Skip to main content

DŽENANA KARUP DRUŠKO: Vučić i Dodik nastavili tamo gdje su stali Milošević i Karadžić

Stav 11. јун 2024.
8 min čitanja

"Hoće li iko od sarajevskih političara poduzeti nešto konkretno, sazvati neki sastanak, alarmirati zapadne diplomate, OHR, PIC..."

“Danas je važan dan. Danas je postignut dogovor o srpskom jedinstvu koji neće trajati jedan, dva dana ili tri meseca, već će trajati doveka i više niko nikada neće moći da uništi srpsko jedinstvo. Pre deset godina smo postigli dogovor sa Miloradom Dodikom… da nam se nikada više ne ponove blokade i barikade na Drini“, izjavio je Aleksandar Vučić na svesrpskom saboru, jedino “zaboravljajući“ reći da je s Dodikom dogovorio i da na Drini nema granice, a što je ranije izjavljivao, ali ovaj put je, kako je sam priznao, pažljivo birao riječi.

Svi oni koji imaju dilema šta je dogovoreno na “istorijskom saboru“ dovoljno je da pogledaju Vučićeve i ruske medije u Srbiji: Vučić je ujedinio sve Srbe, to je historijski dokument koji po prvi put institucionalizira zajedničko djelovanje Srbije i Republike Srpske, dok deklaracija po prvi put stvara sinergiju i znači operacionalizaciju zajedničke suradnje na svim nivoima. Ili da se podsjete šta su sve Dodik i Vučić konkretno uradili dosad stvarajući i pretpostavke za ovakav skup, i deklaraciju, što bi prije samo deset godina bilo nezamislivo.

Udar na BiH

Deklaracija sabora sadrži sve državotvorne odlike “srpskog sveta“ čime su, kako su pojedinci već ustvrdili, Vučić i Dodik nastavili tamo gdje su stali Milošević i Karadžić. Uz zaokruživanje srpske teritorije Srbije i Srpske usvojena je i svesrpska himna “Bože pravde“, kao i svesrpski grb – dvoglavi orao Nemanjića. Najavljena su nova savezništva (sam Dodik je rekao da će se konsultirati s Putinom kako bi Republika Srpska mogla ući u BRICS, što je udar na vanjsku politiku BiH opredijeljenu za EU i NATO).

No, deklaracijom o “zaštiti nacionalnih i političkih prava srpskog naroda“ koju su izglasali učesnici sabora, svi “predstavnici Srba izabrani u zakonodavne i izvršne organe vlasti, članovi akademija nauka i umjetnosti, članovi Sabora Srpske pravoslavne crkve i drugi predstavnici srpskog naroda“, svi Srbi predstavljaju jednu cjelinu, naziv naroda je jedan Srbi “ma gdje trenutno živjeli“, dok će sve institucije Srbije i Republike Srpske djelovati jedinstveno što podrazumijeva zajedničko obrazovanje (harmonizacija nastavnih planova i programa u osnovnom, srednjem i visokom obrazovanju u Republici Srbiji i Republici Srpskoj), kao i “objedinjavanje ponuda, usluga, investicija i resursa u oblastima energetike, rudarstva, turizma, poljoprivrede, bankarstva, finansija i platnog sistema, zdravstva, obrazovanja, saobraćaja i veza i drugim oblastima od nacionalnog značaja“. Objedinjuje se i vanjska i sigurnosna politika, a posebno je podržana suradnja “bezbjednosnog sistema Republike Srbije i Republike Srpske u smislu zakonodavstva, razmjene informacija, zajedničkih obuka i vježbi“. Bez obzira na zvaničnu politiku Bosne i Hercegovine ukoliko to Srbija i Srpska tako odluče, što nije ništa drugo nego udar na Ustav BiH i Dejtonski sporazum, dok se istovremeno u deklaraciji pozivaju na Dejtonski sporazum i podržavaju poredak koji je njime uspostavljen. Ukratko ruše se sve državne institucije BiH zadužene za sigurnost, energetsku politiku, vanjsku politiku…

Na saboru su pozdravljeni, dakle podržani projekti izgradnje auto-puta Banjaluka-Beograd, izgradnja gasovoda kroz Republiku Srpsku (čime će RS izaći iz državnog gasovoda i direktno se u Srbiji konektovati na ruski gas), ali i aerodroma u Trebinju i zajedničkih hidroelektrana koji duboko zadiru u državno vlasništvo Bosne i Hercegovine.

U dokumentu je jasno, kako piše Davor Djenero, da se Vučić uz podršku Dodika “deklarirao da Srbija ne pripada i ne želi pripadati europskom političkom prostoru, da ne priznaje i ne želi provoditi temeljnu baštinu europskog mirovnog projekta i europske integracije. Temeljna pretpostavka koju ne želi priznati je da je nacija teritorijalizirana, da je ograničena teritorijem države i da je posao politike osigurati optimalan razvoj i modernizaciju državnoga (nacionalnog) prostora“. Autori se, očito svjesni toga, na kraju deklaracije pozivaju na Ujedinjene nacije, nekoliko međunarodnih dokumenata te na “Sporazum od 29. avgusta 1995. godine kojim je Republika Srpska ovlastila Saveznu Republiku Јugoslaviju (čiji međunarodnopravni identitet nastavlja Republika Srbija) da u njeno ime i za njen račun potpiše mirovni sporazum u Dejtonu, SAD, i Parizu, Francuska“.

Srbija u Haagu

Upravo su se navedenim sporazumom bavile i haške sudije a njihovo tumačenje je u dijametralnoj suprotnosti sa “svesrpskim“. Sporazumom sklopljenim 29. augusta 1995. između SRJ i Republike Srpske dogovoreno je da će u Dejtonu pregovarati jedinstvena srpska delegacija u kojoj će biti šest osoba, tri iz SRJ i tri iz Republike Srpske, a vodit će je predsjednik Republike Srbije Slobodan Milošević” (član 2 Sporazuma). Prema tom sporazumu, vođstvo Republike Srpske pristalo je da će “usvojiti obavezujuće odluke delegacije u pogledu mirovnog plana koje su donijete na plenarnoj sjednici običnom većinom. U slučaju prepolovljenih glasova, odlučujući će biti glas predsjednika Slobodana Miloševića.” (član 3).

Haško vijeće navodi i da kad je “kasnije trebalo potpisati razne sporazume sklopljene u Daytonu, ponovo se ispostavilo da je SRJ bila ta koja je umnogome djelovala kao međunarodni subjekt koji vrši vlast nad Republikom Srpskom. Opći okvirni sporazum, kojim su Bosna i Hercegovina, Hrvatska i SRJ pristupile različitim sporazumima u aneksu i obavezale se da će poštivati i aktivno podržati ispunjenje obaveza koje iz njih proizilaze, potpisao je predsjednik Milošević (u ime Hrvatske Tuđman). Taj potpis imao je efekat garancije da će Republika Srpska poštivati te obaveze.

Iz ovoga je jasno da je za svako kršenje Dejtonskog sporazuma koje počini Dodik, odgovoran – Vučić, odnosno Srbija i to je ključni razlog “pažljivog“ biranja riječi u deklaraciji i poruka svesrpskog sabora. Potvrđuje to i pismo, dokumentirano u MKSJ, od 21. novembra 1995. upućenim raznim državama (Sjedinjenim Državama, Rusiji, Njemačkoj, Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu), u kome se SRJ obavezala da će “preduzeti sve potrebne korake, u skladu sa suverenitetom, teritorijalnim integritetom i političkom nezavisnošću Bosne i Hercegovine, da obezbijedi da Republika Srpska u potpunosti poštuje i povinuje se odredbama” Sporazuma o vojnim aspektima mirovnog dogovora (Aneks 1 uz Dejtonsko-pariški sporazum).

Sve ovo, po zaključku haških sudija, ide u prilog tvrdnji da je u stvarnosti SRJ vršila opću političku i vojnu kontrolu nad Republikom Srpskom, barem između 1992. i 1995, na osnovu čega su sudije zaključuje da su oružane snage Republike Srpske djelovale pod općom kontrolom i u ime SRJ, a onda i presudili da je oružani sukob u Bosni i Hercegovini bio međunarodni u kome je učestvovala Srbija.

“Interesi manjine“

Zanimljivo je da najbrojnije i naglasnije reakcije na svesrpski sabor dolaze iz – Republike Srpske pri čemu niko nema primjedbi na sami sabor i usvojeni dokument, već reagiraju oni koji su uvrijeđeni jer nisu pozvani (uglavnom iz Dodikove opozicije). Istovremeno, iz “političkog Sarajeva“ sporadične izjave pokazuju nemoć i nedostatak bilo kakve strategije ili bar ideje kojom će se odgovoriti na ovo rušenje države Bosne i Hercegovine. “Historijski sabor“ nije trojku potaknuo ni da sazove pojedinačnu ili zajedničku press konferenciju, ako ništa da umire građane zbog opasnih poruka iz Beograda, a poznato je da ih sazivaju i za puno benignije razloge.

Reakciju NiP-a u beogradskim medijima su prokomentirali kao reakciju Konakovića koji je, kako su napisali, “navikao da se vodi samo ličnim ili interesima manjine“, očito dobro upućeni u dešavanja u Sarajevu (i Konakovićeve press konferencije na kojima je objašnjavao kako nema ništa s narkokartelom Edina Gačanina), ali i formiranje vlasti u Sarajevu i broj glasova koje je NiP osvojio na izborima. Nermin Nikšić je lamentirao o prošlosti, uvjeren da je sabor tek još jedna “velika predstava“, no, njegova izjava nije bila toliko bitna da bije prokomentirali mediji u Srbiji. Ozbiljne političke poruke iz Beograda nisu zaslužile nikakvu reakciju Naše stranke pa valjda još uvijek nošeni “evropskim zamahom“ BiH i velikim reformama s reformiranim Dodikom u koje je trojka od početka vladanja uvjeravala građane, sve su prećutali uz nekoliko populističkih izjava svojih članova koje su bez ikakve težine i državnosti za stranku koja je u državnoj vlasti.

Niko od političara iz Sarajeva nije pozvao na međunarodno pravo, dokumente, Dejtonski mirovni sporazum, ili bilo šta drugo (suverenitet, teritorijalni integritet) što štiti državu Bosnu i Hercegovinu iako je svesrpski sabor jasno pokazao da je glavna “svesrpska“ meta – Bosna i Hercegovina. Hoće li iko od sarajevskih političara nakon izjave i saopćenja poduzeti nešto konkretno, sazvati neki sastanak, alarmirati zapadne diplomate, OHR, PIC…? Nećemo se ni truditi tražiti odgovor koji je valjda jasan svima koji iole prate političku scenu u BiH.

Vlado Varušić je uoči sabora napisao: “Nakon Načertanija Ilije Garašanina, prvog (veliko)srpskog nacionalnog programa iz 1844. godine, preko Svetosavskog kongresa u selu Ba 28. januara 1944., kao odgovor četničkog ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića na Drugo zasjedanje AVNOJ-a, do ratnohuškačkog Memoranduma srpskih akademika iz 80-ih godina 20. stoljeća, koji je i izazvao ratove na području Jugoslavije, te maglovite Deklaracije o opstanku srpske nacije, srpski politički vrh (u suradnji s SPC-om) sada priprema novu platformu koja će opet pojačati napetost u okruženju, u prvom redu zbog dosta svježih uznemirujućih sjećanja na ‘memorandumskog’ prethodnika.

Na djelu je ponovno stvaranje nekog novog ‘nacionalnog programa’, koji će očito zadirati i u prava i teritorije drugih naroda i država… Naime, srpski nacionalizam, ponovimo to još jednom, nakon raspada je Jugoslavije i poraza u ratovima, pogotovo gubitka Kosova, postao je ekspozitura ruskog velikonacionalizma, u nadi da će im Putinova pobjeda i strah Europe pred njom omogućiti revanš i osvetu za gubitke i ratne poraze, piše Jutarnji.hr. Što god ispalo od tog Vaskršnjeg sabora, očito je da Vučić i Dodik ne odustaju od bizarne, ali opasne politike ‘srpskog sveta’ te da je Srbija i dalje jedini pravi remetilački faktor Balkana, koji stalno širi nespokoj i ne odustaje od destabilizacije zemalja u okruženju. Ako su na ovo spremni nakon pada prigradskog naselja Avdiivke, što će učiniti ako padne još koje selo u Ukrajini?“ Jer, Dodik je na sabor došao iz Rusije odakle je poručio da Republika Srpska kreće u odcjepljenje, najavljujući referendum (očito podržan u tome od Vladimira Putina).

Verbalni delikt

Ironija je da je najoštriju reakciju na Dodikovo najavljeno “razdruživanje“ imala Američka ambasada u Sarajevu koja je jasno poručila da će “braniti i štititi teritorijalni integritet, suverenitet i multietnički karakter Bosne i Hercegovine, te da secesija ili razdruživanje ne znači nezavisnost RS-a niti kraj BiH, nego znači kraj RS-a“. Teško da možemo naići na ovakav jasan i decidan zajednički stav političkih stranaka iz Sarajeva koje su u vlasti i u ime Bošnjaka donose odluke, a još teže je povjerovati da bi za ovakve (radikalne) stavove imali jedinstvenu podršku bošnjačkog i probosanskog korpusa, duboko podijeljenog i zaraženog mržnjom protiv onih – drugih.

Potezima koji su uslijedili nakon dolaska na vlast, pokazujući da nisu ništa drugačiji od prethodnika i da im je jedini argument na svaku kritiku – a šta je radila SDA, zaboravljajući da su izbore dobili upravo na obećanjima da će oni biti drugačiji, nastavljajući politiku nepotizma i biranja podobnih bez obzira koliko nasuprot njima bili sposobniji i pametniji, tender politiku, ali i krčmljenje države “kompromisima“ (kako ih zove Nikšić) na račun države a u korist Dodika i Čovića, trojka je čini se ipak u jednom bolja od SDA: svojom politikom doprinijeli su još dubljim podjelama u društvu, ili ako hoćete među Bošnjacima. Bošnjačka politika (stranke koje dobijaju glasove Bošnjaka) u BiH je proizvela armije ljudi koje imaju više snage i volje da se bave jedni drugima vodeći bespoštedne sukobe u kojima se neistomišljenici proglašavaju neprijateljima, nego da se suprotstavljaju rušilačkim pohodima (Dodika i Čovića) na državu.

U tako proizvedenoj atmosferi, kojoj mogu aplaudirati tvorci SANU-a 2, ne može se ni očekivati nikakva ozbiljnija državotvorna politika (istupi pojedinaca su upravo to, istupi pojedinaca, politika zahtjeva puno ozbiljnije djelovanje), osim “kompromisa“ koji još jedino pomažu pojedincima da sačuvaju fotelje i krčme državu čak i ako postoje ozbiljne sumnje da je to u interesu velikosrpskih projekata (a vidjeli smo kako svesrpski sabor tretira aerodrom u Trebinju, hidrocentrale na Drini…), pa šta košta da košta jer njima su legitimitet dali izbori i oni koji su ih doveli na vlast.

I na kraju, upravo u tako stvorenoj atmosferi, moguće je zbog “verbalnog delikta“ privoditi na razgovor Izetbegovića, Bajrovića, Suljagića, Avdića, Švrakića na šta su, logikom navedenog, sigurno brojni u Sarajevu aplaudirali, među njima mnogi koji su se proteklih mjeseci takmičili u pružanju podrške Dinki Gruhonjiću koji se zbog “verbalnog delikta“ našao na meti režima Aleksandra Vučića. No, čak ni Vučiću nije palo na pamet da neko iz tužiteljstva ili policije pozove Gruhonjića na razgovor, ali u Sarajevu Tužiteljstvo BiH na čelu s Kajganićem nalaže SIPA-i na čelu s Ćulumom da privodi problematične Bošnjake koji su se usudili kritizirati i raskrinkavati Dodikovu politiku.

Njemački pastor Martin Niemöller, koji je među prvima podržao Hitlerovu Njemačku, a koji je sa njim ušao u sukob ne zbog nacističke ideologije i onoga što su radili Židovima, nego kad je Hitler krenuo na crkvu (kako je sam priznao), završio je u nacističkim logorima, a poslije je napisao jednu od najpoznatijih pjesama koja opisuje Holokaust:

Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunist.

Zatim su došli po Židove, a ja se nisam pobunio jer nisam bio Židov.

Zatim su došli po sindikaliste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalist.

Zatim su došli po katolike, a ja se nisam pobunio jer sam bio protestant. Zatim su došli po mene, a do tada više nije bilo nikoga da se pobuni.

Zbog srpske ideologije i ideje svesrpskog jedinstva u velikoj Srbiji i srpskom svetu nad Bošnjacima je izvršen genocid. Hoće li se pojedinci sjetiti Niemöllera kad dođu na red… Bit će kasno. I za njih i za državu.

(Slobodna Bosna)