G.W.Pabst smatran je jednim od najvećih režisera u Weimarskoj Republici, bio je ljevičar, zvali su ga „crveni Pabst“ koji pred dolazak nacista na vlast bježi u Ameriku. U Hollywoodu međutim ne nailazi na očekivani tretman, engleski jezik mu nije najbolji, filmove jedva da snima i u najgorem mogućem trenutku – 1939. – odlučuje se za povratak u domovinu.

Dočekan s oduševljenjem nacista, sva su mu vrata otvorena, ministar propagande Goebbels ne štedi novca kojim Pabst snima skupe, dakako propagandne filmove za Treći Reich. O fenomenu Pabst, Daniel Kehlmann napisao je izvanrednu knjigu „The Director“, u hrvatskom prijevodu „Kao na filmu“, u kojoj secira moralne kompromise filmskih umjetnika, budući da se pisati, slikati, muziku stvarati može i mimo svakog režima, uz vjeru da će se djelo, ako ne u realnom vremenu, jednom ipak obznaniti. Filmski umjetnici, režiseri pogotovo, pak zavise od državnih para, ali Pabst vjeruje da se može podrediti isključivo „diktaturi umjetnosti“ i ostati politički neutralan. Čak i u totalitarnom režimu. Taština? Naivnost? Svejedno, Pabst upada u čvrstu mrežu faustovskog pakta s nacistima.

Utoliko se Kehlmannova knjiga bavi vječnim pitanjem može li se umjetnost odvajati od morala umjetnika i koliku cijenu umjetnik plaća kada odluči stvarati u sjeni zla. Upravo je u takav kobni, faustovski savez s jednim diktatorskim režimom upao hrvatski režiser Lordan Zafranović, autor značajnog filmskog opusa, koji je Hrvatsku napustio 90-tih kada se na njega zbog filmova u kojima razlaže ustaško zlo – kao jednu od svojih opsesivnih tema – okomilo sve što je ovdje disalo nacionalistički hrvatski zrak. Njegov davni film „Okupacija u 26 slika“, mada nagrađivan na brojnim svjetskim festivalima, doma je ostao baba roga, „antihrvatska propaganda“ kojom se želi bivšu ustašku državu prikazati gorom od nacističke Njemačke. I upozoravao je na hrvatski nacionalizam, ukorijenjen upravo u NDH, ali ništa manje i na pogubnost srpskog nacionalizma.

Nije to bilo zlatno doba za umjetnike ovisne o državnom novcu, pa je Lordan otišao u Prag; ipak u jednom mi je intervjuu 1994. na pitanje hoće li se vratiti, posve uvjereno odgovorio: „Naravno da hoću, to je moja jedina domovina.“ Nije se vratio, nego je decenijama radio film o stradanju djece s Kozare i masovnim pogubljenjima srpskog stanovništva od strane ustaške vojske. Nastavljajući istu poetiku, i četverosatni film „Zlatni rez ’42 – djeca Kozare“, prepun je eksplicitnih scena nasilja, svih mogućih grozota iz četiri godine ustaškog režima čije je središnje mjesto zla bio konclogor Jasenovac. No, ovo nije priča o sramnom odbijanju hrvatskih institucija da mu financiraju film, ni o reakcijama proustaških revizionista na filmsko djelo o strahotama NDH, o bijednim novinskim „ispravcima“ istine o krvavoj povijesti i tvrdnji kako su partizani ubijali djecu s Kozare, a ustaški naci satelit bio raj na zemlji za Srbe, Rome, komuniste…

Ovo je priča o kompromisu s jednim totalitarnim režimom koji je Zafranoviću dao novac za film o zlu koje ni do danas nije utihnulo u Hrvatskoj, ali još manje u Srbiji, o čijem je režimu riječ. Moj prijatelj Lordan, ja tako mislim, ponizio je vlastitu umjetnost sporazumom s autokratom pod kojim su, baš kao u Hrvatskoj 90-tih, ako ne i danas, „protudržavni“ umjetnici izgubili pravo na rad, pristao ne samo da mu vlade Srbije i Republike Srpske film financiraju, nego i da se beogradski prorežimski Fest otvori upravo njegovim filmom. I to tek koji tjedan pred važne izbore u Srbiji, kada srpskom vođi nasušno treba upravo tako radikalan, filmski dokaz o zlu što su ga Hrvati nanijeli Srbima. Makar to bilo prije 85 godina i makar je u međuvremenu Srbija svojim ratovima i zločinima, sve do masakra u Srebrenici, stala uz bok najgorih.

Stvarati u okrilju diktature ima dakako svoju cijenu, pa se stoga mnogo manje piše o samom filmu „Zlatni rez ’42“ – što svakako nije intencija nijednog režisera – a mnogo više i žešće o Zafranovićevom pristanku da mu glavni uzvanici na predstavljanju filma u Beogradu i u Republici Srpskoj budu satrapi duboko nacionalističkog, opasnog režima. U Srbiji gdje se odbija svako suočenje sa zločinima svoje soldateske 90-tih – otuda i zabrana izvanrednog filma o srpskom zlu u Srebrenici „Quo vadis Aida“, Jasmile Žbanić – u državi koja svoje mrtve zločince ispraća uz vojne i crkvene počasti, poput krivca za genocid u Srebrenici Ratka Mladića, ili nedavno haške osuđenice i kreatorice brojnih zlodjela, Biljane Plavšić. Teško je vjerovati da autor tako provokativnog filma – u društvu notornog Milorada Dodika, šefa, na etničkom čišćenju i zločinu nastale, Republike Srpske – i dalje naivno i samoobrambeno, poput Pabsta, misli da mu se film može podrediti isključivo „diktaturi umjetnosti“, a on sam ostati politički neutralan, lišen objeda za propagandu. Ne, nije moguće, ne u današnjoj Srbiji. Zato mu je, uz neke druge, najbolje poručio stari prijatelj i režiser Goran Marković kojemu je već godinama zabranjeno snimati filmove u Srbiji: „Lordane, povuci film!“

Loša priča o važnom filmu potencirana je dodatno i odbijanjem dolaska na premijeru hrvatskih glumaca s glavnim ulogama u filmu – ionako izloženih bijesnoj desničarskoj hajci u Hrvatskoj – kao i dijela srpskih kolega. Režiser upozoravajućih filmova o ustaškom zlu tako je ostao sam. Još gore, uz skute autokratskih hulja i pokrovitelja srpskih zločina. Taština? Ogorčenost prema Hrvatskoj? Moguće. Šteta svakako.

(Tačno.net)