opravdan. On je samo jedan aspekt. Na kraju krajeva, politika i jeste interesna delatnost u kojoj se borite da sprovodite neku ideju zarad interesa što većeg broja ljudi, a tu naravno ubrajate i sebe. Međutim, ono što mene ljuti je nepoštovanje koje oni koji se bave politikom prema politici iskazuju. „O politici sve najgore, politika je kurva, ali eto neko mora i to da radi.“ Za mene, mada tada nisam znao da li ću želeti njome da se bavim, politika je bila jedno uzbudljivo i zanimljivo tle puno iznenađenja, uspona i padova za sve koji su na njemu, ali koje je vredno svakog uloženog truda, jer najdirektnije utiče na živote ljudi. I dalje mislim tako. Sada je moje uverenje još intenzivnije, a političari neispunjenih i promašenih vizija nisu me obeshrabrili. Naprotiv, učinili su da zavolim politiku i da je shvatim veoma ozbiljno. Politiku treba spasiti i vratiti je onima koji će je razumeti i posvetiti joj se.
Da zaključim, mrzeti politiku a baviti se njom je nerazumno. To je kao kada biste svakog dana mesili hleb a gadili se brašna i haosa za stolom. Ili radi ili nemoj. Zašto se baviti nečim u šta ne verujete? Prepustite to onda onima koji veruju. Isto tako, očekivati boljitak a ne mariti za svoje građansko pravo izbora je veoma neodgovorno. To je kao kada biste trčali trku tokom koje biste stali na pola jer vam se ne dopada to s kim trčite. Protivnik će trčati i dalje, šta god vi radili.
(Autonomija)