Žepa, stradanje njenih stanovnika u genocidu jula 1995. godine i herojska djela pukovnika Armije Republike Bosne i Hercegovine Avde Palića zaboravljaju se, kako u samoj Bosni i Hercegovini, tako i šire, kaže za Al Jazeeru Balkans Edward P. Joseph, profesor na američkom Johns Hopkins univerzitetu u Washingtonu.

Predavač na Školi naprednih međunarodnih studija (SAIS) pri Johns Hopkinsu tokom 1990-ih je bio jako aktivan na Balkanu kao predstavnik UN-a. Bio je i zamjenik šefa Misije OSCE-a na Kosovu, te dio tima koji je pregovarao o evakuaciji stanovnika Žepe, mjesta na istoku BiH, u danima kada se dešavao genocid u Srebrenici.

Dva puta je svjedočio pred Haškim tribunalom u slučajevima koji se odnose na Srebrenicu i Žepu, te bio svjedok posljednjih dana pukovnika ARBiH Palića koga su potom ubili pripadnici Vojske Republike Srpske nakon pada Srebrenice i Žepe.

Podsjetimo, pukovnik Palić zarobljen je i ubijen nakon pada Žepe 1995. godine. Na pregovorima o evakuaciji civila 27. jula 1995. godine, u kampu UNPROFOR-a kod Žepe, zajedno s Palićem su zarobljeni Mehmed Hajrić i Amir Imamović, članovi ratnog Predsjedništva Žepe.

Palić je iz Žepe odveden 4. avgusta u tajni vojni zatvor u Bijeljini, odakle su ga 5. septembra 1995. godine, po naređenju Glavnog štaba Vojske RS, na razmjenu zarobljenika odveli kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik VRS Željko Mijatović. Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine u Vragolovima kod Rogatice, zajedno sa ostacima još osam žrtava. Ukopan je u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.

Ovog jula obilježava se 28. godišnjica srebreničkog genocida. Bili ste u Tuzli kada su počele stizati protjerane žene i djeca iz Srebrenice. Sedmicu dana kasnije ste bili licem u lice sa Ratkom Mladićem u Žepi dok je trajao pokolj i stvaranje masovnih grobnica. Možete li se vratiti u taj period, kako se osjećate kada se ova tema spomene?

– Vaše pitanje je teže i snažnije nego što mu je možda i namjera… Kako godine prolaze, osjećanja nisu slabija. Jednako su jaka, naročito kada se počnete prisjećati scena, ljudi, vrućine, stresa, zvukova i snimaka. Što je za neke možda intelektualno, za mene je jako lično i osjećam to u utrobi. Teško je prisjetiti se, ali je to i obaveza – dijeliti ono čemu smo svjedočili, ono što znamo i osjećamo.

Prvo, moram ovo jasno kazati. Moja iskustva iz rata, u Žepi i drugdje, se ne mogu ni blizu porediti sa onima koje imaju tamošnji Bosanci. Kada slušam Hasana Hasanovića, kako govori pred hrvatskim Saborom kako je ubijenog brata nosio 27 kilometara dok je bježao iz Srebrenice i dok su ga progonile srpske snage, a čija je cijela porodica pobijena, psihički sam potresen.

Njegovo svjedočenje me vraća u taj crni juli 1995.: direktni odnos sa kreatorom pokolja Mladićem, tamo u Žepi, gledanje kako njegovi vojnici hvataju heroja Avdu Palića; prisjećanje straha žena Žepe koje nisu željele napustiti svoje domove, ali su bile užasnute idejom da ostanu.

Sjećam se očajnog glasa, na telefonu, prevoditelja UNPROFOR-a iz Srebrenice samo dvije sedmice ranije, koga su Holanđani planirali ostaviti iza sebe. Još vidim očajna lica majke i žene iz Srebrenice koja pokušava, sama, popeti se na ogradu od bodljikave žice u zračnoj bazi u Tuzli. Čula je priču kako su muškarci Srebrenice, uključujući njenog muža i sinove, blizu. Ovo sam doživio u Tuzli, potpuno nesvjestan da ću se uskoro suočiti sa Mladićem, u Žepi.

Nedavno sam gledao snimak dijela evakuacije iz Žepe. Izgledao je skoro pa svakodnevan. Mladić se rukuje sa bošnjačkim liderom (ističem, nije Palić). Bošnjaci sa imovinom na leđima se okupljaju i odlaze autobusima. To je daleko od svakodnevnog, složeno je i haotično povremeno. Strah je bio svuda. Saznanje o onome šta se desilo ženama Srebrenice je bilo ogroman teret. Osjetio se jak, moćan stres. Velika odgovornost.

I dalje mi je jako teško kada se sjetim kada su uhvatili Palića, kada se sjetim gubitka mladog hodže Mehmeta Hajrića i šefa civilne zaštite Amira Imamovića. Progoni saznanje šta je sve Mladić planirao.

Sa druge strane, znam da smo nešto postigli… Učinili smo užasnu situaciju nešto manje traumatičnom. Prije nekoliko godina, dok sam predavao na SAIS-u, jedan student mi se predstavio. Bio je dijele u Žepi tokom rata. Kazao mi je kako je evakuacija iz grada jula 1995. prva stvar koje se u životu sjeća. Naše staze su se, nekako, ponovo srele.

Govorite tako detaljno o Srebrenici i Žepi, jako dobro se sjećate svega. No, da li su ovi gradovi zaboravljeni izvan BiH?

– Ne, Srebrenica nije zaboravljena izvan Bosne. Mora se nastaviti sa odlučnim i dostojanstvenim naporima da se ona nikada ne zaboravi.

No, Žepa jeste zaboravljena, čak i u Bosni. To je jedan od razloga zašto sam svjedočio u dva slučaja pred Haškim tribunalom gdje su donesene presude za genocid i gdje je potvrđeno, pa i nakon žalbe, da su Žepa i Srebrenica, zajedno, dio genocidnog srpskog projekta u Istočnoj Bosni. A nedostatak sjećanja na Žepu je razlog zašto često govorim o herojstvu pukovnika Avde Palića.

Spominjete svjedočenja u Hagu o Žepi. Kako vam je bilo suočiti se tamo sa generalom Zdravkom Tolimirom, Mladićevom desnom rukom?

– Opet moram reći kako moje iskustvo se ne može porediti sa onim koje imaju bosanske žrtve i koje imaju snage govoriti o tome na sudu. Mogu samo reći da neko ko je sjedio u toj stolici više od dva dana, kao svjedok, bez advokata, te suočavao se sa optuženim, razumije koji je to stres. Svjedočio sam i protiv generala Milana Gvere u Hagu.

Sve do sada nikada javno nisam ovo spomenuo, haški tužitelj u slučaju protiv Tolimira mi je napisao dirljivo pismo, gdje između ostalog navodi:

„Vaše detaljno i direktno iznošenje ovih događaja je bilo izneseno sa preciznošću i doziranom strašću koje ima samo neko ko ih je doživio i uništilo je grotesknu ideju da bi ovi zločini protiv čovječnosti i ratni zločini u Žepi bili bilo šta drugo nego nastavak državno kreirane politike stalnog uklanjanja muslimanskog stanovništva Istočne Bosne… što je u konačnici genocid. Stoga ste doprinijeli, ne samo pravnom zapisu koji je pomogao da se izrekne rijetka prava mjera pravde, već i historijskom zapisu koji budući negatori ne mogu poljuljati.“

Pismo izaziva veoma važno pitanje: zašto je tako malo bošnjačko naselje uopće bilo bitno Mladiću? Odgovor je da je to kategorično pobijanje tvrdnji Dodika i svih drugih za Srebrenicu.

Tako je Haški apelacioni sud potvrdio ključni dio: Bošnjački stanovnici Žepe – zajedno sa Srebrenicom – su žrtve genocida, iako je presuda Tolimiru presuda za Žepu na kraju odbačena uz slabo objašnjenje.

Dozvolite da se kasnije vratimo jednom od tih negatora, Miloradu Dodiku, te vašem komentaru na psovanje Srebrenice. Vratit ćemo se i Žepi, Mladiću, Tolimiru i Avdi Paliću. Možete li nam reći koja je bila vaša zadaća u BiH tokom rata i kako je vama, kao Amerikancu, bilo raditi za UNPROFOR?

– Samo oni koji su doživjeli taj rat mogu sve razumjeti, premda utjecaj i osjećaji mogu biti različiti kod različitih osoba, bilo da su Bosanci ili stranci. Za mene i moje bliske saradnike, koji su živjeli u BiH tokom rata godinama, bilo je to sveobuhvatno iskustvo. Tada smo malo govorili o ratu, nismo imali pojma kada i kako će on završiti. Rat je ušao u naše snove, promijenio nas i regiju.

Rat je bio teško iskušenje – najčišći proizvod podjela, tenzija i ambicija koje su i dalje vidljive na Balkanu. Jedna od stvari koje se ne zaboravljaju je duh bosanskog naroda, njegova dobrodušnost – Bošnjaka, Srba, Hrvata – koji inzistiraju da sa vama podijele mrvice brašna ili kafu koju ste im upravo donijeli. Tokom rata sam živio u bosanskim domovima, imao duge razgovore o ratu, učio i jezik.

Bili smo suočeni sa zadacima za koje nismo obučeni, poput pregovora o prekidu vatre, prolasku konvoja, razmjeni ratnih zarobljenika ili tijela ubijenih, evakuacijama – a istovremeno smo pokušavali spoznati složenu političku dinamiku – lokalnu, regionalnu i globalnu. Sama uloga UN-a je izvor kontraverzi.

Posljedice su mogle biti smrtonosne. Sjećam se evakuacije sirijskih studenata iz Sarajeva koju je vršio UN pred početak rata. Jedan od vozača, Bošnjak, je izvučen iz autobusa na srpskoj kontrolnoj tački i ubijen. Ima i poznati slučaj komandanta UNPROFOR-a, sa kojim sam služio na sarajevskom aerodromu, koji je dozvolio da se otvore vrata francuskog oklopnjaka početkom 1993. godine. Tada je srpski vojnik ubio zamjenika bosanskog premijera Hakiju Turajlića.

Naravno, za razliku od većine Bosanaca, mi smo mogli otići i imali smo neke privilegije koje Bosanci nisu. No, ako nas pogodi minobacačka raketa ili metak snajpera, jednako smo mrtvi. To su ulozi rata. Važno je bilo, sa koliko god moći imate, da uradite što možete, pomognete ljudima i olakšate stvari.

Zbog čega ste vi i vaš kolega bili izabrani za misiju evakuacije Žepe, za direktni odnos sa Mladićem koji je već tada bio osumnjičen za ratne zločine?

– Bili smo izabrani zbog iskustva i reputacije. Sjetite se da je UNHCR odbio učestvovati u evakuaciji Žepe. UNPROFOR je pristao učestvovati i ja nisam imao nimalo dvojbi da budem dio toga nakon susreta sa užasnutim ženama Srebrenice, od kojih su neke Srbi silovali.

Moj kolega je bio pukovnik ukrajinske armije, razmješten u Sarajevo na početku rata. I ja sam bio u BiH od 1992. kada su me prvo poslali na sarajevski aerodrom kao vezu UNHCR-a za zračni most. Brzo sam se upoznao sa krizom, bio sam tu septembra 1992. kada je avion italijanske avijacije – dok je nosio deke i humanitarnu pomoć – oboren i tom prilikom je poginula i njegova posada. Njihova imena su istaknuta u sjedištu UNHCR-a u Ženevi kao i dio ostataka aviona.

Početkom 1993. sam bio u Kninu kada su Hrvati napali most Maslenica što je dovelo do nove, nepredvidljive dinamike jer su Arkan i druge srpske ratnozločinačke „patriote“ pohitale u tadašnju „Republiku Srpsku Krajinu“. Kasnije 1993. sam bio u Mostaru kao zvaničnik UN-a koji je ostao iza takozvanog „konvoja talaca“ koji je probio opsadu Istočnog Mostara.

Potom sam krajem 1993. i 1994. bio u Bihaću kada je došlo do borbi u „bihaćkom džepu“ između snaga lojalnih Fikretu Abdiću u Velikoj Kladuši i onih koji su bili lojalni komandantu Petog korpusa Atifu Dudakoviću. Moj samostalni povratak u Bihać jeseni 1994. je stvorio oluju u UN-u.

Zašto je Vaš povratak u Bihać 1994. stvorio tu oluju?

– Zbog toga jer sam, kako je rekao ruski UN-ov vojni posmatrač, uspio „probiti džep“. Mladić je naredio puni kontranapad protiv Dudakovićevih snaga. „Bihaćki džep“ su, kako je poznato, srpske snage u potpunosti blokirale. Uspio sam se vratiti na svoju poziciju u Cazinu vožnjom skrivenom cestom do kampa: Srbi i Abdićeve snage su se borili sa Petim korpusom u Kladuši, bili su prezauzeti da me zaustave. Morao sam brzo voziti duž aktivne, minama pune, linije fronta u džipu sa mekim krovom.

Pošto se novinari nisu mogli probiti, UN mi je uskoro dozvolio da uživo govorim za CNN, BBC i druge medije. Uspio sam tačno prenijeti djelovanje srpskih snaga kada su ulazili u Bihać. Na kraju je NATO odgovorio, uništio srpsku zračnu bazu kod Udbina (u Hrvatskoj). Potom sam se borio sa UN-ovim advokatima da omoguće UNPROFOR-u zaštitu bolnice u Bihaću koju su Srbi granatirali.

Sa svim tim iskustvom, bilo je logično da nas pošalju na tu misiju.

U Žepu ste stigli sredinom jula 1995. godine. Kakvo je stanje tamo bilo, obzirom na sva dešavanja u obližnjoj Srebrenici?

– Moj kolega i ja smo bili zapanjeni kada smo stigli. Kretanje kroz RS tokom rata je bilo skoro nemoguće, čak i sa dozvolom. Srbi su postavili brojne kontrolne tačke i činilo se kako niko ne bi imao problema ako bi blokirao UN.

Prva scena koju smo zatekli, na vrhu brda iznad Žepe, bila je nadnaravna. Nevjerovatno je bilo da se komandant Armije (RBiH) Avdo Palić nije predao, kako se predviđalo, iako su Mladićeve snage bile na boljem, uzvišenom položaju za artiljeriju i mogle su slati kišu granata na selo ispod. Mladić se spremao proglasiti novu pobjedu, ali nije mogao i bio je frustriran.

Srpske snage su bile na položajima, ovo je bila situacija otvorene borbe. Mogle su se osjetiti tenzije i u jednom trenu nam je Mladić ljutito naredio da odemo.

Kako je bilo imati posla sa Mladićem, čovjekom koji je naredio pokolj 8.000 zarobljenika, među kojima su bili i dječaci, nedaleko od mjesta gdje ste se sreli?

– Skoro svako ko se susreo sa Mladićem tokom rata imao je sličan stav. Imao je osjetnu auru zla oko sebe. Jedan poštovani bošnjački lider i prijatelj, koji je imao posla sa Mladićem, jednom prilikom tokom rata ga je nazvao „zvijer“. Isto mi je rekao Richard Holbrooke nakon što je i on imao susret sa Mladićem.

Ono što naš susret sa Mladićem razlikuje od drugih je to da nije bio u kontroliranom, diplomatskom okruženju, već na otvorenom borbenom polju tokom okršaja. Zamislite te okolnosti. Dva UN-ova civila, nenaoružani, sa nekoliko predstavnika Crvenog križa i šačicom ukrajinskih UN vojnika koji su kasnije dobili francusko pojačanje iz Sarajeva tokom evakuacije.

Mladić je bio veoma mudar i znao je stvoriti okruženje pritiska. Imao je blisku zaštitu, naoružane tjelohranitelje. Njegovi vojnici su bili kao dobermani, željni dokazivanja lojalnosti i prikaza okrutnosti.

Bio je i tašt, kako se sjećam iz susreta za prekid vatre u Sarajevu. Znao je da sam Amerikanac. U Žepi me je iznenadio direktnim pitanjem o Madeline Albright i šta o njemu, Mladiću, misle. Kolega i ja smo razumjeli situaciju, znali kako da se ponašamo i da ostanemo fokusirani na naloženi zadatak – sigurna evakuacija žena, djece i ranjenih muškaraca.

Dok ste imali posla sa Mladićem u Žepi, njegove snage su i dalje progonile Bošnjake koji su bježali iz Srebrenice i pravile masovne grobnice…

– Naravno, nismo ništa znali tada o sudbini Srebreničana. Poznavao sam Mladića od ranije, kada smo pregovarali o prekidu vatre u Sarajevu. Imao sam velike sumnje da li će muškarce iz Žepe ostaviti u životu, čak i ako bi se dogovorila razmjena zarobljenika na sarajevskom aerodromu.

Sjećam se da sam ga direktno, u lice, pitao da li će zaista dozvoliti muškarcima iz Žepe siguran odlazak u UN-ovom konvoju. „Da“, odgovorio je, „mogu svi ići osim ratnih zločinaca“. Siguran sam kako razumijete šta ovo znači… Kasnije sam doznao ako je rekao sličnu stvar u Srebrenici.

Možete li mi reći nešto više o evakuaciji i Avdi Paliću?

– Nakon što se Žepa predala i mi konačno došli u centar grada, bio sam zapanjen što vidim uniformiranog pukovnika Armije – usred svih srpskih oficira i vojnika. To je bio Palić. Tokom evakuacije je uvijek bio tu, uvijek prisutan. Nije oklijevao da nam kaže svoje mišljenje o tome šta UN treba raditi i kako organizirati evakuaciju.

Još ga mogu vidjeti u glavi, sa njegovom malom kožnom torbom i sa potpunim fokusom na misiju.

Prisutan je bio veliki strah – užas zapravo – među ženama koje su dolazile kako im je rečeno na trg. Nakon što smo čuli priče o nestalim ženama iz Srebrenice, bili smo odlučni zapisati imena svake majke i djeteta kako su ulazili na autobus, kamion ili traktor. Kako su nas uputili iz UNHCR-a, pitali smo svaku Bošnjakinju Žepe: „Idete li svojevoljno“.

Bez razmišljanja, svaka je odgovarala dok se nešto nije desilo. Žena nam je prišla, pogledala nas i odgovorila: „Ne, ne želim otići. Želim ostati u svojoj kući. Ali, ko će nas zaštititi?“ Tada je jako zaplakala, potom su zaplakale i sve druge žene. Odmah smo prestali postavljati ovo beskorisno, birokratsko pitanje.

Svaki put kada bi prošao neki srpski džip, sa velikom srpskom zastavom, žene bi užasnuto vrištale. U jednom trenu, izgledalo je kako odlazi posljednji autobus i ostale žene su plakale jer su se bojale da njihova djeca i one ostaju.

Koja je Palićeva uloga u svemu, zašto vjerujete da je on heroj?

– Morate u ovom trenu razumjeti sve okolnosti da bi razumjeli Palićev heroizam. On je dobrovoljno ostao kada su se ljudi pod njegovom komandom sakrili u gustu šumu iznad grada. Niko nije garantirao da će masovna evakuacija muškaraca biti obavljena iako su u Sarajevu trajali pregovori kako bi bili razmijenjeni za srpske ratne zarobljenike.

Palić je cijelo vrijeme sačuvao svoj dignitet i vojnički stav. Nijednom nije pokazao strah, neko kajanje niti slabost bilo da je imao posla sa Mladićem ili drugim oficirima. Bio je prisutan, aktivan, ponašao se kao da je on glavni, djelovao da zaštititi svoj narod. Razumio je i prihvatio rizik, odricanjem od vlastitog života.

Dozvolite mi da podijelim jedan događaj koga se jasno sjećam. Došlo je do pauze u evakuaciji pri vrelini jula. Nekoliko srpskih oficira i Palić su zajedno sjedili za stolom ispred kampa UN-a, ručali su. Možda su jedan ili dvojica čak poznavali Palića od prije rata. Priča je odmah krenula o ratu i Srbi su glasno optuživali Palića za razne akcije koje su navodno počinili Bošnjaci.

Još ih čujem kako, naizmjenično, vrše pritisak i galame na njega: „Avdo! Avdo!“. Vidim Palića, okruženog. Nijednom se nije ni trznuo, mirno je iznosio svoj stav i priču. U njihovim očima sam vidio iznenađenje, pa čak i poštovanje. Isto je bilo kada su ga uhvatili agresivni srpski vojnici. Bez trzaja, bez straha.

Odgađanjem predaje Žepe, Palić je kupovao vrijeme za hrvatsko djelovanje na zapadu Bosne zbog čega je Mladić morao prerazmjestiti vojsku. To je na kraju omogućio muškarcima Žepe da pobjegnu preko Drine u Srbiju.

Avdo Palić je ratni heroj i mora biti tako priznat. Nakon rata sam podržavao njegovu udovicu, Esmu, u vršenju pritiska na međunarodne zvaničnike da traže odgovore od Banjaluke gdje se nalaze Palićevi posmrtni ostaci. I dalje sam u kontaktu sa Esmom. Koliko znam, odgovorni za Palićevo smaknuće su i dalje slobodni.

Kao svjedok u Hagu ste pomogli da Žepa bude zauvijek zapamćena kao žrtva genocida. Kako se danas osjećate kada vas određeni krugovi na društvenim mrežama opisuju kao „genocidaša“ zbog vaših stavova o odlukama visokog predstavnika iz jeseni prošle godine?

– To je jako bolno upravo zbog mog trogodišnjeg ratnog iskustva i tri godine poslije rata. Vidio sam značajan napredak u Sarajevu, Mostaru, Brčkom od 1996. do 1999. kada sam otišao na Kosovo. BiH će uvijek biti važna za mene, bez obzira na kritike. Smatram da Vaše pitanje ide dalje od mene i mojih osjećanja, mislim da se odnosi na budućnost BiH jer država ne može napredovati ako politikom dominiraju taktike laži i straha.

Prvo, kampanja blaćenju, ubijanja karaktera i upada u moj privatni život pokrenuli su oni koji nisu bili u BiH tokom rata. Imaju oni pravo na svoje mišljenje, ali ne i pravo da kaljaju (i pozivaju druge da to isto rade) moj rad malicioznim izvrtanjem riječi kako bi služile njihovim političkim ciljevima.

Drugo, ja sam tek početna meta. Cilj bacanja ljage na moje ime je zastrašivanje drugih da ne iznose svoje mišljenje koje se ne slaže sa onim koje te ličnosti zagovaraju.

Treće, napadi na društvenim mrežama u potpunosti promašuju cilj. Tokom rata je bilo nemoguće sjesti i pričati o različitostima. Avdo Palić je to uradio, i to na nišanu. Danas ne morate biti heroj da bi sjeli i dogovarali napredak. Poznajem Bošnjake – jako uspješne ličnosti sa impresivnim djelovanjem tokom i nakon rata – koji imaju konkretne i konstruktivne ideje za napredak. Oni ne oklijevaju da razgovaraju sa Hrvatima i Srbima koji se ne slažu sa njima. Tu se trebaju angažirati svi koji brinu za napredak BiH.

S obzirom na genocid u Srebrenici i Žepi, da li mislite da je moguće to o čemu govorite? Da Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali razgovorom dođu do dogovora o budućem modelu države?

– Da, uvjeren sam da je pomirenje moguće – a tako i dogovorena reforma dejtonskog Ustava i napretka BiH.

Postoji tragična ironija o Srebrenici. Srbi i Bošnjaci su bili daleko bliži pomirenju u prvim godinama nakon rata i genocida nego što su to sada.

Bivši predsjednik RS-a Dragan Čavić 2004. je TV-u iznio emotivno izvinjenje koje je bilo široko prihvaćeno, čak i od strane preživjelih Srebreničana. Kako je jedan protjerani Bošnjak iz Prijedora tada kazao: „Stvari (koje se odnose na suočavanje sa istinom iz rata) idu u pravom smjeru“. O tome sam pisao u izvještaju SAIS-Wilson Centra 2021. „Od krize do konvergencije“.

Milorad Dodik je to sve promijenio, pokrenuvši sistematsku revizionističku kampanju koja je, zauzvrat, osigurala da je Srebrenica sada sveprisutna, čak i na nedavnom političkom susretu u Konjicu (kada je Dodik, navodno, opsovao Srebrenicu op.a.).

Trebamo se prisjetiti i da je Parlament Srbije 2010. efektivno priznao da je genocid počinjen u Srebrenici. Srbija se također „kretala u pravom smjeru“. No, to se sve promijenilo 2012. dolaskom na vlast Aleksandra Vučića i njegovih saveznika. Vučić je oživio poziciju „Velike Srbije“ koja je i dovela do rata u BiH. Vučić je također poznat po poštivanju ratnih zločinaca poput zloglasnog Ratka Mladića.

Na kraju, ovaj juli nije vrijeme da se misli ni na Vučića ni na Dodika. I ovo nije pravo mjesto za mene da nudim političke preporuke. Vrijeme je da mislimo na žrtve genocida počinjenog u Srebrenici i Žepi. Vrijeme je da se prisjetimo herojstva Avde Palića i posvećenosti preživjelih poput Hasana Hasanovića.

Ibrahim Sofić (Al Jazeera, foto: Antena M)