SPC u Srbiji i Crnoj Gori molebanima, odnosno političkim protestima često poziva na nasilje i hoće jednu jedinu stvar: da zadrži političku ulogu, zacementira svoj uticaj na državu i nastavi da djeluje kao aktivna politička stranka i u Srbiji i u Crnoj Gori. Hoće da nameće odluke zvaničnim svjetovnim vlastima – ocjenjuje za Pobjedu advokat i narodni poslanik Aleksandar Olenik.
Podsjeća da je SPC u Crnoj Gori to mjesto zauzela na prošlim izborima kada je učestvovala u kampanji i direktno postavila premijera Zdravka Krivokapića, što nije skrivala.
– Interes crkve je da zadrži uticaj, da se pita za sve i da Crnu Goru kao građansku i evropsku državu vrati u srednji vijek – konstatuje Olenik i naglašava da zato crkva nastavlja sa političkim djelovanjem poput protesta na ulici.
Ističe da SPC pokušava da na sve teme nametne svoje ,,duboko maligno i retrogradno mišljenje“ i precizira da se trenutno radi o pravima manjinskih grupa.
– Crkva zagovara duboko diskriminišuću politiku prema svim manjinama i razlikama pa i prema ženama i djeci i ne bira sredstva da to uradi. Njeni razlozi su duboko konzervativni, nazadni i srednjovjekovni. Sada šalje poruku pred izbore u Podgorici jer hoće da zadrži politički uticaj kao što rade sve političke stranke – objašnjava Olenik.
Tri cilja
Za Vukašina Obradovića, novinara, izvršnog urednika dnevnika „Danas“ i nekadašnjeg predsjednika Nezavisnog udruženja novinara Srbije – SPC ima tri cilja u Crnoj Gori.
– Da se mobilišu isti ljudi i ista energija koji su se okupljali oko litija – jer se ta energija očigledno malo rasula. Drugi cilj se poklapa sa ciljem u Beogradu – crkva kroz anahron pristup pokušava da predstavi svoju moć u društvu i na kraju da pokaže državi zube i tu dolazimo do eventualno mogućih nereda u međusobnom odmjeravanju snaga. Ta tri cilja odgovaraju na pitanje zašto se održao moleban u Podgorici uoči prajda – precizira Obradović za Pobjedu.
Na pitanje da li je država tada trebalo da oštro reaguje i skloni crkvene aktivnosti sa ulice, on kaže da države stalno prave kompromise sa crkvom.
– Sve vlasti u Srbiji su od 2000. godine paktirale sa crkvom i pravile razne kompromise, računajući da će tako doći do onog dijela građana na koje crkva ima uticaj. Pokazalo se da su nas te računice skupo koštale – odgovara Obradović i podsjeća da prije i poslije 2012. godine imamo kontinuitet u ponašanju crkve prema važnom političkom pitanju – Kosovu, kao i da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ali i njegovi prethodnici često idu na konsultacije sa crkvenim velikodostojnicima o Kosovu i tako pokazuju da postoji saglasnost između crkve i države kada je u pitanju Kosovo.
Javni moral
Osim političkih ambicija, SPC hoće i da određuje šta je javni moral istovremeno zataškavajući pedofiliju i seksualno uznemiravanje monaha u svojim redovima. Postavlja se pitanje odakle taj monopol?
– Crkva nema monopol ni na kojem pitanju, a to što radi je zloupotreba vjerskih osjećanja građana. Ako već pričamo o dobrobiti porodice i djece, onda to svakako nijesu pedofili i javni i tajni u vrhu SPC, niti je to poruka da muško ima pravo da primjenjuje silu u braku jer je to bogom dato – objašnjava Olenik i ukazuje da retrogradni pogled na svijet koji propovijeda SPC: zabrana abortusa, zabrana razvoda brakova, da žene i djeca treba da ćute i trpe mušku silu, razara porodicu i dovodi do uništenja društva.
On kaže da je adresa za naše pitanje – do kada će se tolerisati takvo ponašanje SPC – država, koja može da primijeni mehanizme tužilaštva i pravosuđa i da zakon koji važi za sve mora da važi i za crkvu. Zatim ukazuje i da je sadašnji problem sa crkvom i u medijima i osnovnom obrazovanju i da se u tim oblastima može preventivno djelovati.
Licemjerje
S obzirom na to šta se sve dešava u crkvenim redovima naziv molebana „Za svetinju braka i očuvanje porodice“ je licemjeran od crkve.
Konstatujući da crkva ima čudan odnos prema javnom moralu i da je to organizacija koja želi da demonstrira svoju supremaciju u društvu, Obradović ukazuje na dvostruke standarde crkve kojih se ona ne stidi.
– Božiji rabovi se voze u bijesnim automobilima, žive u neukusnim dvorcima poput Kačavende… Dakle, crkva mora da se pozabavi osnovnim vrijednostima unutar sebe da bi mogla da govori o standardima kada je u pitanju porodica i manjinske zajednice i grupe. Crkva se ponaša kao da mi ne znamo šta se dešava unutar nje, ona propisuje porodične vrijednosti, a nema nikakve ingerencije i izlazi van svoje teritorije. To se, po pravilu, dešava u društvima gdje crkva i država nijesu jasno odvojene – smatra Obradović.
Upumpavanje para u Crnu Goru iz Rusije i Srbije
– Sada kad već imamo problem sa djelovanjem SPC, država mora da primijeni represivne mehanizme, prije svega tužilaštvo i sudstvo. Dakle, pročistiti finansiranje SPC – jer se tu vide velike zloupotrebe od novca koji crkva zarađuje, ali i novac koji crkva upumpava u Crnu Goru iz Srbije i Rusije – što su krivična djela. Zatim pedofilija i zloupotreba djece i mladih koji su dati na čuvanje i vaspitavanje crkvi po manastirima i u Crnoj Gori i u Srbiji. Postoji i niz krivičnih djela protiv politike jer crkva ne može da učestvuje na izborima, a to radi – kaže Olenik.
SPC u Crnoj Gori hoće da postane državna crkva
– Kad god joj se pruži prilika, crkva će pokušati da utiče na sve šire društvene i političke prilike. Koliki će biti taj uticaj zavisi od prostora koji joj daje aktuelna vlast. U Srbiji je taj prostor prilično veliki i neograničen i crkva ga maksimalno koristi. U Crnoj Gori se trudi da dostigne istu poziciju kao u Srbiji – državne crkve. Međutim, to u Crnoj Gori ide malo teže. Dakle, sve ovo što se dešava sa litijama i oko prajda je bitka SPC da se nametne kao bitan faktor u društvenim i političkim zbivanjima – ocjenjuje Obradović.
(Pobjeda, karikatura: STUPS)