Skip to main content

HRVOJE KLASIĆ: Vučićeva Srbija je nova Rusija na Balkanu

Jugoslavija 07. jan 2024.
7 min čitanja

"Jedina razlika je u tome što Rusija još uvijek ima snage praviti probleme svima oko sebe, a Srbija, čini mi se, najviše problema može napraviti samoj sebi"

Povjesničar Hrvoje Klasić, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o proteklim izborima u Srbiji, političkoj situaciji u regionu i Bosni i Hercegovini, Vučiću, Dodiku i Čoviću, te upozorio na anomalije u društvu koje treba mijenjati kako bi građani Bosne i Hercegovine napravili iskorak ka demokratskom društvu.

Kako ocjenjujete rezultate proteklih izbora u Srbiji, je li opozicija imala ikakvih šansi protiv Vučićeve političko-medijske mašinerije?

-Moram priznati da nakon dugo vremena sam bivao stidljivo optimističan da bi ipak opozicija mogla postići i bolji rezultat. Odnosno, da budem precizniji, da bi Vučić mogao postići slabiji rezultat. Opozicija nije podbacila, postigli su svoj maksimum, s obzirom na medijsku situaciju, jer je glavnina medija i medijskih portala pod direktnom kontolom Vučićevog SNS-a. Međutim, zanimljivo je podbacivanje desnih, u smislu Boška Obradovića i Zavetnika, ali i SPS-a. Čini mi se da njihove glasove nije dobila opozicija nego ih je dobio Vučić, i čovjek koji je sve šokirao-Nestorović.

SRBIJA – NOVA RUSIJA NA BALKANU

Da citiram Vuka Draškovića –„Srpsko dno nema dna“! Bojim se da, nažalost, su ovi izbori pokazali da je budućnost Srbije vrlo problematična. Kad bi se ovog trena sve promijenilo i kada bi došli potpuno europski i demokratski orjentirani političari na vlast, trebalo bi nekoliko generacija sa se ispravi sve ovo, međutim, s ovakvim Vučićem u naredne četiri godine, bojim se da su generacije, nažalost, izgubljene, i da Srbija po svemu postaje Rusija Balkana. Vučić je sve sličniji Putinu, a Srbija sve sličnija Rusiji. Jedina razlika je u tome što Rusija još uvijek ima snage praviti probleme svima oko sebe, a Srbija, čini mi se, najviše problema može napraviti samoj sebi. Da napravim jednu digresiju. Priča se o uvođenju obaveznog vojnog roka u Srbiji.

Dakle, to bi značilo da je Srbija ugrožena izvana, međutim, ja mislim da je Srbija desetljećima isključivo ugrožena iznutra. I umjesto da ulažu u reforme obrazovanja, kulture i svega ostalog, Srbija ulaže u obranu. To je potpuno jedan pogrešan smjer zbog kojeg će, za razliku od 90-ih, najviše problema imati građani Srbije. Ali to ne znači da ovakva Srbija nije faktor nestabilnosti i za one države u kojima Srbi ne predstavljaju neznatnu manjinu…

U Srbiji, gotovo svakodnevno svjedočimo divljanju nacionalizma, od rehabilitacije četničkih zločinaca iz Drugog svjetskog rata, do iscrtavanja grafita s likovima ratnih zločinaca poput onoga s likom Ratka Mladića. Mogu li se građani Srbije nadati bilo kakvom prosperitetu i ulasku u EU s Vučićem na čelu države?

-Odnos prema prošlosti je samo dio priče. Može u nekom društvu biti pomalo iskrivljena slika o prošlosti iz različitih razloga. Ovdje ne govorimo samo o poremećenom odnosu prema prošlosti, gdje netko može uslijed NATO bombardiranja ili velikog vala izbjeglica, krivo procjenjivati događaje od prije 30 godina. Međutim, kada imate čovjeka koji patetično, poput lošeg glumca u kazalištu, nastupa svakodnevno na televiziji, koji krši Ustav. Dakle, mora biti jasno, Aleksandar Vučić, kada bi se ponašao u skladu s ustavnim pravima, ništa od ovoga ne bi mogao raditi. On postavlja ministre, a nije predsjednik vlade. On se pojavljuje na izborima, iako se ne bi smio pojavljivati. Lista se zove po njemu, iako on nije na listi…

Kada se pogleda odnos prema demokraciji i budućnosti, Srbija je jedna od rijetkih zemalja, uz Bjelorusiju, koja na svaki način podržava Rusiju. Zemlja koja ne osuđuje rusku agresiju na Ukrajinu, ili čini to kad treba reći, a u stvari ne čini to…

Srpsko društvo je u velikoj krizi, ako krizu smatramo odstupanjem od europskih demokratskih vrijednosti. Ali, ako je mjerna jedinica Rusija, onda Srbija napreduje iz dana u dan, vrlo ubrzano i velikim koracima.

Malobrojni mediji u Srbiji koji nisu pod kontrolom Vučićevog režima optužili su predsjednika bh. entiteta RS Milorada Dodika za izborne manipulacije. Autobusi iz BiH stizali su u Beograd, a čak su objavljeni i snimci glasača iz BiH koji nisu znali u kojem se naselju nalaze, ali su znali za koga treba glasati. Jeste li iznenađeni takvim scenarijem?

-Nažalost, nije samo Milorad Dodik. Vidio sam neke ministre koji su se hvalili kršenjem zakona, jer je činjenica da su imali dva prebivališta i u BiH i u Srbiji. Nikoga ne čudi ono što je Dodik radi i što je napravio, jer je on suučesnik u tom udruženom srpskom pothvatu od kad je na vlasti. Ono što mene puno više muči, nažalost, je činjenica da priča oko Republike Srpske se ne može svesti samo na Dodika i njegovu stranku. Konstatacije koje možemo čuti, da je opozicija u RS-u gora od Dodika, su istinite. Bojim se da su u pravu. Ono što je napravio Dodik, nije osudila niti jedna stranka iz opozicije, a to samo pokazuje, da ne samo da dijele viziju Aleksandra Vučića, nego dijele viziju o RS-u i BiH, odnosno o nepostojanju Bosne i Hercegovine. Kada bi se radilo samo o samovolji jednog diktatora onda bi problem bio velik, ali lakše rješiv, ali i većina opozicijskih stranaka u RS-u misli slično Dodiku, možda još i gore. To je po meni veći problem.

I u Republici Hrvatskoj se na lokalnom izborima već godinama događaju slične stvari. Hrvati iz BiH određuju sudbinu Hrvatima iz Hrvatske, birajući vlast u susjednoj državi iako ne plaćaju porez i nemaju stalno boravište. Može li se u tom slučaju kazati da je Dodik-Vučiću ono što je Čović-Plenkoviću?

-Generalno sam jedan od onih koji smatraju da svatko onaj tko živi van Hrvatske, odnosno van države, ne bi trebao glasati ni na državnim izborima. Nije samo stvar lokalnih poreza, kanalizacije i izgradnje vrtića. Nego i generalno. Zašto bi netko tko živi u Čileu ili na Novom Zelandu odlučivao o vanjskoj politici Hrvatske, ili tko će biti na vlasti. Međutim, nije Hrvatska jedina koja ima takav zakon. Što se tiče ovoga na lokalnim izborima, mislim da je toga manje nego što smo to vidjeli sad u Srbiji, ali svakakao, da, bojim se da ljudi iz Hercegovine, a najviše njih apostrofiram, jer sam čuo da dosta njih imaju prijavljena prebivališta u Hrvatskoj. To nije jednostran proces. Trebali bi i Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska i Republika Srbija zajedno reći: „Aha, ako imate prebivalište tamo i tamo…“

Dakle, nitko ne sprječava nekoga iz Širokog Brijega da ima prebivalište u Imotskom, ali onda ne možete imati prebivalište i u Širokom Brijegu!

Stvar je normi i demokracije. Ne želim živjeti u državi u kojoj jedna osoba krši zakone, a kamoli tisuće ili deseci tisuća.

LJUDI U ZAGREBU NEMAJU POJMA ŠTO SE DOGAĐA U BiH

Kako uopće gledate na uporna nastojanja lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića da se donese Izborni zakon kojim bi Hrvati birali Hrvate, Bošnjaci-Bošnjake, a Srbi-Srbe? Je li takva praksa moguća u modernom europskom društvu i zbog čega se Dodik i Čović toliko plaše građanske države i izbora po principu jedan čovjek-jedan glas na cijeloj teritoriji države?

-Nisam građanin BiH, a kao pripadnik hrvatske nacije se uvijek nekako čuvam izjava koje bi trebale govoriti što bi netko u BiH trebao raditi. Meni je kao Hrvoju Klasiću nepojmljivo da u BiH postoje isključivo etnokonfesionalne stranke. Naravno, postoje i SDP, postoji i Naša stranka, itd, ali nekako predominantne su etnokonfesionalne stranke. Pristup prilikom formiranja vlasti je taj, a o tome ljudi u Hrvatskoj nemaju pojma, da je u BiH sve po ključu. Ovdje mora biti Hrvat, tamo mora biti Srbin, tamo Bošnjak…

Taj ključ često dovodi do toga da se ne biraju najbolji, nego se biraju oni koji su se igrom slučaja rodili kao Hrvati, Bošnjaci ili Srbi. To je u potpunoj suprotnosti s modernom demokracijiom. Ali nisam ja taj koji treba reći ljudima u BiH kako treba formirati vlast. Ono što mene više muči je što se bojim da Čovićevi, a i stavovi političara u Hrvatskoj, oko toga da član Predsjedništva BiH mora biti Hrvat, ustvari bi se trebalo pročitati da član Predsjedništva treba biti iz HDZ-a. Očito da ako nije iz HDZ-a kao u ovom slučaju Komšić, da onda to njima nije dobro.

Volio bi kad bi netko napravio analizu da vidimo koliko su Hrvati živjeli bolje ili lošije u vrijeme kada je član Predsjedništva BiH bio iz HDZ-a. Ne mislim da su u cijeloj toj priči Bošnjaci i Srbi što bi se reklo „nevina dječica“. I oni bi trebali sebe pogledati u ogledalo i svoje postupke. Meni, kome je nacionalni identitet iz perspektive građanina 21. stoljeća u Europi, kome je to jedan u nizu identiteta, da to bude presudno – je neshvatljivo.

Dodik najavljuje donošenje zakona koji suštinski znače secesiju, međunarodna zajednica skupa s visokim predstavnikom zasad samo upozoravaju, strahujete li da bi moglo doći do oružanih sukoba ukoliko bi Dodik proglasio nezavisnost RS-a?

-Za razliku od Ustava SFRJ koji je garantira narodima mogućnost samoopredjeljenje do odcjepljenja, Dejtonski ustav to ne omogućuje niti Srbima, niti Hrvatima, niti Bošnjacima. RS kada bi se izdvojio samostalno, čak i bez ikakvih sukoba, kao zemlja sa takvim dugovima i bez resursa ne bi mogao opstati. Te priče da bi mogli živjeti od Rusije i Kine padaju vodu. Samo pogledajte Srbiju, jer kada bi se moglo živjeti od Rusije i od Kine onda bi Srbija odavno napustila pregovore s EU. Ni Srbija koja je puno veća, s puno većim nalazištima rudama, s puno većom kadrovskom i intelektualnom strukturom, to ne može preživjeti. Kada bi se RS išao ujedinjavati sa Srbijom, to tek nitko ne bi dopustio. RS kao i Srbija su okruženi zemljama NATO saveza. BiH je kao država doista međunarodno višestruko povezana sa zapadnoeuropskim i euroatlantskim organizacijama i ne bi trebala strepiti od oružanog sukoba. Tu imamo jedan veći problem, na koji ja gledam kao netko s strane.

Kao što kosovske Albance više nitko ne može nagovoriti da budu građani Srbije, bojim se da je prošlo previše vremena i da vrlo mali broj ljudi u RS-u doživljava BiH svojom domovinom i Sarajevo glavnim gradom. Mi sa strane često mislimo da je Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj svi gledaju „Valter brani Sarajevo“, slušaju „Zabranjeno pušenje“ i vesele se „Top listi nadrealista“. Bosna i Hercegovina to od rata nije. Treba li na silu nekoga prisiljavati u zajednici u kojoj ne želi biti i postoji li alternativno rješenje a da to nije razlaz, to ne znam!?

Složene federacije u svijetu postoje. Pričao sam s puno ljudi u Sarajevu koji su Bošnjaci, koji to neće javno reći, ali kažu: „Dođe nam da im kažemo – idite, ne treba te nam“! Ne može se više ni tim mladim generacijama u RS-u pristupati na način da ih se natjera da postanu Bosanci i da navijaju za BiH kada igra nogomet, da idu na ekskurziju u Sarajevo, a ne u Beograd. To ne može biti više pritisak. Treba to osvijestiti i reći da BiH već 30 godina nije ona BiH do 90-ih. Ako želimo sačuvati BiH, mislim da treba napraviti novi Dejton, u kojem polazna točka neće biti rat, niti završetak rata, nego će to biti budućnost Bosne i Hercegovine u Europi, u demokraciji, u razvijenom tržištu. Mislim da bez podrške Amerikanaca i EU sami građani BiH i političke elite u BiH to nisu u stanju.

(Slobodna Bosna, Karikatura: STUPS)