Na Twitteru Bore Kontića pročitao sam zapis iz 22. januara 1993. iz „Dnevnika opsade“: „Dva mjeseca nemamo struje, a vode mjesec dana.“

Razmišljao sam o toj rečenici, jednostavnoj i običnoj, a, opet, snažnoj i punoj značenja. Toliko je značenja u njoj da to može ispuniti cijelu knjigu. Možda je to stoga što smo mi ovakve i slične rečenice provjerili vlastitom kožom, kostima, cijelim tijelima? Možda je to stoga jer smo to proživjeli na način na koji to Ukrajinci trenutno proživljavaju, s tim da oni trenutno nemaju gradove pod opsadom, na njihovu sreću, a pogotovo im glavni grad nije pod opsadom, kao što je nama bio četiri ratne godine.

Puno je ovih možda ali jedno sigurno znam: snaga jezika je neprikosnovena. Svaka, ma i najbanalnija rečenica izrečena u kontekstu opkoljenog grada zvuči kao poezija, kao uvjerljiva književnost. Iako se radi samo o običnom nizu riječi.

Kada mi pišemo o apokalipsi, smaku svijeta, postapokalipsi, to ljudima koji su izvan našeg iskustva, može zvučati pretenciozno i lažno. Znam to po recepciji vlastitog pisanja u nekim stranim zemljama. Znam da to strancima zvuči kao baratanje riječima teškog kalibra a oni su, nježne dušice, zakopani duboko u autofikciju francuskih pisaca ili dosadne knjižurine nekog Norvežanina kojeg je familija maltretirala tokom odrastanja. Teško je između ta dva svijeta napraviti most, a da on bude iskren i nepatvoren.

Mi smo ljudima dosadni s našom „mukom“, našim apokaliptičnim iskustvima jer oni nikad u svojim ušuškanim životima nisu doživjeli da nemaju struje dva mjeseca a vode mjesec dana. Oni su ta blagorodna Evropa koja se uneredila od straha da li će imati dovoljno plina za grijanje tokom zime, pa sam se u jednom otmjenom švicarskom hotelu u sred Zuericha smrzavao novembra prošle godine. Jer je radijator radio samo u kupatilu ali je imao tajmer i gasio bi se nakon određenog vremena. Luksuzan, skupocjen hotel, gdje sam morao platiti polog od 50 švicarskih franaka, jer drukčije ni ne možeš dobiti sobu koja je već plaćena. Tako se je bogati švicarski hotel borio protiv straha od smrzavanja. Štednjom na granici smrzavanja, i još sam morao platiti za tu počast.

Nažalost, naš rat je loše ostario, bilo kao literarna tema ili kao istorijska činjenica, jer su sve češći tekstovi u kojima se rat u Ukrajini spominje kao prvi veliki sukob na tlu Evrope nakon WWII. Naše sjećanje na naš rat je izgubilo bitku, jer je nikad nije ni dobilo. Jer su mene i meni slične napadali po Sarajevu dvijehiljaditih: „Ta za boga miloga šta više stalno pišete o jeb**om ratu?“ Otprilike je tako glasila ta kritika na moju literarnu temu. Nisam se na to obazirao ni tada a kamo li sada, ali vrijedi se toga sjetiti u kontekstu političara, koji sad žele da sve zaboravimo i svijetla obraza krenemo u još svjetliju budućnost.

Da se ne zavaravamo, nisu to kojekavi dodici, bradare i slični ljubitelji presuđenih ratnih zločinaca, nego baš ljudi koji su preživjeli opsadu Sarajeva, koji su bili u uniformi Armije RBiH, oni koji bi državu prodali za kiflu. Ne da bi prodali „vjeru za večeru“ (kako glasi četnička maksima), nego bi se prodali za kiflu. I to se upravo dešava pred našim očima. Prodaju je ljudi za koje smo glasali od opštinskog do državnog nivoa. Što je tema budućih tekstova, ovaj treba biti skoncentrisan na moć i snagu riječi u vremenu koje se nije desilo. A nije se desilo jer je „naš mali rat“ prekrižen iz evropske istorije. Nekako je to i logično, jer onaj ušuškani Evropejac, koji bi se uneredio od straha pri pomisli da bi mogao jedan dan biti bez vode a dva dana bez struje, ne želi da ima osjećaj krivice. Krivica je jebena stvar. Zato se „naš mali rat“ nikad nije ni desio. Sve je to bio samo naš san. Desio se u našim umovima, ali, jebiga, „um zaboravlja, tijelo pamti, tijelo je krvotočna historija“. Sreća pa imamo barem tijela, iako su se vojne politike dvaju zemalja udružile u želji da nas liše i tijela, pored zemlje koja su ta tijela naseljavala.

Borili smo se da održimo ta krhka tijela na životu. Uspjeli smo i naše bitke su zaboravljene, jer treba potrčati u blještavu budućnost, a tamo nema masovnih grobnica, ruševina, nema rupa na asfaltu, iščopanih fasada, izbrisanih naselja, mjesta i sravnjenih gradova. Tamo je raj samo ga mi, kreteni, uporno nećemo da vidimo. Upravo oni koji su politički nasljednici najvećih zločinaca koje je ova zemlja dala određeni su kao oni koji treba da nas povedu u takvu idiličnu budućnost. Oni su reformatori, zajedno sa kotlinskim petokolonašima koji će prodati i državu za jednu kiflu. Zato im najviše i smetaju ljudi koji ukazuju na njihovu političku mimikriju.

„Dva mjeseca nemamo struje, a vode mjesec dana.“ Nikome se ne ponovilo, a posebno ne nama. Trebalo bi ovo staviti na bilborde, dati političarima da čitaju ovakve „stvari“. Ali, kako da se to desi kad su „našim“ političarima kućni prijatelji ratni zločinci.

Mi smo naš rat sanjali i izmislili. Ni najgori ratni zločinci nisu mogli ni zamisliti da je došlo vrijeme u kojem svi žele da zaborave njihove zločine.

(RadioSarajevo.ba, foto: FB)