U svakodnevnoj poplavi otrcanih, međusobno nepomirljivih mišljenja i stavova o mandatu međunarodne zajednice u spašavanju Bosne i Hercegovine od nje same, učinio mi se zanimljivim sljedeći detalj iz jednog nedavnog intervjua visokog predstavnika Valentina Inzka: „Dayton je donio mir. Ali istina je da je ustavna struktura zemlje vrlo komplikovana i skupa. To je, međutim, bilo potrebno. Alija Izetbegović želio je državu i ona je opstala. Srbi su tražili Republiku Srpsku i dobili su je. Hrvati su tražili kantone i dobili su ih. Mnogo je tu mehanizama kako svako može sebe štititi… Jedino država ne može štititi samu sebe.“ Dva ili tri dana kasnije, Inzkov zamjenik, američki diplomata Roderick Moore, rekao je na BHT1 da međunarodna zajednica više ne pokazuje nikakvu želju da se upliće u političke konflikte u Bosni i Hercegovini, a kamoli da nameće neka rješenja. Čak i brzopotezna analiza ovih izjava dvojice vodećih ljudi OHR-a dovodi do zaključka da, što se tiče svjetskih moćnika s Amerikom na čelu, historija Bosne i Hercegovine počinje od Daytona i da ih sve što je bilo prije toga ne zanima. Jasno je takođe da aktivnost međunarodne zajednice neće ići dalje od njenih servisnih usluga i njene dežurne poruke: Gospodo, dogovorite se sami! Ko je bio agresor, a ko žrtva – stvar je koja je postala gotovo nevažna.

O tome svjedoči i prethodno citirana Inzkova ocjena zahtjeva i ciljeva zaraćenih strana ispoljenih tokom dejtonskih pregovora. Ako se ima u vidu završni čin ove historijske pregovaračke drame, Inzku se tu nema šta prigovoriti. Međutim, njegova interpretacija u Daytonu ovjerenih bošnjačkih, srpskih i hrvatskih „dobitaka“ doima se kao puko pregovaračko knjigovodstvo, lišeno svake tragičnosti, njenih uzroka i posljedica.

Inzko dobro zna da je ključ svega bila velikosrpska agresija na Bosnu i Hercegovinu, koja je proizvela rat svih protiv svih, uz masovne likvidacije civila, etničke progone, ubistva, silovanja i pljačku. Međutim, visoki predstavnik se ponaša i govori onako kako o Bosni razmišljaju Washington i Bruxelles. Logično je što je Alija Izetbegović, kao lider najbrojnijeg naroda bio okupiran spašavanjem države, iako mu je, kad je u Holbrookeovoj kockarnici počela velika partija političkog pokera, malo šta od nekadašnje države bilo ostalo. Njegov položaj u toj iscrpljujućoj igri uloga i živaca bio je najlošiji.

U iznuđenoj i nepravednoj podjeli teritorija i institucionalne moći on je prošao najgore. Iako najbrojniji narod, Bošnjaci su stisnuti na životni prostor od svega 23 procenta državne teritorije, a umjesto jedinstvene države koja bi ličila na sve ostale normalne zemlje, stvorene su praktično tri vjersko-etničke državice, od kojih dvije čine Federaciju BiH. Prošlo je šesnaest godina od završetka rata, a država koju je Izetbegović „donio“ iz Daytona nije u stanju, kako veli sadašnji visoki predstavnik, da zaštiti ni samu sebe, a kamoli svoje građane. Alija Izetbegović je bio prinuđen da u Daytonu potpiše svoj politički poraz. Drugog izbora osim nastavka rata, nije imao.

Nakon što je u beogradskom štabu „velike Srbije“ imenovan za glavnog izvođača radova na velikosrpskom projektu u Bosni i Hercegovini, što je podrazumijevalo njenu političku i teritorijalnu podjelu, Radovan Karadžić je brzo shvatio da je taj krvavi posao nemoguće obaviti bez upotrebe najbrutalnije sile. Čak se i general Mladić u početku opirao takvom Karadžićevom planu, upozorivši ga da to vodi u genocid, ali za bilo kakve obzire, emocije i međunarodne konvencije u glavama tih zločinaca više nije bilo mjesta. Ostaće tajna zašto je Amerika, koja će četrdeset mjeseci po okončanju rata u Bosni i Hercegovini bombardovati Srbiju, u Daytonu priznala fašističku, genocidnu tvorevinu u srcu Balkana i čak je ovjerila pod imenom Republika Srpska? Odgovor možda zna austrijski diplomata Wolfgang Petritsch, nekadašnji visoki predstavnik u našoj zemlji, koji na osnovu iskustva iz svog mandata tvrdi da „Bushova administracija nije željela da od Bosne i Hercegovine napravimo državu“.

Alija Izetbegović je bio protiv političke podjele zemlje, ali nije mogao da je spriječi. Međutim, bio je sklon ideji o podjeli bosanskohercegovačkog društva po osnovi vjerske i etničke pripadnosti, kako bi muslimani, pravoslavci i katolici živjeli odvojeno, svako „u svojoj vjeri na svojoj zemlji“, svako sa svojom kulturom, tradicijom i običajima, svako pod vlašću svoje oligarhije. Bila je to, naravno, već po svom polazištu rigidna i anticivilizacijska zamisao. Izetbegović je nije javno previše preferirao, ali je unutar bošnjačkog korpusa „tihom vodom“ pokrenuo događaje koji su nezaustavljivo išli u tom pravcu. To se naročito vidjelo pred kraj rata, kada je islamizirao Armiju BiH i kad je otpočela rasistička kampanja protiv nacionalno miješanih brakova, pa su oni danas u nekad kosmopolitskom Sarajevu tek incidentna pojava. Šesnaest godina poslije rata živimo u jednoj nesretnoj zemlji, politički beznadežno podijeljenoj, sa takođe podijeljenim i bolesnim društvom. U takvim okolnostima gotovo je nemoguće naći pravi izlaz, jer zemlju vode slijepe i gluhe snage, potpuno neosjetljive kako na krikove prevarenih i poniženih, tako i na savjete i preklinjanja pametnih.

Na tlu ove zemlje je etničkim progonima i genocidom ostvaren dobar dio velikosrpskog državnog projekta. A ostvarena je i ideja Alije Izetbegovića o podjeli bosanskohercegovačkog društva po recepturi koja je u Evropi napuštena prije više od stotinu godina. Ostaje da se konačno riješi „hrvatski slučaj“ pa da, što bi rekao Avdo Sidran, krenemo s mrtve tačke.

(Oslobođenje)